Prikaz romana „Naplavine” Karen Gilis

!Kokoška predstavlja nova domaća izdanja savremene evropske književnosti!

Rekla bih da je Karen Gilis za svoj drugi roman, „Naplavine” (Kontrast, 2019), 2009. godine s pravom nagrađena Nagradom Evropske unije za književnost, jer je priča koju sam čitala, podsticana uzbudljivim dijalozima i radnjom koja drži do poslednje stranice, izuzetna.

Glavna junakinja „Naplavina” je Lara, majka kojoj na brazilskoj pijaci iznenada otimanju četvorogodišnjeg sina. Nakon toga, Lara se vraća u svoju rodnu Irsku ne bi li, noseći se sa bolom, prikupila komadiće svog rasutog života. Međutim, ispostavlja se da to uopšte nije jednostavan zahtev, i to ne samo zbog njene žustre i neukrotive naravi, već ponajpre zbog duhova prošlosti koji iskrsavaju na svakom koraku njenog životnog puta. Umesto da se, vrativši se, iznova nađe u mirnim i sređenim životnim okolnostima, Lara stupa pred nova iskušenja i probleme, jer se u njenom okruženju ponovo pojavljuje prijatelj iz mladosti, oduvek zaljubljen u nju, sada već oženjen i otac dvoje dece. Lara preispituje svoj život, ali čini se da iznova i iznova čini pogrešne poteze, od kojih je jedan i upuštanje u strastvenu vezu sa njim, čije će posledice biti duboke i nimalo prijatne, i koje će voditi do neočekivanog kraja.

„Naplavine” preispituju pitanja morala, vernosti i strasti, pitanja prihvatljivih i neprihvatljivih granica. Autorka nastoji da odgovori na pitanje koliko neka bolna situacija iz prošlosti može uticati na nas same, i učiniti da povlačimo pogrešne poteze za koje mislimo da su pravi.

Treba li tražiti ljubav po svaku cenu ili čekati pravi trenutak? U ovom slučaju, glavna junakinja traži ljubav na pogrešnim mestima, vođena impulsima, osećajem nezadovoljstva i nespokojstva, i bolom usled gubitka deteta. Preispituje svoja uverenja, svoja osećanja, i nastoji da umanji bezobalni osećaj krivice. Ali ono što je dopadljivo kod nje i što čini da joj čitaoci budu naklonjeni je njen pogled na ljude i stvari oko sebe. Bez obzira na bol i gubitak, Lara ne prestaje da se nada, zadržavajući veru u bolje ljude, bolje događaje, u to da će jednog dana pronaći svog sina. Evo izvoda pomoću kojih je moguće bolje shvatiti Larinu prirodu:

Bila sam sklona da mislim najbolje o ljudima, vidim svet u dobrom svetlu. Tako na nas deluje ljubav, zar ne? Menja naša uverenja tako da vidimo pozitivne stvari umesto negativnih?

Bila sam nepoverljiva prema svojim osećajima, svesna da sam uvek bila sklona naglom zaljubljivanju i odljubljivanju. Moje nestalno srce nije imalo čvrste kriterijume. Ali ta promena u meni, ta nova sreća, ta laka i topla blagonaklonost preplavila je celo moje biće, zagrejala njegove najhladnije delove, pa sam bila sklona da na stvari gledam s vedrije strane i budem pozitivna. Bilo je u njemu nečeg što me tešilo, što mi je oduvek pružalo utehu. Bol je još uvijek bio tu, nisam mogla da ga se oslobodim, ali nisam ga osećala svakog minuta.

Iako ovakva junakinja to možda ne zaslužuje, čitaoci će opravdavati njene postupke, razumevajući da je njena hirovita narav odraz patnje i tragedije koja ju je zadesila.

Karen Gilis stvorila je prelepu, misaonu priču originalnog završetka, koja bez obzira na dramatičnost i potresnost uopšte nije deprimirajuća. „Naplavine” su priča o traganju i izborima. Svaki od likova koji su opisani žele da pronađu nešto. Jedan sanja o ljubavi iz prošlosti, drugi o svom mestu pod Suncem, treći o povratku izgubljenog sina. Staze koje su odabrali ne pokazuju se uvek ispravnim, ali sve nose poruku koju dobro poznajemo – svaka odluka ima svoje posledice. Junaci romana „Naplavine”, nošeni talasima života, pričaju svoje priče i opiru se plimi. „Naplavine” su prijatno i dirljivo iznenađenje.

autorka: Marija Cvetković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *