„Male kutije noći”: Pariz tridesetih godina iz ugla fotografa Brasaja

Vratite se u tridesete godine prošlog veka. Prošetajte mračnim i maglovitim ulicama zabačenih delova Pariza. Mahnite Pikasu i Daliju i skrenite iza ugla, u prvi bistro. Brasaj će vam biti od velike pomoći.

Pogled na Pariz sa Notr Dama, preuzeto sa: www.http://wsimag.com

Noć nagoveštava, ali ne otkriva. Ona oslobađa sile u nama koje su tokom dana sa razlogom potisnute.

Zadimljeni bistroi, karneval nespojivog: ekscentrični umetnici, prostitutke, filozofi, ljubavnici, transvestiti i skitnice za istim stolom ili na istoj klupi. Nesputano i slobodno, ne mareći za moral. Sjaj i tama poigravaju se u čkiljavoj svetlosti lampe bordela. Jutarnja izmaglica nad Monmartrom, klupe koje kriju ljubavnike. Sigurno svako od vas zamišlja sličnu predstavu Pariza tridesetih godina prošlog veka. Glavni „krivac” za ovakvo shvatanje „Grada svetlosti” je umetnik kome posvećujemo naredne redove, a koga je Henri Miler prozvao „Oko Pariza”: fotograf, slikar, vajar, pisac i režiser Brasaj.

Kiki i njene prijateljice, preuzeto sa: www.americansuburbx.com

Kiki i njene prijateljice, preuzeto sa: www.americansuburbx.com

U osnovi, moje stvaralaštvo je bilo jedno dugo svedočanstvo o ljudskom životu. 

Đula Halas, transilvanijski umetnik iz Drakulinog Brašova zaljubio se u Pariz još kao petogodišnjak, kada je njegov otac predavao na Sorboni. Porodica se 1910. seli u Budimpeštu, gde Đula studira slikarstvo i vajarstvo. Vraća se voljenom Parizu posle rata, 1924. godine i, po sopstvenim rečima, usavršava francuski čitajući Prusta. Kako bi bolje prošao kod francuske publike, uzima pseudonim Brasaj („onaj koji dolazi iz Brašova”). Smešta se u blizini Monparnasa i radi kao novinar i slikar. Nije verovao da fotografija uopšte ima umetničku vrednost sve do 1930. godine, kada ga nadrealistički časopis „Minotaur” angažuje da fotografiše Dalijev atelje i stan Pola Elijara. Kao prilog časopisu objavljuje i fotografije aktova po ugledu na svoje skice i skulpture. U ovom periodu upoznaje Pikasa koji će mu biti jedan od najbliskijih prijatelja do kraja života. Tako Brasaj postaje član pariske kulturne elite, zajedno sa Milerom, Dalijem, Matisom, Pikasom, Kamijem, Koktoom. Zanimljivo je da ovaj verni obožavalac Pariza tek oženivši Žilber Boje 1949. godine dobija francusko državljanstvo.

Brasaj, preuzeto sa: www.rawnakedart.com

Brasaj, preuzeto sa: www.rawnakedart.com

Slavu mu donosi zbirka fotografija Pariz noću iz 1933. godine. Inspiraciju za ovaj serijal dobio je tokom dugih šetnji sa Hemingvejem i Milerom. Zajedno bi se zavlačili u sumnjive uličice i barove i po mrklom mraku sretali  najrazličitiju galeriju ljudi sa margine (makroe, „prodavačice noći”, pijance i očajnike). Neretko bi ga presrela policija i zato je, za svaki slučaj, nosio poneku fotografiju kao „dokaz nevinosti”. Naime, Brasaja je podjednako fascinirao kako siromašni polusvet, tako i visoko društvo bogatih mecena (čak je izvesno vreme radio za Harper’s Bazaar). Svedočanstvo njegovog talenta je i priznanje u Kanu za dokumentarni kratkometražni film Dokle god je zveri (Tant qu’il aura des bêtes) iz 1956. godine, a interesantno je i da su njegove fotografije Pariza poslužile kao scenografija za balet Sastanak (Le Rendez-vous), inspirisan istoimenom pesmom Žaka Prevera.

Ljubavnici, preuzeto sa: www.grizine.com

Ljubavnici, preuzeto sa: www.grizine.com

Interesovanje za „ljude sa margine” preuzeo je od Orlana, baš kao i ideju o „socijalnoj fantastici”, po kojoj je erotsko i uznemirujuće sakriveno, izmešteno iz svakodnevice u kojoj čovek odbacuje sve neželjeno i štetno po njegovo postojanje. Brasaj ovo skriveno izvodi „na pozornicu” i tako junaci njegovih fotografija postaju glumci sopstvenih života, bez osuđivanja i lažnog moralisanja.

Par u odelu, preuzeto sa: www.artblart.com

Par u odelu, preuzeto sa: www.artblart.com

Slavnom fotografu nije bilo teško da se sprijatelji sa običnim svetom. Bez ustezanja pozirale su mu i gole plesačice i prostitutke i klijenti u bordelu. Dok bi asistent pripremao opremu, Brasaj bi ćaskao sa „modelima”, i tako je namerno odugovlačio proces. Ljudi bi se tako opuštali, misli bi im odlutale i oni bi nesvesno otkrivali deo svog unutrašnjeg sveta, ličnu dramu koju nose u srcu. Brasaj bi ih nespremne hvatao upravo u takvom trenutku. Dobar primer kako se otkriva skriveni svet želja protagonista neobične stvarnosti jeste fotografija Marlen, na kojoj mladić zaustavlja vožnju biciklom kako bi osmotrio sliku filmske zvezde. Glamur plakata u kontrastu je sa jednostavno odevenim biciklistom, koji, očigledno, sanjari o nekom boljem životu. 

39047-Brassai_Marlene

Marlen, preuzeto sa: www.designobserver.com

Zapravo, njega često porede sa savremenikom Bresonom, jednim od najzačajnijih uličnih i reportažnih fotografa svih vremena. Međutim, za razliku od Bresona, čija su dela nastajala sasvim slučajno, ljudi sa Brasajevih slika svesni su prisustva fotografa, kao i samog čina fotografisanja, koji je bio sve samo ne diskretan. Naime, Brasajeva „tajna uspeha” ležala je u tome što je kao primitivnu verziju blica koristio posebni eksplozivni prah koji je proizvodio mekše svetlo od sijalice, što je davalo fotografijama neobični, sanjivi sjaj. Kako bi prah eksplodirao uz strahovitu buku, prijatelj Pikaso prozvao ga je „Terorista”.

Ljubavnici u bistrou, preuzeto sa: www.smokethorn.wordpress.com

Ljubavnici u bistrou, preuzeto sa: www.smokethorn.wordpress.com

Poetika tame i oneobičena stvarnost

Tražio sam poeziju magle koja menja ljude, poeziju noći koja promeni grad, poeziju vremena koje transformiše sva ljudska bića.

fog_carlights_34

Magla i svetlost farova, preuzeto sa: allysonhollingsworth.com

U ovo doba fotografisanje u mraku bilo je tehnički gotovo neizvodljivo. Brasaj je jednostavno rešio taj problem – nosio je mali aparat na stalku i dovijao se da na najbolji mogući način iskoristi osvetljenje uličnih lampi, farova, odsjaja u staklu i vodi. Koristeći znanje iz slikarstva kadrirao je fotografije tako da veće mračne površine osvetljava ulična rasveta ili, često, svetlost koja se odbija o mokre pločnike ili se raspršuje u magli. Dakle, komadići svetlosti oblikuju siluete u mraku. Takav kontrast dominantne tame i blagog, mekog svetla obogaćivao je fotografije posebnom atmosferom. Kritičari su nazvali njegova dela „fotografije bogate tame”, a Brasaj ih je zvao: „male kutije noći”. 

Aktuelni pravci u umetnosti, poput nadrealizma, želeli su da se oslobode stvarnosti, osvetljavajući podsvest i snove. Samim tim, Brasajevi kadrovi stvarnosti nikako ne spadaju u njihove okvire, premda je drugovao i polemisao sa najboljim predstavnicima ovog pravca. Zato nije lako ovog umetnika smestiti u određeni pravac. Jedini dodir sa umetnošću toga doba ogleda se u fascinaciji gradom, noćnim pejzažom i, kasnije, fascinacijom muralima i dečijim crtežima, koji predstavljaju „primitivne oblike umetnosti”. Stoga je značajno pomenuti i seriju fotografija objavljenih početkom šezdesetih godina pod nazivom Grafiti, za koju je predgovor napisao Pikaso. Ovde se „grafiti” – primitivna umetnost – transformišu u monumentalne, arhetipske simbole putem Brasajevog izolovanja i kadriranja svakog pojedinačno.

Grafiti, preuzeto sa: www.americansuburbx.com

Grafiti, preuzeto sa: www.americansuburbx.com

Sa druge strane, njegov fotografski opus nije ni puki realizam, već „oneobičena verzija stvarnosti”, spoj stvarnog i fiktivnog. Po ugledu na Getea tražio je poeziju i simboliku u svakodnevnom, a trudio se da modelima pridoda karakternu crtu, smeštajući ih u određeni kontekst prostora u kome se nalaze. Stoga su ga prozvali „Pesnik sa fotoaparatom”.

Takođe, Brasaj je usvojio ničeovsko sagledavanje jedne situacije iz više perspektiva. Moglo bi se reći da je dodavao „još jedan par očiju” tako što se često služio ogledalima. Grupa u plesnoj dvorani je tipičan primer usložnjavanja perspektive „tehnikom ogledala”. U prvom planu je troje ljudi: zamišljeni zagrljeni par i devojka koja nekoga zainteresovano posmatra. Osoba koju ona pomno gleda, vidi se u odrazu ogledala: mladić, koji je takođe zagrlio nezainteresovanu „dragu”, udvojena je verzija para iz prvog plana, ali je on nasmejan i pričljiv, pravi centar pažnje za kojim se okreće i devojka sa začelja kompozicije. Fotograf ovako stvara kontrast i tenziju između tri plana i protagonista scene.

Grupa u plesnoj dvorani, preuzeto sa: hoodedutilitarian.com

Grupa u plesnoj dvorani, preuzeto sa: hoodedutilitarian.com

Sličan pristup vidi se i na intrigantnoj kompoziciji Garderober sa ogledalom. U prvom planu fotografija prikazuje muškarca kako namešta kravatu ispred garderobera, okrenut leđima. U pozadini, u odrazu ogledala, vidi se figura nage žene, koja se takođe oblači, okrenuta istovremeno i prema posmatraču i prema muškarcu. Nezainteresovani i otuđeni govor tela i sama kompozicija ukazuju na mogući kontekst: muškarac je mušterija, a žena prostitutka. 

Garderober sa ogledalom, preuzeto sa: http://www.hoodedutilitarian.com

Garderober sa ogledalom, preuzeto sa: www.hoodedutilitarian.com

Zanimljivo je da modeli često menjaju kostime u okviru jedne serije fotografija. Na jednoj slici devojku vidimo razgolićenu, na drugoj nam se smeši kraj bilijarskog stola. Na jednoj je zagrljena sa mladićem, na drugoj je u grupi devojaka za šankom. Smenjuju se njihove glavne i sporedne uloge u kompoziciji, što Brasaja, na neki način, približava reportažnoj fotografiji.

Brasaj, primer

Devojka levo pojavljuje se u više fotografija ove serije, dok je model na slici desno takođe pozirala u Grupi u plesnoj dvorani , preuzeto sa: mescouleursdutemps.blogspot.com i www.beetlesandhuxley.com

Brasaj je posvetio svoje najbolje fotografije posvetio Parizu, gradu kontrasta između romantike i bede, mistike i ogoljenosti, raskoši i očaja, konzervativnosti i slobode. Očigledan primer tog kontrasta jeste fotografija Ljubavnici i beskućnik. Na prvi pogled vidimo idiličan prizor – ljubavnici se grle na klupi. U leđa im bije svetlo ulične lampe. Ipak, ako zagledamo sliku malo pažljivije, videćemo usnulog beskućnika na drugoj strani klupe i posmatrača u pozadini. Idilični, emotivni trenutak dvoje zaljubljenih kontrastrira beda skitnice i znatiželja neznanca-posmatrača. Stanovnici Pariza preko ovih fotografija otkrivaju nam skriveno ili sakrivaju očigledno. Kao što je rekao Henri Miler: „Za razliku od drugih fotografa, Brasaj je preplavljen punoćom života”.
7928445840_5bfc07d124_b

Ljubavnici i beskućnik, preuzeto sa: www.americansuburbx.com

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *