Linda Lavlejs i mračna strana pornografije

Prva porno zvezda, Linda Lavlejs, bila je za mnoge simbol uzbudljive seksualne slobode. Međutim, ona u toj karijeri nije uživala kao što se činilo na filmu.

Život Linde Suzan Borman, kasnije proslavljene pod pseudonimom Linda Lavlejs, nije počeo sasvim glamurozno. Rođena je 1942. u Njujorku, a odrastala je u strogoj i ne baš srećnoj katoličkoj porodici. Već sa 20 godina prošla je kroz rođenje vanbračnog deteta koje je smesta dato na usvajanje, i tešku saobraćajnu nesreću nakon koje je transfuzijom krvi dobila hepatitis. Delovalo je kao da njen život neće biti ni naročito srećan, ni zapažen, ni uzbudljiv – međutim, tokom oporavka od automobilske nesreće upoznala je Čaka Trejnora, naizgled sasvim prijatnog čoveka. Uskoro su se venčali, i zajedno odselili sa Floride u Njujork, gde je preduzimljivi suprug postao Lindin menadžer u sasvim novoj karijeri: porno filmovima. Oni su u to vreme snimani u sumnjivim podrumima i u vidu kratkih isečaka distribuirani ograničenoj i tabuiziranoj peep-show publici. Međutim, zahvaljujući Lindi, ovo se ubrzo promenilo: pornić je zakoračio u mejnstrim, a ona sama je postala slavna.

Blistavi počeci

Deep Throat poster. Preuzet sa wikipedia.org

Poster za film Deep Throat. Preuzet sa wikipedia.org

Skandalozni film Duboko grlo (Deep Throat) pojavio se u američkim bioskopima 1972. godine. U njemu, nesrećno isfrustrirana Linda odlazi kod prijateljice da se potraži savet za dostizanje seksualnog užitka; sledi orgija, koja ne uspeva da reši problem, te se Linda obraća ginekologu. Ovaj ubrzo nalazi uzrok njene nesreće: klitoris joj se nalazi u grlu! Dobri doktor joj smesta pomaže da reši ovaj problem tako što je podučava veštinama oralnog seksa; Linda najzad doživljava orgazam, i ophrvana oduševljenjem ga moli da je oženi. Lekar odbija, ali joj predlaže da se zaposli u njegovoj ordinaciji kao „terapeutkinja”: pružaće uslugu svoje naročite tehnike oralnog seksa nizu muškaraca, sve dok ne pronađe nekog koji bi je oženio. Film se završava rečenicom ispisanom na ekranu: „Kraj. I Duboko grlo vam svima želimo.”

Cenzura obično nije dozvoljavala pornografiji da bude viđena van strogo ograničenih mesta – međutim, film Duboko grlo je ovome doskočio: bio je dugometražan i visokobudžetan, a scene eksplicitnog seksa povezao je kakvim-takvim zapletom, i tako uspeo da prođe kao „obična” igrana komedija – samo, za malo stariju publiku. A, ta je publika bila zaintrigirana, ako ne i oduševljena: osim u pornografskom nedeljniku Screw, film je reklamiran i u prestižnom listu New York Times. Označio je početak zlatnog doba pornografije, jer su mnogi filmovi sledili recept za zaobilaženje cenzure; ovaj period se vremenski poklopio sa drugim talasom feminizma, koji je slobodu pornografije ponekad bio sklon prihvatiti kao znak seksualnog oslobođenja. Par godina nakon Dubokog grla bilo je pomodno razgovarati o porno filmovima u krugovima više srednje klase; fenomen je ubrzo dobio ime „porno-šik”. Država je pokušala da ga zabrani, ali su se zvezde šou-biznisa udružile sa aktivistima i zahtevale slobodu prikazivanja. Pornografija je tako ipak uspela da dopre do mejnstrim publike, bioskopa i velikih plakata, te tako postane deo pop-kulture.

Sama Linda Lavlejs neko vreme je bila u centru pažnje, a njen život je delovao uzbudljivo isto koliko i kontraverzno. Predstavljala se kao seksualno oslobođena nimfomanka koja iskreno uživa u svemu što radi. Snimila je nastavak, Duboko grlo II, fotografisala se za magazine poput Playboy i Esquire, i proputovala Ameriku na turneji čija je putanja imala oblik penisa. Godine 1974. objavila je čak dve eksplicitne autobiografije: U Lindi Lavlejs (Inside Linda Lovelace) i Intimni dnevnik Linde Lavlejs (The Intimate Diary of Linda Lovelace). Ona i Trejnor bili su često viđeni gosti u Plejboj vili Hjua Hefnera. Za mnoge je postala simbol seksa slobodnog od puritanskih moralnih ubeđenja.

Međutim, nisu svi bili oduševljeni: kritičar Rodžer Ibert, koji je filmu dodelio nula od pet zvezdica, primetio je zajedljivo da „ako seksualno oslobađanje zahteva toliki trud, možda ga nije ni vredno”. Zbilja, ako je izuzetno naporan stil oralnog zadovoljavanja muškarca pravo rešenje za ženske frustracije, džaba smo krečili.

Ispostavilo se, međutim, da su sumnjivost umetničkog kvaliteta i manjkavost idejne zamisli još i najmanji problemi Dubokog grla. Sredinom sedamdesetih, Linda Borman uveliko je kuburila sa bolestima zavisnosti, a njena glumačka karijera nikada nije zapravo zaživela.

Ali, najneprijatniji podaci iz ranih dana Lindine karijere izašli su na videlo tek nakon što je 1975. napokon, nakon tri pokušaja bekstva, napustila supruga Čaka Trejnora i porno industriju.

Surova realnost

1980. Linda Lavlejs je objavila autobiografiju Ordeal, u kojoj je iznela strahovite optužbe protiv svog bivšeg supruga. Tvrdila je da je njihov odnos bio zasnovan na fizičkom i emotivnom nasilju, prisilnoj prostituciji i kućnoj pornografiji – njena legendarna hiperseksualnost bila je u potpunosti pritvorna. Iako je u početku veze bio sasvim prijatan, Trejnor je, nedugo pošto su se preselili u Njujork, počeo da je zlostavlja, tuče i podvodi muškarcima. Evo kako opisuje svoju inicijaciju u prostituciju – grupno silovanje od strane petorice muškaraca.

Bila je to prekretnica u mom životu. Pretio je da će me ubiti pištoljem ako ne pristanem. Nikada ranije nisam doživela analni seks, i to me je pokidalo. Ophodili su se sa mnom kao sa plastičnom lutkom na naduvavanje, podizali me i pomerali s jednog mesta na drugo. Širili su mi noge ovako i onako, nabijajući svoje stvari u mene, igrali su se muzičkih stolica sa delovima moga tela. Nikada u životu nisam bila toliko obeščašćena i ponižena. Osećala sam se kao đubre. Upuštala sam se u seks u pornografiji protiv svoje volje, kako bih izbegla smrt. …Životi članova moje porodice bili su ugroženi.

Suprug je nakon ovog iskustva nastavio da je podvodi, a ponekad i snima. Duboko grlo nije prvi Lindin pornografski film. Najkontroverzniji snimak, Dogarama, potiče iz 1971. i beleži njen seksualni odnos sa nemačkim ovčarom. Linda je dugo poricala da ovaj snimak postoji, a kada je napokon objavljen, i za njegov nastanak optužila je bivšeg muža. Za svoje učešće u filmovima Linda nikada nije dobila novac – 1250 dolara honorara za Duboko grlo uzeo je Trejnor.

Nakon objavljivanja autobiografije, Linda se ponovo našla u žiži javnosti – ovoga puta, u ulozi saveznika radikalnih feministkinja i anti-pornografskih aktivistkinja. Dobila je podršku žena poput Andree Dvorkin, Glorije Stajnam i Ketrin Mak Kinon. Iako je od pravne tužbe odustala jer je zločin zastareo, Linda jeste prošla poligrafsko testiranje koje je potvrdilo istinitost mnogih njenih optužbi. Javno je govorila protiv pornografije, opisujući strahote koje je proživela, i tvrdeći da se i u samom Dubokom grlu na njenim nogama mogu videti tragovi Trejnorovih batina. Godine 1986. svedočila je pred državnom komisijom o pornografiji, i izgovorila čuvenu rečenicu: „Ko god gleda Duboko grlo, gleda kako me siluju.”

Linda Lavles, napred; Čak Trejnor, sa fotoaparatom. Preuzeto sa theweek.com http://media.theweek.com/img/dir_0102/51379_article_full/lovelace-ignores-the-compelling-life-that-actually-makes-lindas-story-worth-telling.jpg?197

,  Linda Lavlejs, napred; Čak Trejnor, sa fotoaparatom. Preuzeto sa theweek.com

Nakon ovog razotkrivanja, pornografska industrija odbacila je Lindu Borman, proglasivši je za izdajicu. Mnogi koji su sarađivali sa njom na Dubokom grlu Dogarami proglasili su je za patološkog lažova i nimfomanku koja ne želi da prihvati odgovornost za sopstvene odluke. Iako su drugi kasnije ipak potvrdili da je Trejnor bio nasilnik i sadista, dobar deo javnosti je ostao skeptičan prema njenim tvrdnjama. Do dan danas, ženama koje negativno govore o svojim iskustvima u pornografskoj industriji katkad se pripisuje sarkastična dijagnoza „Lindin sindrom“. Ovime se njihov doživljaj otpisuje kao pokušaj da pomire svoju skandaloznu prošlost sa povratkom u obično, građansko društvo, te preuzmu popularnu ulogu preobraćene grešnice.

S druge strane, pojedini su psihijatri na osnovu Lindine autobiografije bili spremni postaviti posve ozbiljnu dijagnozu: stresni poremećaj posle traume. A, kada se govori o ovako teškim stanjima, mesta za sarkazam ne ostaje uopšte.

Uprkos ponovnoj medijskoj pažnji, Linda nije uspela da se izbori ni za delić velikog profita filmova u kojima je učestvovala. Čak i svoje feminističke saborkinje naposletku je optužila da su je, kao i svi ostali, iskoristile da zarade na njenom imenu i publicitetu. Uspela je, međutim, da postigne porodičnu sreću: preudala se 1976., i imala dvoje dece. Sreća nije dugo trajala: jetra joj je propala zbog hepatitisa, te joj je obavljena transplantacija 1987., a 1996. se ponovo razvela, mada je ovaj razlaz bio daleko uljudniji – sa drugim bivšim suprugom nastavila je da se viđa sve do svoje smrti.

Linda Lavlejs je umrla 2002. godine, nakon teške saobraćajne nesreće. Deceniju kasnije, Duboko grlo je i dalje klasik porno kinematografije, a karijera u industriji za žene deluje kao kontraverzan, ali i uzbudljiv, glamurozan izbor. Ipak, koliko su u današnjoj pornografiji česte priče kao što je Lindina?

Sadašnjica

Danas je, zahvaljujući Internetu, pornografija jača nego ikada: na netu je ima više nego bilo kog drugog sadržaja, i uprkos pokušajima kontrole, ostaje opšte pristupačna. Ono što je možda još bitnije jeste pomeranje granica do kog je došlo u proteklih dvadesetak godina: ono što bi devedesetih bilo svrstano u soft porn, te zabranjeno za prikazivanje u određeno doba dana, danas se može videti u brojnim MTV spotovima. S druge strane, ono što sada zovemo pornografijom u većini slučajeva je lišeno „priče“, a zabrinjavajuće je i to što norma postaju po žene fizički zahtevni, ili čak brutalni seksualni činovi, kao što su grupni seks, grubi analni seks ili dupla penetracija.

Preuzeto sa comicvine.com

Stoya, porno-zvezda i zagovornica slobode seksualnog rada. Preuzeto sa comicvine.com

U savremenoj zapadnoj kulturi seks je postao do te mere sveprisutan, i to upravo na način na koji je prikazan u porno filmovima, da pojedini kulturni kritičari govore o „porno kulturi”. Oni naročito ističu štetu koju može naneti devojčicama, koje su od sve ranijeg uzrasta odgajane da pre svega budu „seksi”, a prekomerno konzumiranje pornografije može dovesti do niza problema i kod muškaraca, ciljne grupe industrije. Uprkos tome, pornografska industrija jedna je od najprofitabilnijih u svetu, raste svake godine, a da bi zadržala svoju publiku mora postajati i sve šokantnija i brutalnija. Šta ovo znači za žene koje u industriji rade?

U odbranu seksualnog rada staje porno-zvezda Stoya, u iznimno elokventnoj kolumni onlajn magazina ViceOna svoj posao doživljava kao bilo koji drugi, i u njemu uživa. Seks pred kamerom je njen samostalan i slobodan izbor u kome ne vidi ništa loše niti ponižavajuće, te se snažno protivi puritanskom argumentu da „nijedna žena ne može da uživa u takvim stvarima”. Ne slaže se sa stavom da je prikaz žena u pornografiji nužno štetan i mizogin, već smatra da se radi o slobodnoj seksualnoj praksi, obavljanoj na obostrano uživanje. Teško je protiviti se njenim argumentima. Zbilja, ako dvoje svesnih, slobodnih odraslih ljudi želi da radi nešto sa svojim telima i to snimi, a potom druga odrasla osoba odluči to da gleda – šta se može zameriti? Slično pozitivno nastrojena prema porno industriji je i autobiografija slavljene Džene Džejmson, Kako da vodite ljubav kao porno zvezda. Iako Džena ne izostavlja mračne detalje o svoja dva silovanja (prvo je doživela sa samo 15 godina), bolestima zavisnosti i propalom prvom braku,  korice njenog bestselera ipak propagiraju nalickanu, glamuroznu sliku karijere u pornografiji. Mnoge devojke koje odluče da se bave ovim poslom mahom žele upravo ovakav ishod: obožavanje miliona muškaraca i žena, novac i slavu.

Naslovnica bestselera Džene Džejmson, ne sasvim realističan prikaz. Preuzeto sa marshall.edu

Naslovnica bestselera Džene Džejmson, ne sasvim realističan prikaz.
Preuzeto sa marshall.edu

Nažalost, i Stoja i Džena primeri su sa same vrhuške industrije – ubrajaju se među najuspešnije porno glumice svih vremena. Za većinu žena koje se bave istim poslom njihov uspeh je, nažalost, nedostižan. Fondacija Pink Cross, aktivna u borbi protiv porno industrije, bavi se prvenstveno pružanjem pomoći i podrške „žrtvama“ pornografije.  A žrtava, ispostavlja se, ima: žene koje su se izvukle iz te industrije svedoče ne samo o maltretiranjima, pritiscima, narkomaniji i silovanjima na setu, već i o tome da razlozi zbog kojih su se upustile u pornografiju nisu odraz lične slobode: u pitanju su, najčešće, nedostatak drugog izbora, nasilje u braku ili porodici, velike ekonomske poteškoće, bolesti zavisnosti. Njihov užitak pred kamerom je lažan: proizvod usiljene glume ili omamljenosti alkoholom ili drogom, bez koje mnoge ni ne mogu da rade.

Žene koje vidimo u onlajn pornografiji, čini se, daleko su sličnije Lindi Lavlejs nego Stoji, te se moramo zapitati: koliko puta smo uživali gledajući nečije silovanje? Ako smo skloniji velikim zvezdama dugometražnih produkcija – verovatno, manje. Ako, pak, češće ulećemo na besplatne pornografske sajtove koji vrve od malo poznatih ili sasvim anonimnih lica – najverovatnije nikada nećemo saznati.

Tragičnost i složenost priče kakva je Lindina podseća nas da su obezličena tela koja gledamo sa druge strane ekrana negde daleko, ipak – ljudi. Ti ljudi rade u prilično surovoj i slabo kontrolisanoj industriji koja može naneti nemerljiv bol svakome ko u njoj ne učestvuje sasvim dobrovoljno, već usled spleta teških životnih okolnosti, poput siromaštva, zastrašivanja i direktne prisile. A, s obzirom na to da je ta industrija toliko prisutna u našim životima, možda je krajnje vreme da se osvestimo o njenom funkcionisanju, i porazmislimo i o sopstvenoj potrošačkoj odgovornosti. 

2 komentara

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *