Karen Grinli – S mrtvacem u „provod“

Zamislite da vašeg tridesettrogodišnjeg upokojenog supruga u mrtvačkim kolima mlada gospođica iz pogrebne opreme odveze u nepoznatom pravcu. Umesto da vam dopusti da ga u miru i uz litre suza ukopate u njegov grob, ona ga, bezobraznica, odvodi u provod! I to kakav: dvodnevni, posthumni, na kodeinu.

Kidnapovala sam dečka. Mrtvog dečka.

Članak o Karen; preuzeto sa Trainga!

Članak o Karen; preuzeto sa Trainga!

Karen Grinli postala je planetarno popularna 1979. godine otevši mrtvaca na dva dana, kada ju je policija pronašla u drugom okrugu, na rubu samoubistva, sa četvorostranim oproštajnim pismom, otetim Džonom Merkjurom, seksualno zadovoljenu i gotovo predoziranu analgeticima. U svom pismu priznala je svoje ljubavne afere i seksualne epizode sa nekoliko desetina mrtvih muškaraca, ujedno osuvši paljbu pogrda po sebi i svojim seksualnim nagonima. Osuđena je na jedanaest dana zatvora i novčanu kaznu od 255 dolara za krađu tela jer, vidite, Kalifornija u Karenino slavno doba nije posedovala zakon protiv nekrofilije (to je Švarceneger kasnije regulisao).

Međutim, ono što je ovu nekrofiličarku zapravo lansiralo u orbitu slavnih „bolesnika“ jeste činjenica da je Grinlijeva svoje pokušaje samoubistva i nazivanje sebe „pacovom iz mrtvačnice“ mudro zamenila prihvatanjem sebe, fascinantnom otvorenošću o svojim (ne)delima i njihovom značenju.

Kada sam napisala to pismo, još uvek sam se povinovala društvu. Svi su govorili da je nekrofilija pogrešna, bolesna, pa sam mislila kako mora da radim nešto pogrešno. Ali, što su ljudi više pokušavali da me ubede da sam luda, to sam postajala sigurnija u svoje želje.

Svoju ispovest je sa alalom darovala novinaru Džimu Mortonu u iskrenom i katarzičnom intervjuu koji je kasnije pretvoren u knjigu. Taj sveotkrivajući, direktan i neposredan razgovor otkrio je poneku zabludu o pogrebnicima, njenu ciljnu grupu i, ono najzanimljivije, način na koji zapravo seksualno opšti sa pokojnicima.

Krv, sreća, suze i miris

Preuzeto sa O Aprendiz Verde

Preuzeto sa O Aprendiz Verde

Karen je, kada bi se povela priča o mrtvacima koje bi birala za snošaj, naglašavala kako su joj uvek bili omiljeni zgodni, naočiti mladići u dvadesetim godinama. Međutim, kada njenu aktivnost smestimo u odgovarajući društveni i istorijski kontekst, javlja se problem AIDS-a, koji je tada bujao među mladim ljudima. Njen lament nad zaraženim momcima, koji su bili neiskoristivi i opštevazeći koncept nekrofila kao muškarca koji prodire u uspavane lepotice, postavljaju osnov za važno pitanje – kako to žene rade i koja je uloga AIDS-a?

„Kada si gore, telo ima običaj da izbacuje krv iz usta dok strastveno vodiš ljubav.“

AIDS bi takođe predstavljao prepreku kada bi njeni izabranici na sto došli sa autopsije. Upravo zbog mogućnosti zaraze usled direktnog kontakta sa krvlju propustila je mnoge dobre „komade“ i morala je biti probirljivija jer, znate onu staru, bolje sprečiti nego lečiti.

Pored toga što krv smatra privlačnom, ona priznaje da je uzbuđuje i miris smrti. Tačnije, obožava ga; smatra ga veoma erotičnim. Naravno, mora biti jasno da je i miris selektivna kategorija jer ne miriše svaka smrt isto. Ukoliko je leš nedeljama plutao u močvari  ili, pak, bio žrtva požara, to baš i nije tako privlačno. Ali, miris sveže balsamovanog tela je već nešto drugo, razume se.

Sva ljupkost mrtvačke ukočenosti

Ipak, i dalje ostaje pitanje kako to ona zapravo stvarno radi, fizički? Pa, Karen je u tim svojim trenucima otkrovenja i deljenja pozitivnih iskustava ove vrste odnosa volela da objašnjava koliko je taj proces sasvim suprotan od onog kakvim ga često zamišljamo. Problem, kako ona kaže, leži u pogrešnom shvatanju da u postizanju seksualnog zadovoljenja i vrhunca mora biti penetracije. Najosetljivi deo žene jeste prednja strana, klitoris, i to je ono što treba stimulisati. Pored toga, ona naglašava kako postoji širok spektar drugih seksualnih ekspresija, odnosno načina da se seksualna želja izrazi i zadovolji, poput maženja, poze 69, pa cak i držanja za ruke. Pored činjenice da telo, odnosno leš, samo nepokretno leži, ono poseduje sve atribute koji su joj neophodni da bude srećna i zadovoljna: hladnoću, auru, miris smrti i pogrebno okruženje. Puno senzualnosti, složićete se; pravi recept za la petite mort.

Mea culpa non est*

Dokučiti univerzalne izvore i uzroke nekrofilije, baš kako su pokazale brojne studije i naučnici, nisu baš najplodonosniji domeni istraživanja ovog fenomena. Karen je mrtvo i nepomično  privlačilo i fasciniralo još od malih nogu. U intervjuu ona navodi kako bi kao mala uvek upriličila sahranu za svog ljubimca, dok iza kuće nije nastalo pravo malo groblje životinja. Pritom, često bi se ušunjala u gradsku mrtvačnicu kada nije bilo nikoga i oduševljena tumarala tuda, kao da je na izletu. Odrasla, kao pogrebnik, prisustvovala je sahranama muškaraca koje bi prethodno obljubila dok leže hladni i ukočeni na metalnim stolovima. Porodice su joj zahvaljivale na brižnosti i saosećanju za njihove umrle tokom sahrane.

Tokom godina, dok je upražnjavala odnose sa leševima, bila je uhvaćena nekoliko puta, ali nikada nije bila ni prijavljena niti krivično gonjena za svoje ispade. Uglavnom je živela i radila u malim gradovima, te poslodavcima nikada nije bilo u interesu da svom biznisu naškode takvom vrstom publiciteta. Shodno zataškavanjima koja su se desila u njenom slučaju, ona tvrdi da ima osnova da veruje da je mnogo više nekrofila nego što se zapravo misli i tvrdi i da ih je čak i sama sretala na poslu jer su zanimanja pogrebnika i radnika u mrtvačnici definitivno najadekvatnija ukoliko gajite ovakve sklonosti. Jedan od njenih kolega bio je jako čudan i uvek bi se uznemirio ukoliko ne bi bilo ženskih tela za rad. Imao je običaj da gura velike, šuplje igle za isisavanje tečnosti iz leševa u penise mrtvaka, uz obaveznu opasku „Gle’, mrtvaku se dig’o!“ Upravo je njega Karen uhvatila na delu.

I dok je u mrtvačnicama pronalazila utočište, mesto na kojem je volela da boravi, sa ostatkom sveta nije bilo lako izaći na kraj. Njeni brojni pokušaji samoubistva proizilazili su iz depresije i neprihvatanja svojih sklonosti i želja. Međutim, prelomni trenutak dogodio se nakon što je otela Merkjura i tada je odlučila da je krajnje vreme da prihvati sebe i uspostavi unutrašnji mir. Svi socijalni radnici, psiholozi i drugi stručnjaci s kojima je razgovarala zapravo nisu postigli ništa u pogledu suzbijanja njene potrebe za uživanjem ove vrste seksa; naprotiv, shvatila je da je jedino neophodno da nekrofiliju prizna kao deo sebe. Čak je nakon seansi i terapija odlazila pravo u mrtvačnicu na partiju uživanja.

Naravno, Karen je u jednom trenutku svoje „slave“ samo isparila. Pitanja su: Gde je? Šta radi? Da li se i dalje šunja u mrtvačnice i grobnice i s novim mrtvim ljubavnicima dostiže nirvanu koju sa živima nikad neće? Hoće li se ikada opet pojaviti neka nova Karen Grinli, koja se tuca s leševima i ponosno brani prava svih onih koji vole malo rigor mortis-a tokom koitusa? A možda i živi u vašem komšiluku i jedva čeka da onaj komšijin slatki mali odapne ne bi li joj dopao šaka.

*„Nije moja krivica“

Autorka: Margita Milovanović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *