Literarne anti-majke

Plašite li se majki? Ne? E, pa, trebalo bi! Književnost poučava zašto.

Figura majke u ljudskom životu je značajna ali i dvojaka: s jedne strane, ona je hraniteljka i ključna životodavna snaga.  S druge strane, majčina moć da uskrati hranu – kako fizičku, tako i emotivnu – daje joj uništilački potencijal. Čini se da je zbog toga (makar podsvestan) strah od odbacivanja ugodne brižnosti i saosećajnosti arhetipnog majčinstva sveprisutan, makar u zapadnoj civilizaciji. Srećom po sve ljubitelje pisane reči, kao i većina jezivosti iz domena psihologije, ideja o uništiteljskoj anti-majci izrodila je niz vraški dobrih likova. Kultur!Kokoška predlaže nekolicinu koje je čast i zadovoljstvo upoznati.

Medeja

Preuzeto sa www.paintermagazine.co.uk

Preuzeto sa www.paintermagazine.co.uk

Medejina starogrčka mitska biografija obiluje uzbudljivošću: u pitanju je kolhidska princeza, poluboginja i veoma moćna čarobnica. Kada je legendarni Jason stigao u Kolhidu sa namerom da osvoji zlatno runo, Medeja se zaljubila – i da bi pomogla ljubavniku da ostvari svoj poduhvat i u njegovom zagrljaju otplovila u sinje more, bila je spremna da izda svog oca, a svog brata ubije, raskomada i baci u more, ne bi li potraga za njegovim telom odložila poteru. Pošto komadanja ljudi nikad dosta, ista sudbina snašla je nešto kasnije i Jasonovog zlog strica Peliju. Posle ovako neljubaznog postupka, šarmantni bračni par je iz Jasonove domovine proteran u Korint.

Ovaj mit o surovoj Medeji je veoma star, i vekovima se prenosio sa generacije na generaciju u staroj Grčkoj. A onda, u 5. veku p.n.e. tragičar Euripid odlučuje da priča nije dovoljno krvava, i menja njen nastavak: u njegovoj istoimenoj drami Medeja je besna zbog Jasonove odluke da je napusti i oženi se korintskom princezom. Osvetoljubiva čarobnica tu spravlja otrove koji ubijaju i mladu nevestu, i njenog oca, ali to nije dovoljno – odlučila je da ubije i sopstvena dva sina. Uz elegantan šamar karmičkoj odmazdi, Medeja se ne kaje niti biva kažnjena za svoja nedela, već u završnici drame trijumfalno odleće u nebo u Sunčevim kočijama, vukući za sobom leševe svoje nesrećne dece. Na ovaj način Medeja postaje fundamentalna književna anti-majka. Njen postupak se može posmatrati kao simbolička kastracija Jasona, ali i kao potpuno odricanje od nesrećnog braka kroz uništenje svih njegovih plodova.

Marija Kalas u ulozi Medeje u Pasolinijevom filmu. Preuzeto sa www.mlahanas.de

Marija Kalas u ulozi Medeje u Pasolinijevom filmu. Preuzeto sa www.mlahanas.de

Reakcija publike na Euripidovu dramu, u vreme njenog prvog izvođenja, bila je zgražavanje i gađenje. Iako se Euripid dobrano potrudio da prikaže Medejin bol, bes i kolebanje, što kroz njene monologe, što kroz sapatništvo hora korintskih žena, njen postupak nije naišao na empatiju i razumevanje. Međutim, reakcije kasnijih čitalaca su pomešane: neki su jednako šokirani kao i stari Atinjani, a neki, pak – oduševljeni. Ovi potonji Medejin postupak vide kao čin oslobađanja od svake vrste nametnutih identiteta, i pronalaženje sopstvenog, koji nije određen odnosom za muškarcem. Svesno i odlučno prestajući da bude (poslušna) supruga i (požrtvovana) majka, Medeja ostaje samo – Medeja. Odricanjem od društveno prihvaćenih uloga i osobina ona ne uništava sebe, već ponovo stiče svoju moć kao zastrašujuća poluboginja. Ova ultimativna anti-majka sugeriše neugodnu mogućnost da majčinstvo – kao, uostalom, ni blagost i empatija – možda nisu inherentan deo ženske prirode.

Koliko je puko održanje ženskog identiteta van ovih odrednica i dalje kontraverzno pokazuje blago izmenjena završnica filmske adaptacije Medeje koju je 1969. snimio Pasolini. Uprkos izmenama, ova interpretacija je vredna gledanja jer obiluje psihodeličnim ritualima koji je povezuju sa iskonskim atinskim pozorjem, a Marija Kalas u glavnoj ulozi dokazuje da je njena titula (operske) Dive neosporna čak i onda kada je skoro potpuno nema. Vernija izvornoj drami je adaptacija Larsa von Triera iz 1988. – manje psihodelije, više sumornosti, i nezaobilazno čedomorstvo. Navali, narode!

Lejdi Makbet

"Lejdi Magbet", Džon Singer Sardžent. Preuzeto sa wikipedia.org

“Lejdi Makbet”, Džon Singer Sardžent. Preuzeto sa wikipedia.org

Kada je reč o odbacivanju rodnih obrazaca, Šekspirova lejdi Makbet odlično parira Euripidovoj strastvenoj Kolhiđanki. Željna škotske krune, huška svog neodlučnog supruga da ubije kralja kako bi mu oteo presto, ističući pritom da bi ona sama bila sposobna na tako što. Žudnja za moći, kao i potenciranje sopstvene nasilnosti, u kontekstu patrijarhalnog društvenog ustroja sami po sebi su jednaki odbacivanju ženstvenosti. Međutim, stvari postaju zaista zabavne, a i relevantne za ovaj tekst, kod pesničkih slika koje lejdi Makbet bira da bi dokazala svoju snagu i odlučnost.

Za razliku od Medeje, ova regicidna gospođa ne čini čedomorstvo, ali o njemu veoma rado govori u upečatljivim monolozima. Da bi dočarala mužu sopstvenu spremnost da ubije, ona tvrdi da bi i svoje bespomoćno dete otrgla sa grudi i prosula mu mozak. Auć! – ali nikad bolja ilustracija upravo onog iskonskog straha da bi majka-hraniteljka mogla biti bezosećajna, pa i okrutna. Osim negiranja sopstvene brižnosti, lejdi Makbet ide korak dalje i zaziva prestanak menstrualnog ciklusa, ne bi li u potpunosti uništila svoj životodavni potencijal.

Međutim, dok Medeja odlazi u novi život u svojim blistavim kočijama, novopečena  kraljica ne uspeva da se izbori sa krivicom, te tone u ludilo i kompulsivno spiranje halucinatorne krvi sa ruku. Pošto je uništila osnove svoje ženskosti, ona gubi sve – razočaravajuće u odnosu na Medeju, ali joj se prašta jer ona ipak nije moćna poluboginja i čarobnica. Sem toga, Šekspir nije džabe klasik – jezik kojim ona dočarava svoj silazak s uma sam po sebi čini Makbeta dramom vrednom čitanja.

Druga Majka

Preuzeto sa abigaillarson.deviantart.com

Preuzeto sa abigaillarson.deviantart.com

Nakon Šekspira i Euripida, priča za decu iz pera omiljenog savremenog gotičara Nila Gejmena možda deluje neozbiljno. Ipak, ne dajte se zavarati: zlikovac čija se jednostavna jezivost uvlači pod kožu čini Koralinu upečatljivim štivom za sve uzraste.

Nedugo pošto se uselila u novu kuću, mala Koralina otkriva tajni prolaz koji je vodi na drugu stranu kuće – neku vrstu paralelnog sveta gde sve izgleda identično, a Druga Majka i Drugi Otac uvek imaju vremena za nju, nasmejani su, služe njena omiljena jela i slatkiše i dopuštaju joj da se uvek igra. Samo je jedan mali detalj blago uznemiravajuć: sva stvorenja sa druge strane umesto očiju imaju dugmad. U zamenu za večiti ostanak u idili paralelnog doma, Koralina mora pristati da se i na njene oči prišiju dugmići. A ovu idilu donekle kvare i duhovi druge dece koja su u njoj zarobljena, a kojima se Druga Majka, po svemu sudeći, hrani.

Lik Druge Majke udara u srž subliminalnih strahova implikacijom da je majčinska briga pritvorna i lažna, te da se pod krinkom hraniteljke krije predator. Ljubav arhetipske majke se obično prikazuje kao bezuslovna i bezgranična – ali pošto od nje toliko zavisimo, strah da bi mogla biti koristoljubiva i zlonamerna vreba odmah ispod površine. Odsustvo, odnosno lažnost očiju ovde je naročito efektan detalj, jer onemogućava možda najelementarniji međuljudski kontakt. Druga Majka je u najpotpunijem smislu reči druga, strana i samim tim opasna. Teme otuđenosti, prinudne samostalnosti i ugroženosti Koralina dotiče indirektno, ali to samo osnažuje utisak jezivosti koji ostaje nakon čitanja. Kao i dva prethodno spomenuta dela, ona podriva temelje umirujućih pretpostavki koje imamo o majkama kao bezbednim osloncima, ostavljajući utisak jake nelagode. Danima nakon ovog romana za decu garantovano je sumnjičavo zagledanje sopstvene majke kad god svom čedu učini kakvu dragost – ali, da bi se ovaj efekat osetio, neophodno je zaobići istoimeni animirani film iz 2009. i suočiti se sa Gejmenovim jedinstvenim umećem pisanja naivnih, a užasavajućih horora.

3 komentara

  • Ivana Miletic Demmel says:

    Intrigantan ugao. Pa ipak, zar nije čudno da su sva tri lika, uključujući i njihove filmske interpretacije, kreirali muškarci?U tom smislu ne-majke mogu biti odraz njihovog ličnog patološkog staha od žena.

    Zaista mislim da ne-majke nisu realna opasnost i verovatno su u stvarnosti mnogo ređa pojava nego recimo latentne masovne ubice, što se probude jedno jutro i pobiju čitav komšiluk, ili likovi koji siluju svoje kćerke. Psihopata (oba pola) uvek ima i uvek ih je bilo u svakom društvu i vremenu, ali njihov procenat nije dovoljan da kreira masovni strah i svest o datom ponašanju kao uobičajenom.

    • Margarita Naumoska says:

      Ja bih rekla da nije čudno, već naprotiv sasvim očekivano. 😀

      Uostalom, ovde i ne govorimo o realnim opasnostima, već o podsvesnim strahovima… a o realnim psihopatama piše koleginica Lovelace, obratite se Uznemiravanjima. 😀

  • lava says:

    Odličan sajt!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *