Mala mađarska pornografija – mala pozitivna kritika

Pornografski šou bez imalo golotinje u režiji Nikite Milivojevića premijerno je izveden 13. aprila pod nazivom Mala mađarska pornografija na velikoj sceni Novosadskog pozorišta.

Osnovni problem male pozitivne kritike Male mađarske pornografije jesto to što ova pornografija uopšte nije mala. Dapače, velika je najmanje koliko i cela Mađarska, a šireći kontekst i na druge države  gde su se slične pornografske igre zbivale, ona postaje veća i od same sebe. Proporcionalno veličini Male mađarske pornografije, mala pozitivna kritika trebalo bi da bude sasvim velika. Međutim jedino što je dostojno veličine Male mađarske pornografije jeste sama Mala mađarska pornografija, tako da vam ne preostaje drugo, no da je pogledate. Usput pročitajte i malu pozitivnu kritiku, ne škodi.

Peter Esterhazi. Pisac, matematičar, zamalo grof. Od onih istih Esterhazija, kod kojih je, kako su govorili svi profesori i nastavnici muzičkog, svirao Hajdn. Od onih istih Esterhazija, čija su imanja preplavljivala mađarsko tlo. Od onih istih Esterhazija, koji su se svi rađali kao grofovi, Peter je bio prvi koji nije. Puriša Đorđević za Vreme kaže: „Sa dva romana, Harmonia caelestis i Ispravljeno izdanje, Peter Esterhazi postaje grof evropske književnosti.” Đorđević dodeljuje Esterhaziju grofovsku titulu, čijeg je stvarnog nošenja ostao uskraćen rodivši se u prilično nezgodno vreme po mađarske aristokrate – vreme kada su stigli komunisti. Harmonia caelestis, roman na kom je Esterhazi radio čitavu deceniju, donosi gotovo osam vekova dugu istoriju porodice Esterhazi. U ovoj istorijskoj sagi, pisac se značajno osvrće  na svog oca, Maćaša, opisujući njegov dostojanstven pad u doba komunizma, iz kog pak izlazi kao “slobodni gubitnik”. Roman Ispravljena verzija, objavljen dve godine nakon Harmonije, nije njen nastavak, već ispravak. U te dve godine Peter otkriva da mu je, u Harmoniji veličani otac, bio agent tajne komunističke policije. Izdajica, špijunska hulja.

Mala mađarska pornografija zasnovana je na dva prethodno pomenuta dela, kao i na Esterhazijevom romanu iz 1984. po kome predstava i nosi ime. Pored režije, Milivojević potpisuje i adaptaciju teksta, koji započinje slavljeničkim momentom nakon objavljivanja Harmonije, u Mađarskoj dočekane sa oduševljenjem. Pratimo Peterovu priču otkrivanja dosijea koji svedoče o očevoj pripadnosti tajnoj policiji, šok koji sledi to okrivanje, posledice koje sa sobom vuče i ono najupečatljivije – suočavanje i sučeljavanje sa istinom.

Zoltan Širmer u ulozi Petera ujedno je i pripovedač, s obzirom na to da se glavnina teksta zasniva na njegovim monolozima upućenim direktno publici. Ovakvo pripovedanje isprekidano je insertima iz Peterovih sećanja, uz koje vidimo i nekoliko inscenacija događaja u kojima učestvuje njegov otac, a kojih on sam nije bio svedok – na osnovu napisanog u dosijeu Peter rekreira događaje u mislima, te tako Milivojević praktično postavlja Petera u ulogu reditelja. Inserti teku hronološki, preplićući se sa takođe hronološkim pripovedanjem, gde je svaki  izlet u slike Peterovih misli dovoljno jasan da ne izaziva  zabunu kod gledaoca. Iako oštra, jasnoća ovih izleta dovoljno je suptilna da ne remeti tok predstave.

Zoltan Šimer Aron Balaž Mala mađarska pornografija Nikita milivojević

Sin desno, otac levo. Foto: Novosadsko pozorište

Peterov otac (Aron Balaž) uvodi se u predstavu, tj. u Peterove misli, nakon otvaranja prvog dosijea, i to stupajući na scenu iz scene – iz podrumskih vrata, iz podruma istorije, iz podruma misli, iznoseći sa sobom na površinu sve ono što je nekada bilo negde duboko u tami.  Peter čita dosijee, prepisuje očeve reči, prepisuje reči ocu nadređenih, i tako skida slojeve prašine sa tih, do skora, na sigurnom zakopanih stvari.

Članstvo oca u tajnoj policiji, kao i činjenica da je istoj toj policiji on godinama podnosio izveštaje o radnjama svojih poznanika, prijatelja i porodice, za Petera su moralna i lična izdaja. Stoga je ovo mogla biti predstava koja bi igrala na ivici patetičnog. Ali nije – Peterov lik daleko je od patetičnog, racionalan u svom šokantnom otkriću, emotivan i nostalgičan za spokojnom prošlošću, ali spreman za zrelo suočavanje sa sadašnjosti, i opterećen neistinom kakvom se koristio u Harmoniji. Ali čovek ne može lagati ako ne zna istinu. A sada, kada zna istinu, treba li je podeliti sa svetom oduševljenim Harmonijom? Esterhazi kaže da. Da, treba objaviti Ispravljeno izdanje.

Esterhazi navodi – U svakoj porodici ima po jedan kostur u ormanu. Ja pitam – želimo li da otvorimo orman? A ako vidimo da ispod vrata ormana viri prst kostura, možemo li se zadovoljiti prstom i odoleti slatkim kostima šake, uda, celog tela? A kad otkrijemo celog kostura, ima li još?

Postavila sam ona pitanja koja postavlja i sama predstava. Predstava se, pak, bavi i pornografskim pitanjima. To nisu pitanja gole umetnosti, već metaforična pitanja koja se tiču, narodski i slengom rečeno: „jebanja u mozak“, pardon my French. Kako sam Milivojević kaže:

Naravno da mađarska pornografija lako može da bude i srpska, evropska, odnosno svetska. Kada kažem „pornografija’’, onda ne mislim uopšte na erotski smisao te reči, već više metaforično. Mislim, recimo, na činjenicu da Donald Tramp , koji je multimilijarder, zastupa interese siromašnih i radničke klase, i oni za njega glasaju!?… Za mene je to nekakva vrlo bizarna ‘’pornografija’’…

Upravo sam na ovakvo širenje pornografije, koje reditelj spominje, aludirala u prvom pasusu teksta, navodeći kako svojim širenjem, mala pornografija postaje veća od same sebe.  Igrice režima i njegovih podanika večno su aktuelne, nalik su igri mačke i miša. Da li je Maćaš svojevoljno prisutpio tajnoj policiji, da li je bio primoran pretnjom opasnom po život? Da li je njegov čin doneo benefita njegovoj porodici, i … šta bi bilo sa njima da nije to uradio? Verovatno su odgovori na sva ova pitanja i da i ne i možda. Ali nije poenta u odgovorima. Poenta je da se ovakve i slične igre neprestano ponavljaju. Poenta je da pričom Esterhazija, Milivojević priča priču mnogih drugih porodica u Mađarskoj, i ne samo u Mađarskoj, već u Evropi, svetu. A ove poente postavljaju pitanje – kako prekinuti igru?

kis magyar pornografia mala mađarska pornografija nikita milivojević zoltan širmer daniel husta robert ožvar

Foto: Srđan Doroški

Deluje da Milivojević sa neverovatnom lakoćom spaja ovu kompleksnu priču u skladnu i sagledivu celinu. Za scenografiju, kostime i izbor muzike takođe je bio zadužen reditelj, uz pomoć Amalije Benet, koja je radila i koreografiju. Da je scenografija bila osmišljena od strane reditelja nije teško pogoditi, jer bi jedina druga mogućnost bila da je osmišljena od strane nekog sa kim se reditelj razume jednako dobro kao sa sobom. Svakim Peterovim dolaskom u arhiv radi čitanja dosijea, pisaće mašine postaju instrumenti, gde se koordinisanim tipkanjem činovnika na njima stvara muzika teško podnošljivog proganjanja. Radni stolovi se kao ruske lutke ređaju jedan u drugi, slikajući tako hijerarhiju režima, a između njih skončava Maćaš, nakon čega se preko stolova navlači zavesa. Šah mat. Upadljiva je i česta pojava sendviča, u okviru ovdašnjih aktuelnih dešavanja naročito zanimljivog motiva i obroka, kojim, između ostalog, Peterova majka nudi pripadnika tajne policije.

Uigranost ansambla Novosadskog pozorišta skoro sam pominjala, pa ne čudi da ostatak glumačke ekipe (Emina Elor, Daniel Husta, Arpad Mesaroš, Agota Ferenc, Robert Ožvar) prelazi iz arhivskih činovnika, u agente, iz agenata u Bitlse, iz Bitlsa u navijače na fudbalskoj utakmici, itd. održavajući iskrenost tokom svake uloge.  Iako sporedne, njihove uloge su neizostavne – oni su ti koji na Maćaševu ludačku košulju lepe dokumente iz dosijea, pokazujući tako okidač njegove bolesti, oni su ti koji se Peteru javljaju u snovima, viseći mu nad glavom sa radnih stolova, proganjajući ga, oni su i režim i agenti i prijatelji i porodica. Uz Balaža i Širmera, oni doprinose pitkosti ove predstave u svoj svojoj nejednostavnosti.

agota ferenc daniel huszta mala mađarska pornografija kis magyar pornografia nikita milivojević

Tip, tip, tip: s leva na desno Emina Elor, Agota Ferenc, Daniel Husta, Aron Balaž. Foto: Srđan Doroški

I dok se svuda okolo nastavljaju pornografske igre, na velikoj sceni Novosadskog pozorišta jedna ne tako mala mađarska pornografska igra je završena. Igra se ona neprestano negde tamo iza neke druge spuštene zavese i čeka da bude otkrivena. Da je u nezasitom pohodu za istinom otkrije neki drugi, peti, deseti Peter Esterhazi. Ali i da je otkriješ ti, čitaoče, ne mari – užase su i ovako uvek počinili drugi. Kaže Peter Esterhazi.

Za sve ljubitelje iskrene pornografije, sledeće igranje zakazano je za 24. april.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *