Koliko je pusta Kraljica pustinje?

Nećemo vas držati u neizvesnosti, odgovor je MNOGO. Čak je toliko pusta, da ju je jedan nemački kritičar, uopšte ne štedeći svog sunarodnika i reditelja Vernera Hercoga, opisao rečima: mrtvo i suvo kao stotinu godina star keks. Ako vam se ovaj opis učini detinjast i banalan … dobro vam se učinilo, jer je upravo takva „Kraljica pustinje”.

Najnovije ostvarenje proslavljenog Hercoga imalo je premijeru na prošlogodišnjem Berlinalu i to u takmičarskoj selekciji. O proslavljenosti, ali i o vremešnosti ovog reditelja govori činjenica da je poslednji put svoj film u takmičarskoj selekciji Berlinskog filmskog festivala, imao celih 36 godina pre Kraljice pustinje. A to je bio legendarni Vampir Nosferatu (1979), kome je izmakao Zlatni medved, ali je ipak ugrabio jednog Srebrnog (podsetnik – to nije nemi film Nosferatu iz 1922). Za Kraljicu pustinje ne može se reći da joj je bilo šta izmaklo. Možda jedino ako bi glagol „izmaći” imao značenje „propustiti nešto za izrazito debelu i dugačku dlaku”. Što nema.

Žanrovski, film je okarakterisan kao drama (vrlo tačno), istorijski (upitno tačno) biografski (skoro skroz tačno). Međutim ovom žanrovskom trojstvu definitivno bi trebalo pridodati i četvrti – komedija. !Kokoška se silno smejala tokom većeg dela filma i to bez privlačenja ozbiljnih pogleda okolne publike, već uz njihov sasmeh! Film je trebalo da predstavi britansku književnicu, avanturistkinju, putopisca, diplomatkinju, uopšte jednu nezavisnu i jedinstvenu i nadasve uzbudljivu ženu – Gertrudu Bel (Nikol Kidman). Nažalost, Hercog uspeva da banalizuje njen rad i život uopšte do mere razmažene žene koja iz engleske dosade beži u divljinu Bliskog istoka gde joj ljubav ne ide od ruke, što joj daje povod za beg od melodrame direktno u usamljenost pustinje. Svaki njen odlazak u pustinju deluje poput skupog hira nestabilne žene – nije ni najmanje jasno šta ona zapravo radi u pustinji i šta je tamo vodi i vuče, kuda i zašto ide. Njen putopisni rad i dokumentarna zapažanja o tamošnjim beduinskim plemenima i njhovim međusobnim odnosima, svedeni su na minimum, dok je akcenat stavljen na pisanje ljubavnih pisama iz pustinje. Verovatno namirisanih kolonjskim vodama i izljubljenih karminima – Kidmanova se iz svakog pustinjskog pohoda vraća besprekornog izgleda, sjajne kose i jednako aristokratski belog lica. Sve to deluje kao putešestvije radi putešestvija, bez prikazivanja ikakve šire slike, dok o spirutualnoj dimenziji putovanja saznajemo jedino iz Gertrudinih monologa koje prate kadrovi pustinjskih prostranstava, bez opipljivijeg dokaza doživljavanja te spirutalnosti. Čak se Gertruda kroz čitav tok filma ne menja, njena ličnost ne raste ni u kakvom pravcu nakon silnih povrataka iz pustinje, što svedoči o plitko razvijenom liku. Time se pored banalizacije Gertrude Bel, banalizuje i sama priroda, kao i njen odnos s čovekom. Pojednostavljivanje ovog odnosa bilo je zaista daleko od očekivanog, imajući u vidu da se u ranijim radovima Hercog vrlo pronicljivo bavio temom „priroda i društvo (čovek)”, uverljivo prikazujući borbu onog prirodnog u čoveku s prirodom, i stapanje onog drugog dela prirodnog u čoveku s prirodom.

U pustinju isključivo sa stilom! I svitom ljudi da pomognu oko prenošenja stila. Preuzeto sa: www.vogue.com

U pustinju isključivo sa stilom! I svitom ljudi da pomognu oko prenošenja stila.
Preuzeto sa: www.vogue.com

Ne bismo se ponavljali s rečju „banalno”, ali šta drugo bolje opisuje nešto što je … banalno? A takav je i istorijski aspekt filma. Scena otvaranja deluje kao izrazito jeftina produkcija History channel-a, sa trećerazrednim glumcima i veoma lošim osvetljenjem, a i režijom – a predstavlja sastanak britanskog vrha (uključujući i Čerčila), gde istorijska ličnost T.E. Lorens (Robert Petison) predlaže Gertrudu kao savetnika za formiranje granica savremenih država Bliskog istoka, opisujući je kao osobu koja pouzdano najviše zna o tom delu sveta. Njeno značajno učešće u formiranju ovih granica je takođe nedovoljno jasno predstavljeno, i tek vam guglovanje nakon filma može pomoći da shvatite čemu je zapravo služila prva scena, ali i ko je bio T.E. Lorens. Mogao bi se okarakterisati kao muška verzija Gertrude Bel, samo nešto manje mobilna i više zainteresovana za arheologiju. Za istoriju, otprilike jednako bitan, za Hercoga jednak izvor ljubavnih jada – deluje da je od celog njegovog lika jedino podvučeno da je on čovek koga Gertruda nije uspela da očara (a biće da nije ni pokušavala), a da je njihov odnos okarakterisan kao ortak-ortakinja odnos, opet potpuno zanemarujući njihovu naučnoistraživačku saradnju.

Smejuljivo lice i nekakva poletna gluma Roberta Petisona isprva se čine neprikladnim, ali s vremenom se naviknete i prihvatite da je taj Lorens kanda bio čovek veseljak. Međutim, ono na šta nikako ne možete da se naviknete i šta vam može uzrokovati dugotrajnu nesanicu u noćima nakon gledanja filma je gluma Džejmsa Franka u ulozi prve ljubavi Gertrude Bel. Njegov lik balansira između činovnika britanske ambasade u Teheranu s vrlo upitnim akcentom (kao loše adaptirani američki špijun koga su svi već provalili, ali se iz čiste britanske kurtuazije pretvaraju da je još „njihov”) i posvećenog ljubavnika s čežnjivim i tipičnim frankovskim pogledom poluotvorenih očiju. U više navrata Frankova gluma podseća na još jednu u nizu njegovih sada već zamornih i wannabe-šaljivih kvaziumetničkih dela, što daje celom filmu komičnu notu po principu „ovo je toliko jadno da je smešno”. A onda njegov lik umre, nerazjašnjenom smrću s par maglovitih nagoveštaja samoubistva. Ovo Gertrudu ostavlja slomljenom i rešenom da se nikad više ne preda drugom čoveku (khm khm, predaće se i to oženjenom), a publiku ostavlja uskraćenom za jedan čitav žanr – iako je gotovo olakšavajuć moment njegove smrti, ipak osetite žal za manjkom smeha u kasnijim trenucima dosade. Ono za šta sâm Franko nije kriv, ali se ipak kroz njegov lik reflektuje jesu mlohave replike u infantilnim razgovorima s Gertrudom, kakve bi svaki čestit muškarac zažalio čim bi mu se prevalile preko usana. Zanimljivo je primetiti da je na prošlogodišnjem Berlinalu film drugog velikog nemačkog reditelja, Vima Vendersa, Sve će biti u redu (2015), takođe doživeo opravdani fijasko, a da se Franko u njemu isto nalazi u jednoj od glavnih uloga. Koincidencija? Za razliku od Franka, Kidmanova se lako nosi s Gertrudinim likom, ali ipak ne preudubljujući se, što je u skladu s površnošću celog filma. Njena izvedba je nešto poput „dobro je odradila posao”, sasvim na mestu, ali ne i vredno većeg zapažanja, pa shodno tome ovde i okončavamo svako dalje komentarisanje.

Može li Franko dalje od uloge šarmantog ljubavnika? Preuzeto sa: www.screenreels.com

Može li Franko dalje od uloge šarmantog ljubavnika?
Preuzeto sa: www.screenreels.com

Hercogov izbor da napravi film o inspirativnoj ženi bitnoj za svetsku istoriju i pritom se koncentriše na njen ljubavni život i dalje se čini sumanutim, čak uvredljivim ukoliko se setimo da je njen istraživački rad predstavljen kao serija repetitivnih pustinjskih izleta. Jedina vrednost ovog filma jeste vaskrsavanje imena Gertrude Bel, pomalo zaboravljenog u modernom društvu, ali ne i na Bliskom istoku: Kraljicom pustinje proglasili su je beduini, navodeći da je ona jedina osoba bele kože koja istinski razume duh pustinje i beduinski život. Vi, srećnici, koji ste pročitali ovaj tekst, dovoljno je samo da zapamtite Gertrudino ime i delo, pa i ne morate da gledate ovaj film, s ocenom 2 i plus za trud.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *