Košmarna ljepota Žđislava Beksinjskog

Upoznajte se sa enigmatičnim umjetnikom i njegovim djelima toliko mračnim i neobičnim da su dovela do stvaranja bizarnih legendi o autoru. No, umjesto sujevjernih priča pogledajmo kakva ličnost se krije iza namučenih figura i zastrašujućih predjela, kao i kakva je besmislena tragedija dovela do njegove prerane smrti.

„Da budem iskren, ja ne vidim toliko okrutnosti u svojim slikama“, kaže skromni Žđislav u jednom od malobrojnih intervjua koje je dao za vrijeme svog života. Ovaj umjetnik je svojim stvaralaštvom uspio da otjelovi kontradiktornost. Osvajao je svjetsku publiku, iako nije napuštao granice domovine; svoja djela je opisivao kao romantična i krhka, lišena okrutnosti koju većina primjećuje. Takođe, uspio je da postane vjerovatno najpoznatiji poljski slikar uprkos nedostatku formalnog obrazovanja i pasivnom otporu koji ga je dočekao od strane akademske zajednice. Tih i povučen, granično asocijalan, Beksinjski je čitav život davao povoda stvaranju misterije, a njegovo stvaralaštvo je hranilo maštu željnu bizarne i nesvakidašnje priče. Njegovo ime je danas simbol distopijskog nadrealizma u slikarstvu i direktna asocijacija na košmarne vizije toliko neuobičajene da su postale tlo klijanja mnogobrojnih urbanih legendi. Razgrnuti veo misterije koji okružuje stvaralaštvo Žđislava Beksinjskog nije lak poduhvat. Međutim, kada jednom spoznate pravo lice ovog umjetnika shvatićete da je stvarnost daleko interesantnija od petparačkih horor priča.

Kad prokrastinacija postane profesija

Žđislav i prijatelj se igraju ispred bunkera (Sanok, 1941.) Izvor wiki

Rođen je u Sanoku 1929. godine. Umjetnikovim uspomenama iz ranog djetinjstva prvenstveno dominiraju slike Drugog svjetskog rata i mračnog perioda koji je zahvatio cijelu Poljsku. Već od najmlađih dana Žđislav otkriva crtanje kao put oživljavanja sopstvenih misli, a odrastanje u ratom zahvaćenoj državi imaće velikog uticaja na njegov kasniji, zreliji rad u kome preovlađuju pejzaži postapokaliptičnog karaktera i groteskne (više ili manje) antropomorfne figure. Nesumnjivo je neposredan odnos sa stradanjima u velikoj mjeri oblikovao njegovu maštu koja će godinama kasnije proizvesti takve vizije. Nakon završene arhitekture u Krakovu Žđislav otpočinje monotoni posao nadzornika na gradilištima mučno ga odrađujući kako bi imao novca za fotografiju, vajarstvo i slikarstvo koji su mu bili bijeg od tegobne svakodnevnice. Vremenom fotografija je od hobija postala glavna preokupacija i 1958. Beksinjski stiče skromna priznanja za svoja najranija djela. Baveći se brojnim poslovima, koji bi mogli donijeti novac za stvari koje je istinski volio da radi, Beksinjski se malo po malo udaljavao od prvobitne profesije i lagano zašao u domen čiste umjetnosti sve više se baveći onim što najiskrenije voli. Sa prvim samostalnim izložbama fotografija Beksinjski je počeo da gradi sebe kao umjetnika.

Sadistički korset

Iako je prvenstveno poznat zbog slika, Beksinjski je pipke svoje kreativnosti protegao mnogo dalje. Već od samih početaka fotografija je bila ta koja ga je u potpunosti okupirala i koja mu je donijela određenu dozu priznanja. Sredinom pedesetih je zajedno sa Ježijem Levčinskim i Šlabsom osnovao nezvanični fotografski kružok koji će postati tačka prekretnica u njegovoj karijeri. Beksinjski se brzo izdvojio kao najjača karika i vremenom je sam postao izvor inspiracije kolegama sa kojima je nerijetko raspravljao o filozofiji (uglavnom egzistencijalizmu), književnosti i kinematografiji, koja ga je fascinirala. Trio je imao nekoliko zapaženih izložbi, a Beksinjski je najviše od ove trojice težio nadrealističkom i ekspresionističkom stilu koji će kasnije biti okosnica njegovog stvaranja u slikarstvu. Kao jedna od najpoznatijih fotografija sa početka karijere izdvaja se Sadistički korset – nekonvencionalni ženski akt obmotan asimetričnom mrežom od konopca. Hvaljen kao jedan od vrhunaca izložbe na kojoj se nalazilo još četrnaest njegovih fotografija, Korset je pružao uvid u pravu prirodu Žđislavljevog stvaranja suptilno nagovještavajući senzibilitet zarobljenosti i košmarne paralize koji će dominirati kasnije u slikarstvu.

Sadistički korset, kolekcija proljeće/ljeto 1957. Izvor culture.pl

Uprkos tome što je fotografija predstavljala kamen temeljac njegovog stvaranja, sam Beksinjski nije vjerovao u njen umjetnički potencijal navodeći kako ona ne može da se svrsta u domen lijepih umjetnosti. Još jedan od paradoksa njegovog stvaralaštva je i taj da se, uprkos ovom negirajućem stavu, njegova djela smatraju jednim od najznačajnijih i najboljih predstavnika poljske fotografije 20-og vijeka. One su postale u ovoj državi svojevrstan prekursor body art-a, konceptualizma i drugih pokušaja prevazilaženja i rušenja granica onoga što nazivamo tradicionalna umjetnost.

Pogled kroz zjenice pakla

Potpuno je besmisleno pitati me šta prizori na mojim slikama znače. Jednostavno, ni ja sam ne znam. Štaviše, nisam uopšte zainteresovan da saznam.

Okretanje slikarstvu je bilo postepeno, paralelno fotografiji. Slikama su prethodili brojni crteži i skice kojima Beksinjski jasno stavlja do znanja kako je majstor stvaranja sumornog ambijenta upotpunjenog precizno konstruisanim linijama i siluetama u kojima se ogleda njegova inženjerska pozadina. Oni prvi likovni tragovi su nesumnjivo i najmračniji vjerno nagovještavajući ranu fazu njegovog slikarstva koja se glatko nadovezuje i nastavlja započeti košmar.

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka slikarstvo postaje glavna preokupacija Beksinjskog stavljajući po strani raniji umjetnički izričaj. Slikao je strastveno, satima, uvijek uz kafu i muziku, podjednako uživajući u zvucima klasike, ali i savremenog roka. Ubrzo je postao vodeća figura poljskog slikarstva stičući sve veću popularnost van granica domovine, prvenstveno u Francuskoj. Posle rasprodate izložbe u Varšavi 1964. njegov status postaje osiguran. Kritičari su uočili kontradiktornu prirodu stvaralaštva Beksinjskog – „spoj radikalnih inovacija i duboko ukorijenjenog tradicionalizma“ samo je jedan od paradoksa koji su obilježili vijek ovog umjetnika. Žđislavljeva fantastična faza trajala je dugo, oko dvije decenije. U ovom periodu stvorio je veliki broj djela koja su ostala neimenovana iz razloga što nije htio da njihov naziv sugeriše neko skriveno značenje. Bio je veliki protivnik dubokog analiziranja, a još više se protivio stavljanju pečata morbidnosti i mračnjaštva na svoja djela.

Neko je već primijetio crijeva i kosti na ovoj [slici], dok ja mislim da je u pitanju ceremonijalna haljina.

Beksinjski nije mario za mišljenja kritičara koji su, na ovaj ili onaj način, pokušavali da mu dodijele epitete koje je prezirao. Često je bio kritičan prema samom sebi smatrajući da radove mora konstantno dorađivati i prepravljati. Jednom prilikom je čak spalio određene slike koje je smatrao nedovoljno dobrim ili, s druge strane, previše ličnim. Nije volio intervjue, naročito one sa intimnim pitanjima na koja je odbijao da odgovara. Izbjegavao je ljude, javne skupove, putovanja. Nije posjećivao ni sopstvene izložbe. Zbog njegove povučenosti, kao i zbog karaktera slika, ljudi su olako zaključivali da se radi o mračnoj, morbidnoj osobi. Istina je sve suprotno od toga.

Želim da slikam na takav način, kao da sam fotografisao snove.

Sredinom 80-ih godina prošlog vijeka Beksinjski se okreće nešto drugačijoj tematici i opštom tonu djela. Slike su mirnije, naizgled prostije i u njima dominiraju skulpturalne figure u svedenijim paletama boja. Iako dosta drugačija, novim djelima nije nedostajalo beksinjskijevske energije koja je očita već na prvi pogled. Fokus je pomjeren sa pozadine, koja postaje uprošćenija, na centralne, humanoidne figure kojima dominira, kako je to umjetnik govorio, „veći stepen deformiteta“ i koje su naslikane „u odsustvu onoga što nazivamo prirodno svjetlo i sjena“. Evolucija umjetnosti Žđilsava Beksinjskog je jasno uočljiva, vođena stilom koji se mijenjao paralelno sa svojim gospodarom.

Ubistvo za šaku zlota

Porodica Beksinjski: Zofia, Tomaš i Žđislav. Izvor demilked.com

Ne iznenađuje činjenica da se u eri ubrzanog širenja (dez)informacija stvorila određena doza misterije oko stvaraoca ovako bizarne umjetnosti. Vremenom su se plele legende i priče koje su u holivudskom maniru dovodile u vezu Žđislavljeve slike sa tragedijama iz ličnog života, pa oni koji se upuste u potragu za informacijama o ovom umjetniku lako se mogu uplesti u mrežu urbanih legendi. Prema najpopularnijoj Žđislav je patio od mučnih snova, košmarnih vizija pakla i drugih nedokučivih dimenzija toliko užasnih da su mu potpuno okupirale život tjerajući ga da slika prizore kojih se plašio i istovremeno ih prezirao. Zbog straha da svojim djelima ne udahne život i učini ih stvarnim odbijao je da im da imena, međutim, mračne sile koje su ga proganjale pronašle su način da ga otjeraju u ludilo ubjajući mu ženu i sina pod sumnjivim okolnostima, da bi i on ubrzo bio ubijen u sumornom epilogu porodične tragedije.

Porodični grob u Sanoku

Porodični grob u Sanoku.

S druge strane, stvarna pozadina njegovog života je dosta realnija, a samim ti i tragičnija. 1998. godine mu umire supruga, a godinu dana nakon toga njegov sin Tomaš izvršava samoubistvo. Nekoliko puta i sam na ivici samoubistva Žđislav do kraja života neće uspjeti da prevaziđe tragediju i gubitak dvije mu najznačajnije osobe izbjegavajući još više svijet oko sebe. Krajem devedesetih godina posvetio se radu na kompjuterima, internetu i digitalnoj fotografiji fokusirajući se na njih sve do smrti. 21. februara 2005. Žđislav Beksinjski je pronađen mrtav u svom stanu sa 17 ubodnih rana. Devetnaestogodišnji ubica je bio sin njegovog prijatelja koji je usmrtio poznatog slikara nakon što je ovaj odbio da mu pozajmi nekoliko stotina zlota.

Iako je i sam zazirao od termina umjetnik, Beksinjski je bio istinsko oličenje umjetnosti. Iza života i stvaralaštva, koje samo on nije doživljavao kao vrijedno pomena, Žđislav je ostavio ogroman uticaj na brojne umjetnike, kako savremenike, tako i one koji će uslijediti. Njegova djela su ostala trajni podsjetnici jednog tihog genija sa nepreglednim prostranstvima mašte vješto skrivenim iza opsene jednostavne osobe, a njegovo ime sinonim košmarne ljepote koja se lako previdi u vizijama patnje, među paklenim stvorovima koji opsijedaju misli.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *