Lik i nedjelo Majke Tereze (drugi dio)

U najnovijem nastavku od Majke Tereze saznajemo koliko se buržujske krivice može oprati doniranjem, zašto Bog mrzi industrijalizovane zemlje i zašto je tjelesna glad, za razliku od duhovne, poželjna.

Već smo saznali kakav je Bog računovođa i zašto je (ne)primjereno da prihvatni centri liče na koncentracione logore, a u  drugom nastavku našeg nepotrebno dugačkog i neskriveno ogorčenog razotkrivanja Majke Tereze, bavimo se njenim otvorenim političkim angažmanom i  propitujemo dugoročne posljedice njezinih nadasve upitnih akcija.

POPIJ ME KAO LEK: Saveznica siromašnih ili zaštitnica siromaštva?

Dr Robin Foks (Robin Fox), urednik vodećeg britanskog medicinskog žurnala The Lancet, 1994. posjetio je Terezin dom za umiruće, sugestivnog naziva Dom za umiruće, u Kalkuti sa namjerom da ispita standarde njege koje nudi bolesnicima, neočekivano otkrivši da su oni, u najmanju ruku, substandardni, dok bi neko ciničniji i manje pristojan od doktora (npr. K!K) uslove vjerovatno opisao kao nehumane ili naprosto sramotne, naročito kada se uzmu u obzir nezanemarive materijalne mogućnosti reda.

Prema Foksu, ljekari su rijetka pojava u prihvatilištu, pojavljujući se povremeno na poziv, ostavljajući sestre i volontere (često vrlo limitiranog medicinskog znanja) da liječe malariju antibioticima i paracetamolom, a umirućim pacijentima u strahovitim bolovima distribuiraju brufen i aspirin, uprkos lakom pristupu analgeticima. Kod Misionara milosti, dijagnostika i dublje istraživanje su zabranjeni; ne vrši se čak ni podjela između onih lako izlječivih i smrtno bolesnih, već se svi tretiraju sa jednakim nemarom, izbjegavajući bilo kakvo trošenje resursa na stvari za koje su i namjenjeni.

Bivša volonterka reda Meri Ludon (Mary Loudon) povezuje svoje prve impresije iz doma sa snimcima Bergen-Belsen nacističkog koncentracionog logora, zbog mršavih, iscrpljenih pacijenata obrijanih glava koji su smješteni u sobama opremljenim samo sa 50-60 prenosnih kreveta. Prema Loudon, monahinje nemaju dovoljno igala, pa ih „čiste“ pod mlazom vode, a na pitanje zašto ih makar ne dezinfikuju otkuvavanjem odgovaraju sa „Nema svrhe. Nema vremena.“ (There is no point. There is no time.). Dalje, u Hičensovoj knjizi, Misionarska pozicija: Majka Tereza u teoriji i praksi, svjedoči o njezi umirućeg petnaestogodišnjaka koji je bolovao od manjeg problema sa bubrezima, koji nije tretiran antibioticima zbog čega je eskalirao toliko da mu je bila potrebna hitna hirurška intevencija. O interakciji sa sestrom koja ga je njegovala kaže:

Ne sjećam se šta je tačno bio problem iako mi je [sestra] rekla. Bila je jako ljuta, ali i rezignirana kao što mnogi ljudi postanu u takvim situacijama. Rekla mi je: „Pa, odbijaju da ga odvedu u bolnicu.“, a ja sam rekla „Ali zašto? Sve što treba da uradite je da pozovete taksi, odvedete ga u najbližu bolnicu i zahtjevate da ga prime. Odvedite ga na operaciju. “

Na to je odgovorila „Ne rade to. Ne žele. Ako to učine za jednog, moraće za sve ostale.”, a ja sam pomislila – ali djetetu je tek petnaest.

Dve crno-bele fotografije stoje jedna pored druge. Na onoj s leve strane Majka Tereza se naginje nad pacijentom smeštenim u jedan od brojnih kreveta u domu. Pored nje stoji još jedna sestra i dva izuzetno mršava pacijenta. Na fotografiji s desne strane vidimo nizove kreveta s pacijentima i Majku Terezu kako stoji pored jednog od njih.

Tereza i stanovnici doma, fotografije zham.ru i Pinterest

IDI DOK SI MLAD: U ime Božije

Indikativno je i to što na zidu mrtvačnice Terezinog doma stoji samouvjereno entuzijastičan natpis „Danas idem u raj“, naročito pošto je više od pola korisnika doma tamo otišlo u jako kratkom roku nakon dolaska. Pitanje koje se samo postavlja, a i samo na sebe odgovara, jeste – da nije možda Tereza previše opsjednuta patnjom siromašnih za njihovo dobro? Sama je jednom prilikom ispričala anegdotu po kojoj je umirućoj ženi u strašnim bolovima rekla „Patiš kao Hrist na krstu, to te Isus ljubi“, na šta joj je ova odgovorila „Reci mu da prestane“. Očito je da je kult Majke Tereze kult patnje, ali nikada njezine, obzirom da je ona primila najbolju ljekarsku njegu koju zapadnjačka medicina može da pruži kada joj je zatrebala. Patnja siromašnih po njoj je bogougodna čak i kada može da se spriječi relokacijom samo dijela popriličnih finansijskih resursa koje je dobijala na osnovu lažnog marketinga, tako da se cijelo njeno djelovanje svodi na glorifikaciju siromaštva, a ne pokušaje da ga zaustavi ili ublaži.

Jednom prilikom kaže „Biti neželjen, nevoljen i zaboravljen od svih mnogo je veća glad, mnogo veće siromaštvo nego nemati šta jesti.“, ali bolesnici kojima je uskraćena hrana i adekvatna njega i koji su uz sve to primorani na asketski život gori od onog kojim su svojevoljno živjele zdrave i relativno site monahinje, se vjerovatno ne bi složili. Zbunjena time što ljudi očekuju od nje opipljive rezultate za koje je dobila silne priloge i nagrade i makar marginalnu korisnost, Tereza je situaciju razrješila jednom za svagda okačivši ispred svoje kuće u Kalkuti sljedeći natpis:

Recite im da nismo ovde radi posla, već radi Isusa. Mi smo iznad svega religiozni; nismo socijalni radnici, učitelji ili doktori. Mi smo monahinje.

Prirodno, činjenica da su monahinje uzimale mnogo više novca nego socijalni radnici, učitelji i doktori zajedno, pretvarajući se da rade njihove poslove, zbunila je neke ljude koji su pomislili da one ipak imaju neko konkretno zanimanje pored hrišćanskog misionarstva. Naravno, ne može se reći da Tereza nije koristila svoj društveni uticaj za politički aktivizam, samo što on nikada nije bio usmjeren kao opipljivom društveno-političkom napretku i poboljšanju životnih uslova siromašnih. Možda zato što bi ljudi o kojima brine sistem bili mnogo teža meta za preobraćanje u hrišćanstvo koje su praktikovale redovnice i to, prema svjedočenjima prisutnih, često hindusa i muslimana koji su na samrti pitani da li žele u raj i na osnovu pozitivnog odgovora bivali pokrštavani bez eksplicitnog pristanka.

Crno-bela fotografija na kojoj Majka Tereza drži bebu i smeje joj se. Bebu i Majku Terezu vidimo iz profila.

1979. Tereza i neimenovana beba, Eddie Adams/AP

RAĐAJTE DECU IZ DOSADE: Fetalna privlačnost i hrišćanski fundamentalizam

Tako, dođosmo i do nama najrelevantnijeg aspekta Terezinog kulta ličnosti: njezinog političkog uticaja koji joj je nasumično dodjeljivan kao i donacije. Tereza se tako, pitala za mišljenje o stvarima za  koje nije ni najmanje kvalifikovana da govori, a njezina riječ se, zavisno od toga koliko ste skloni dogmatskom teološkom konzervatizmu posebno fokusiranom na retoriku protiv reproduktivnih prava, uzimala za (božji) zakon ili legitiman, pažnje vrijedan, politički stav.

MT nije ni najmanje stidljiva ili suptilna što se ideologije tiče, štaviše, to je prvi put da je transparentna i nedvosmislena oko nečega: njen fokus leži u polju seksualne politike; reklo bi se, odveć je zainteresovana za seks i prokreaciju za nekoga ko ni jedno ni drugo ne upražnjava.  Štaviše, „najmoćnija žena svijeta” kako ju je svojevremeno nazvao bivši predsjednik Ujedinjenih Nacija Havijer Perez de Kueljar, bila je i ostala noćna mora feminističkog pokreta zbog svojih ultra-konzervativnih viđenja rodnih uloga, adekvatnog seksualnog ponašanja te reproduktivnih i ženskih prava, pa postaje i ostaje miljenica američkog konzervatizma i reakcionarnih ideologija iz razloga koji imaju malo veze sa vjerom. Ona zadobija nezanemarivu moć u tradicionalno muškom svijetu politike, a i religije, upravo igrajući na patrijarhalno svođenje žene prevashodno na njezinu ulogu njegovateljice i „brižne“, majčinske figure. Ironično i tužno, najveći politički uticaj stekla je upravo na krilima ideologije koji se često temelji na ili manifestuje kroz ograničavanje ženske političke moći i participacije.

Već u svom govoru 1979. povodom prihvatanja Nobelove nagrade prelazi direktno na stvar:

Najveći uništavač mira danas je krik nerođenog djeteta. Ako majka može da usmrti vlastito djete u utrobi, zašto se i mi ne bismo međusobno ubijali? … Milioni nerođene djece su ubijani, a mi ne kažemo ništa. U novinama čitamo o brojevima ubijenih i stalnoj destrukciji, ali niko ne govori o milionima malenih koji su, kao vi i ja, životi začeti Božjom promisli i mi to dopuštamo. Nacije koje su legalizovale abortus su najsiromašnije nacije.

Slučajno ili ne, MT ima sasvim mali broj centara u pomenutim „najsiromašnijim zemljama” (da nema to opet veze sa onim misionarstvom?), ali konstantno političko instrumentalizovanje i pogrešno predstavljanje siromaštva od strane žene koja nikada nije na njega bila osuđena, nije iznenađenje. Bojadži porodica zapamćena je kao jedna od najbogatijih porodica u Makedoniji toga doba, a Tereza je samostalno pristajala na život u oskudici, upravljajući velikim količinama novca i svjesno birajući na šta ih (ne) troši. Sasvim indikativno, je i to što Terezu nazivaju „Majkom” u pokušaju odavanja počasti njezinoj čednosti – ona je, izgleda, jedina žena koja zaslužuje poštovanje i zvanje Majke jer jer je „čista”, a sve druge, grešne hodajuće materice, nemaju izbora nego da rađaju, kako bi se iskupile za svoje postojanje ili drskost da donose vlastite odluke o stupanju u seksualne odnose.

Crno-bela fotografija na kojoj se Majka Tereza naginje i priča s decom koja sede ili stoje ispred nje. Jedno dete se naslanja na nju i ona ga grli levom rukom.

Oktobar 1979: Tereza blagosilja djecu u njenom Domu za djecu u Kalkuti, izvor Washington Post

Tereza nikada ne navodi prenaseljenost kao uzrok bilo kakvih problema, niti odgovara na pitanje kako prehraniti već rođene ljude.

MT ne samo da priča o tome šta Bog želi ili ne želi kao da svakodnevno, u najmanju ruku, komuniciraju SMS-om (za šta je, morate priznati, potrebna određena doza arogancije), nego joj se u javnosti ostavlja prostora za manevar tako da ljudi zaista prihvataju njezine stavove kao Božje istine. Na primjer, u govoru povodom nagrade koju je dobila 1989. dotiče se AIDS-a, jedva se suzdržavajući priče o Sodomi i Gomori, ali dodajući da se čini kako je u pitanju Božja kazna za neadekvatno seksualno ponašanje. Zaista hrabar, ako ne i drzak izbor riječi za ženu koja se protivi kontraceptivima bilo koje vrste – Guardian-ov Endru Braun (Andrew Brown) piše o tome da mu je, čim je upoznao, rekla „Poruči čitaocima da kontracepcija ubija ljubav.“ Zanimljivo, ali dokazano je samo da ubija polno prenosive bolesti, mada mi ne dobijamo one SMS-ove, pa nemamo sve informacije.

Tipično, donacija od 1,25 miliona dolara propalog tajkuna Čarls Kitinga biva prihvaćena, kao način da se on makar malo opere krivice; ipak, on je čovjek po Terezinoj mjeri – aktivista protiv pornografije i osnivač organizacije Građani za pristojnu književnost. Kiting se brinuo o pogubnom uticaju pornografije po psihu dobrog katolika, povezujući je sa komunizmom (stvarno!) i još pogubnijem uticaju „prljavština“ u književnosti, za čiju se cenzuru zalagao. Važno je napomenuti da su ovo samo hobiji u pauzama od reketarenja, pronevjere novca i potplaćivanja senatora (koji su rezultirali krahom američke kreditne industrije 80ih zbog kojeg su milioni izgubili životne ušteđevine). Tereza, pak, poklonjenom Bendžaminu Frenklinu u zube ne gleda, naročito ako se sa strane bavi lažnim moralisanjem. Ionako na adresu neće stići.

MOJE SUZE PADAJU NA GORE: Instrumentalizacija krivice i pravo na moralnost

Naposlijetku, ništa od ovoga nije pretjerano revolucionarno – !Kokoška je došla do većine iznešenih informacija u čak dva veoma naporna koraka: guglanjem „mother teresa + criticism” i sumanutim, simultanim kliktanjem na barem 30-ak različitih izvora na koje smo naišli samo na prvoj stranici rezultata. Da li je to zaista preveliki trud za većinu ili je posrijedi nešto komplikovanije? Majki Terezi dozvoljena je maltene neograničena samovolja od strane svih koji su je okruživali, a dvije decenije nakon što je drugačije, manje laskavo viđenje njezinog lika i djela prvi put ponuđeno javnosti, javno mnjenje i dalje žmiri na jedno oko.

U slučaju monahinja iz Terezinog reda, šutnja nije nikakvo iznenađenje. Opisi života u redu podsjećaju na poveći kult gdje harizmatični lider drži sve konce u rukama, kontrolišući ne samo influks informacija i finansije, već i određujući šta je moralno ili ispravno, temeljeći svoju kredibilnost na navodnom direktnom uvidu u Božju volju. Riječima sestre Virdžine:

Uspjela sam da utišam pritužbe svoje savjesti jer su nas učili da Sveti duh vodi Majku. Sumnja u nju bila je dokaz o nedostatku vjere ili još gore, da smo poklekle pred grijehom ponosa. Ostavila sam svoje primjedbe po strani i nadala se da ću jednoga dana shvatiti mnoge stvari koje su mi se činile kontradiktorne.

Tipično za angažman misionara na istoku, Misionari dobročinstva Kalkutu predstavljaju kao rupčagu toliko ogrezlu u siromaštvo i nemaštinu da joj egzistencija zavisi od dobre volje zapadnih dobročinitelja, čije mrvice namučeni indijski narod zahvalno prihvata u situaciji krajnje nužde. Ono što Terezi Hičens i drugi kritičari najviše zamjeraju jeste snishodljiva ideja da najveća patnja indijskog naroda nije materijalna oskudica i nerazvijenost, već prevelika udaljenost od Isusa. Terezina misija je otvoreno kolonijalna bez imalo uzdržavanja – sve što namučenoj Indiji treba je bijela spasiteljka koja će čudesno, a ne pažljivim i mukotrpnim, sistematskim radom, riješiti sve njezine probleme.

Ubogi, siromašni i bolesni u slamovima su proizvod istog sistema kao i „bogobojažljivi“, situirani ali i samodopadni pojedinac koji doprinosom smatra, donaciju dobrotvornoj udruzi za koju očito, ponekad ne zna tačno čine se bavi; najveća razlika je što su nekima podijeljene bolje karte. Naravno, lakše je svoju finansijsku nadmoć pripisati zasluzi i kulturnoj superiornosti, pa tako i očajnička potreba za olakšanjem vlastite nelagode izazvane tuđom patnjom, postaje važnija od olakšanja same patnje, naročito ako stvarna promjena zahtjeva i promjenu statusa quo koji vama odgovara.

U zbirci eseja White Women in Racialized Spaces, istoričar Vijay Prashad piše:

Majka Tereza je najtipičnija predstava bijele žene u kolonijama, koja radi ka spasavanju tamnih tijela od njihovih iskušenja i promašaja. Kada ne-bijeli ljudi rade u ovom pravcu, mediji uglavnom traže bijele donatore ili učitelje, bjelce koji usmjeravaju ne-bijele aktere. … Kada je u pitanju spašavanje siromašnih, oni su opet nevidljivi, jer mediji samo slave izlizane klišee poput Majke Tereze, ignorišući mučni put tamnoputih ka vlastitom oslobođenju. Rad Majke Tereze je samo dio globalnog projekta sa ciljem olakšavanja buržujske krivice, umjesto zaustavljanja sila koje stvaraju i održavaju siromaštvo. 

 -Vidžej Prašad, Majka Tereza – ogledalo buržujske krivice

Crno-bela fotografija na kojoj vidimo Papu i Majku Terezu. Papa je s leve strane fotografije i drži obe ruke podinutim, dok Majka tereza maše levom rukom.

KALKUTA, INDIJA – 3. FEBRUAR 1986. Majka Tereza i papa Jovan Pavao II mašu prisutnima, (MICHEL SCOTTO/AFP Photo/Getty Images)

VOTKA SA UTEHOM: Anđeo drugog reda

Pojedinačno zalaganje, ma koliko iskreno ili entuzijastično bilo, možda ne bi omogućilo suštinsku sistemsku promjenu koja ugroženim područjima očajnički treba, ali donacije su omogućile Terezinom redu ostavljanje mnogo opipljivijeg traga. Nažalost, konkretnog poboljšanja nema, a Misionari nastavljaju da postoje kao da je Tereza i dalje živa. Kažu da se o mrtvima govori samo najbolje, ali neprikosnovena činjenica života je da ćemo svi kad-tad da umremo, samo neki kao lažni dobročinitelji koji se višestruko koriste religijskim dogmama i nesrećnom ljudskom tendencijom ka selektivnom pamćenju, za guranje svoje agende. Šta god mi pričali, Tereza je pobjedila – umrla je nedodirljiva, postavši prava, pravcata svetica i stvorivši kult koji je nadživio. To ne znači da nema satisfakcije ili praktične koristi u pljuvanju njezinog lika i djela, štaviše – to je jedino što možemo, budući da niko nikada nije snosio bilo kakvu odgovornost. Američki psiholog Stiven Pinker kaže da je najbolji način za ubjediti skeptika da ste pouzdani i velikodušni je tako što ćete biti pouzdani i velikodušni. Koliko god mi htjeli da je drugačije, Sveta Tereza od Kalkute nije ni jedno ni drugo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *