Upotrebna vrednost ljudi: koričenje knjiga

Ljudska koža nije samo najveći organ u čoveka, već i najkorisniji, makar za knjigovezce. Koričenje njome pogodno je za sve od svetih spisa do pornografije.

Delovi ljudskih tela korišćeni su donekle redovno u manufakturi raznih predmeta, uglavnom iz sadističko-dekorativnih pobuda; otud pehari od lobanja, štapovi od ljudske kosti, te tapiserije od kose žrtava pokolja. Arhaična knjigovezačka disciplina koričenja ljudskom kožom nema uvek trofejnu ulogu; koristila se za povezivanje vrednih knjiga, anatomskih priručnika, testamenata, pornografije, verskih spisa, i pripovesti o zločinu. 

Tehnika

Stručnjaci tvrde da ljudska koža za ove potrebe nije ništa zahtevnija od svinjske. Za koričenje knjiga koristi se tanka koža, značajno tanja od one koja se koristi u proizvodnji odeće i obuće. Ljudski dermis bi u tu svrhu morao proći isti proces kao i koža bilo koje druge životinje; zato DNK analiza često ne može biti pouzdana, jer pripreme kože za koričenje razgrađuju organske tvari. Kožu je potrebno soliti, impregnirati posebnim hemikalijama, stanjiti i učiniti suhom a gipkom; otud se kao dovoljni dokaz antropodermalnosti uzima napomena izdavača ili autora, „voštan miris” knjige ili vidljive pore i tetovaže na koricama.

Francuska revolucija: počeci ekstremnog koričenja

U vreme Francuske revolucije, mnoge su izdavačke prakse nasledile politički kritično, ekstravagantno nasilje svog doba: u ovom vremenu cveta tzv. politička pornografija, dotad zabranjene knjige popunjavaju po pola izloga, a neke od njih se, izgleda, koriče ljudskom kožom. Naravno, ove su priče često filtrirane kroz potonje tvrdnje političkih protivnika i nepodnošljivo konzervativnih savremenika. Na primer: da li je istina da je britanski izdavač de Sadove Žustine poručivao za korice kožu s grudi mrtvih prostitutki? Možda, ali mnogo je lakše naprosto reći da je to učinjeno i uživati sav publicitet i mračnu slavu bez nepotrebnog akanja sa leševima.  Tek, današnji istraživači smatraju da je Revolucija bila dobar period za antropodermalnu bibliopegiju. Iz ovog perioda datira i Ustav novopečene Republike (1793), povezan u zeleno obojenu ljudsku kožu (kožu plemića, reći će propaganda sladunjavo).

Anatomske knjige

Posve logično, korice od ljudske kože najčešće se nalaze na knjigama iz anatomije. U vremenu sa malim brojem anatomskih instituta kojima je put do sticanja tela neophodnih za disekciju i izučavanje dugo bio otežan normama Crkve i javnog morala,  anatomskim poslom neretko su se bavili ljudi spremni na raznorazne ekscese. Kako je postajalo sve izvesnije da je za napredak medicine nužno obezbediti tela, u Britaniji je određeno da anatomski instituti dobijaju leševe kriminalaca osuđenih na vešanje. Interesi nauke poklopili su se ovde sa interesima bogatih, pa im nije bilo teško udovoljiti. „Kriminalaca” se vešalo mnogo; takozvani Krvavi zakon (na snazi od 1688. do 1815.) propisivao je smrtnu kaznu za, recimo, „provođenje više od mesec dana u društvu Cigana” i krađu hleba.

Direktor biblioteke John Hay sa rezervama antropodermalnih knjiga: Vezalijus leži na stolu.

Direktor biblioteke John Hay sa rezervama antropodermalnih knjiga: Vezalijus leži na stolu.

Kako je nadošlo obilje materijala, dešavalo se da se novostečena znanja o ljudskoj anatomiji prikladno i ukoriče. Takvi udžbenici danas stoje u zbirkama raznih britanskih i američkih univerziteta; primerak Vezalijusovog De humanis corpori fabrica, ukoričen uglačanom i obojenom ljudskom kožom, pohranjen je u biblioteci Braun univerziteta. Uz njega su još dva antropodermalna izdanja Plesa smrti Hansa Holbajna mlađeg. Odgovorni bibliotekari Harvarda imaju svoje sumnje po pitanju navodno antropodermalnih knjiga; primerku Ovidijevih Metamorfoza u kom se skromno navodi, „ova knjiga je koričena ljudskom kožom”, ne veruju nikako.

Što se tiče originalnih doprinosa SAD-a ovoj disciplini, praksa je otpočela sa Građanskim ratom i uglavnom se vezuje za pojedince poput lekara Džozefa Lidija [Joseph Leady]. Lidi, uvažen profesor anatomije i vrlo uticajna figura u naučnim sferama SAD-a sredinom 19. veka, tretirao je ove korice bez preterivanja; danas izložene u filadelfijskom Muzeju medicinskih čudnovatosti, ove knjige ne izgledaju same po sebi nimalo čudnovato. Ističu ih tek početne napomene kojima je Lidi objašnjavao čija je koža u pitanju.

Drugi poznati američki kolekcionar i knjigovezac bio je izvesni doktor F. Stokton-Hau, čija je zbirka od šest primeraka otkrivena 1904. u Nju Džersiju. Od ovih su dela čak tri, navodno, povezana kožom izvesne Marije L., preminule u jednoj filadelfijskoj bolnici. U kolekciji se da uočiti i „Catalogue des Sciences Medicales Bibliotheque Nationale a Paris (1857-73)” – koji danas zaziva itekakvu pažnju među potencijalnim studentima u Pensilvaniji.

Verski spisi i molitvenici

„Idolatrija hugenota”, ovekovečavanje verske mržnje. Preuzeto sa Daily Helmsman

„Idolatrija hugenota”, ovekovečavanje verske mržnje. Preuzeto sa Daily Helmsman

Verski su tekstovi i polemike bili koričeni kožom humanog porekla iz raznih pobuda; katkad kao izraz kritike, ponekad u mističnom zanosu. Lični su molitvenici mogli stotinu godina nakon nastanka biti kradom preobučeni (jedan takav primerak datira, opet, iz revolucionarne Francuske), a u rezervama američkih instituta postoje brojne antropodermalne Biblije i nekoliko Kurana. Smatra se da je jarosni spis „Idolatrie Huguenotre” iz perioda verskih ratova zapravo hugenotima i ukoričen.

Gde ovakvi tekstovi nisu poželjni? Antropodermalna Biblija poreklom iz Nemačke osamnaestog veka prognana je iz Melburna 1954. kao „previše morbidna”.

Kriminal i koričenje true crime priča

True crime žanr je nekoć bio prosto opis zlodela, iz pera tužilaca. Već smo videli da su se tela kriminalaca, obešenih ili već na drugi način rastavljenih sa carstvom zemaljskim, davala univerzitetima i medicinarima; ipak, katkad je koža pogubljenog bila korišćena za koričenje knjige o njegovom zločinu. Takva je sudba snašla sveštenika iz Barutne zavere (setite se 5. novembra), oca Henrija Garneta. Njegova se koža danas može naći kao povez knjige Istinita i nepogrešiva pripovest o suđenju pokojnih varvarskih izdajika, Garneta jezuita i njegovih saveznika

A-True-and-Perfect-Relation-of-the-Whole-Proceedings-Against-the-Late-Most-Barbarous-Traitors

Neprijatne posledice Noći lomača.

HIC LIBER WALTONIS CUTE COMPACTUS EST. Preuzeto sa Eden Workshops

HIC LIBER WALTONIS CUTE COMPACTUS EST. Preuzeto sa Eden Workshops

Nekarakterističan primer ove tehnike nalazimo, pak, kod drumskog pljačkaša Džordža Voltona. Volton je pred svoje pogubljenje 1837. zakazao koričenje svojih novonastalih memoara u vlastitu kožu – i zaveštao tu retkost čoveku koji ga je i tužio za pokušaj ubistva, Džonu Fenou. Ova je knjiga pohranjena u privatnoj biblioteci „The Boston Athenaeum” koja priču o Voltonovom čudnovatom izboru koristi za promociju.

Svedočenja o ovoj disciplini već vekovima su mešavina legende, senzacionalizma i propagande, a takve ih najviše volimo. Ipak, teško da zavređuju šokantne naslove svaki put kada se otkrije još jedan primerak: reklo bi se da otkrića parčadi Homo Sapiensa na starim tomovima danas služe pre svega kao proveren metod za privlačenje publike u muzeje i biblioteke.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *