Neki će današnji večernji objed, zbog nekoliko kilograma više, da preskoče. Odlučni vegani će da jedu kojekakvo bilje. Gurmani će objedovati u tri-četiri slijeda. A pojedinci iz plemenskih saveza, kao i oni koji žive u malim kućama s ogromnim podrumima iz kojih se katkad čuju različiti urlici, kao i neki fensi psihoterapeuti, kao i osobe za koje to nikad ne biste ni pretpostavili, će se opredijeliti za kilo reš-pečenog čovjeka.
Meso provjerene kvalitete.
Preuzeto sa: www.ibtimes.co.in
Kanibalizam (antropofagija, omofagija) je navika da se ljudsko meso jede bez osjećaja odvratnosti. Prema riječima američkog antropologa Viljema Arensa kanibalizam se svodi samo na govorkanja i klevetanja susjednih plemena. Stanje plemena Fore na Papua Novoj Gvineji šezdesetih godina, prošlog stoljeća, baš i ne govori u prilog Arensovim riječima. Naime, tada je plemenom harala bolest slična kravljem ludilu, uzrokovana prionima, koju su članovi Fora dobili radi konzumacije ljudskog mozga umrlih, a zvali su je „kuru“. Ovaj obred je poslije zabranjen, a broj zaraženih se smanjio.
Mnogo je razloga zbog kojih ljudi prelaze na omofagiju. Nekad su prosto, prirodnim ili društvenim nepogodama, prisiljeni, a nekad biraju takvo meso samo zato što im se može.
Gastronomski kanibalizam
Svi mišići su ukusni, samo su neki ukusniji
Preuzeto sa: www.emaze.com
Najbolja, najkreativnija i najzanimljivija rješenja su uvijek proizvod marljivog rada i truda, iza kojih se opet krije određena količina ljubavi prema obavljenom zadatku. A da bi se bavili samo onim što volimo, nerijetko plaćamo skupu cijenu – pa tako i pristalice gastronomskog kanibalizma. Ovi „larpurlatisti“ su spremni da postanu ubice, radi nešto mesa i iznutrica.
Ljudi ljude, baš kao i splačine, jedu na različite načine. Tako će, na primjer, urođenici sa Nove Gvineje kuhati ljudsko meso u bambusovim trskama koje pri tome neće spaliti, mozak će kuhati u lobanji (takav je najukusniji). Indijanci Hitoto iz Perua ovo jelo će začiniti crvenim paprikama. Karipska plemena istovremeno suše i peku ovo meso. Dok u Nigeriji ljude, još uvijek žive, kupaju u kipućem ulju da bi njihovo meso omekšalo.
Ovi ljubitelji ljudskog mesa, ili, kako to stanovnici Fidžija kažu, „puaka balava“ (dugačka svinja), imaju istančan ukus. S tim u vezi, oni ne jedu neke rendom odabrane „dugačke svinje“. Najčešće se opredjeljuju za meso „žutih ljudi“, a „bijelce“ će ostaviti po strani jer su preslani.
Kanibalizam uzrokovan prirodnim i društvenim nepogodama
Priroda je, s vremena na vrijeme, primorana da uzvrati udarac. Oni koji taj udarac prežive često zbog izolovanosti od ostatka svijeta budu primorani na novi način ishrane.
Kanibali zbog gustoće oblaka
Preuzeto sa: www.nytimes.com
Zbog gustoće oblaka pilot aviona je morao intuitivno odrediti položaj i momenat spuštanja aviona, pri čemu posada nije uzela u obzir vjetar koji je usporio prevozno sredstvo. Avion sa 45 putnika se, 1972. godine, srušio u čileanskim Andima. Preživjelo je 16 osoba, koje su, usljed hladnoće i gladi, britvom strugale tanke vrpce mesa sa tijela mrtvih putnika. Nakon deset sedmica su bili spašeni.
Nešto češće od prirode, i drugih stohastičnih procesa, društvo uzvraća udarac. Tek da ni mrtav neprijatelj ne bi počivao u miru, pojavio se ratni kanibalizam. Za članove plemena Dani (Nova Gvineja) konzumiranje neprijatelja predstavlja vrhunac prezira. U januaru 1962. godine, pleme iz Kongoloa (sjeverna Katanga, Kongo) je raskomadalo i pojelo osamnaest misionara optuženih za trovanje izvora i kvarenje mladeži. Ako ratnik sa ostrva Markizas za života nije utolio žeđ za osvetom, zaklinjao je članove porodice, u samrtnom času, da ne odustaju od njegove namjere. Tokom revolucije 1948. godine, jedan od ranjenika je neprestano tražio meso nacionalnog gardiste umočeno u krv pripadnika pokretne garde.
Bitan dio ratne omofagije je „lov na glave“. Za sve pristalice ovakve vrste „lova“, zajedničko je odsijecanje glave. Poslije toga se može pojesti mozak a lobanja sačuvati, ali isto tako može da se sačuva kompletna glava. Uzrok lova na glave može biti plemenska sukobljenost, brak ili magija. Papuanci, Dahomejci, Hivaro Indijanci će se smatrati obeščašćenim ako ne mogu o zabat svoje kolibe zakačiti lobanju neprijatelja. Zanimljiva je i činjenica da urođenici traže posthumnu blagonaklonost pokorenih. Na Celebesu i Timoru traže oprost i prinose im žrtve, dok na Borneu njeguju odrubljene glave i hrane ih najukusnijom hranom. Još zanimljivija činjenica je to da zarobljenici ravnodušno prihvataju da budu žrtve: ako bi pokušali pobjeći, pripadnici vlastitog plemena bi ga se odrekli.
Kod Papuanaca je običaj da se prilikom rođenja sina odsjeca glava ratnika kako bi snaga sa ubjenog prešla na sina. Mladići sa Sumatre, Bornea i Filipina se ne mogu oženiti dok svojim (eventualno) budućim suprugama ne odnesu glave neprijatelja ili stranaca. Opet, Dajaci, Papuanci i Bataki, vjerujući da je duša sadržana u glavi, nastoje da je miluju u nadi da će steći naklonost tog duha, te da će moći da mu se približe i upravljaju njime.
Ratni kanibalizam se i dalje ponegdje praktikuje (basen Amazona, Afrika, Borneo, Nova Gvineja, Filipini).
Ljekoviti kanibalizam
Na zapadnoj obali Afrike 1933. godine vrač je ubjedio poglavicu da će mu se vid vratiti ako proguta žive i svježe iskopane ljudske oči. Nad desetak saplemenika izvršena je operacija. Poslije nekoliko dana poglavica je progledao. Za poglavicu i njegovu pratnju vrač je bio veliki čovjek. Međutim niko od njih nije bio svjestan da se radilo o trenutnom sljepilu koje se javlja u slučaju sunčanice ili moždane kapi, što se često javlja u tropima.
U XVI vijeku bolesnici su svoje umišljene bolesti liječili jedući komadiće „mumije“, iza kojih krije čitav biznis. Naime, biznismeni tog vremena su krali leševe sa vješala, čistili ih, sušili u peći, potapali u crnu smolu i naposlijetku prodavali kao mumije.
Rimljani su vjerovali da se epilepsija liječi ispijanjem uskiptjele krvi zločinaca ili gladijatora, pa su se halapljivo bacali na njihove rane.
Drevni kineski ljekar Ju-Li je tvrdio da krv onih čija je glava odrubljena liječi kožne bolesti, a menstrualnu krv je koristio pri liječenju šuge, tetanusa i lepre.
Ritualni kanibalizam
„Antropofagiju sačinjava samo niz ritualnih obreda za koje se smatralo da jačaju mentalne moći i fizičku snagu članova tajnog društva.“ (P.E. Žoze „Tajna društva“)
Iz potrebe da apgrejduje „vještičija posla“, čovječanstvo je uvelo ritualni kanibalizam. Za razliku od pređašnjih, ova vrsta kanibalizma zahtijeva neku vrstu sekte. Rijetki su slučajevi da neko dobrovoljno postaje njihov član, tako na primjer, ljudi-panteri, iz afričkih plemena, djecu iniciraju od malih nogu. Ipak veći broj ljudi-pantera se, zbog načina djelovanja ovog društva, regrutuje prema mogućnostima bez obzira na spol i godine. Pošto su dobrovoljci za ovakve „sekte“ u manjini, vračevi smišljaju lukave načine da dopru do ljudi. Dešava se da podijele s nekim obrok, a nakon objeda mu saopšte da je pojeo čovjeka, i onda halapljiva osoba postaje član društva, koje ne može napustiti zbog nemilosrdne kazne. Osobu, koja bi napustila ili lokanoj policiji pričala o njima, „tajno društvo“ kažnjava uglavnom tako što je ubije i proda za obredne potrebe.
Zbog vjerovanja da magični rog napunjen ljudskim mesom i iznutricama donosi izobilje i moć, pospješuje plodnu žetvu i bolestima staje na kraj, u Basutolendu, a poslije i Svazilendu i Natalu, pojavio se običaj spravljanja istog. Sa žive žrtve su kidali komade kože ili organa koje su zajedničkim imenom zvali „diretlo“, koje, ugljenisano, pomiješaju sa biljnim prahovima i ljudskim salom. Tu smjesu su držali u izdubljenim rogovima koze ili antilope. Rog su potom skrivali, jer je policija, koja je sa ovim običajem bila upoznata od 1895. godine, tragala za njima. Ubistvo su, ovi „diretlo“ sektaši, unaprijed smišljali, a za izvršenje gnusnog djela brinula se grupa bliskih rođaka same žrtve. Narod Basuto uopće nije osuđivao „diretlo“, naprotiv smatralo se da je neophodan za zajednicu.
Krajem četrdesetih godina prošlog vijeka, u Keniji, stvoren je Mau-Mau pokret. Cilj ovog pokreta bilo je oslobađanje etničke grupe Kikuju, koja je bila nepravadno potčinjena britanskoj kolonijalnoj prevlasti. Ne tako gadljive, vođe ovog pokreta su odsjecale genitalne organe, sušili mozak, jeli iznutrice i ispijali krv protivnika.
Religijski kanibalizam
Ova vrsta kanibalizma se pojavila iz straha od onostranog.
Ljudske žrtve su se davale božanstvima zemlje u nadi da će se zauzvrat dobiti dobra žetva ili blagostanje naroda. U starom Egiptu je od faraona traženo da žrtvuje sam sebe da bi osigurao pravilno kretanje kosmosa i trajnost kraljevstva. Djevice su bacali u Nil, koji bi se potom od ljubavi izlio i natopio zemlju.
Non semper Saturnalia erunt!
Preuzeto sa: www.surrealism.forumotion.com
Različite žrtve su prinošene preminulim, što iz straha, što iz sujevjerja. Da umire mrtve duše pojedini narodi njeguju pokojnike kao da su i dalje živi (što podrazumijeva izvijesna žrtvovanja ljudi), a drugi ih pak proždiru kako bi spriječili njihovo „avetisanje“.
Kako mrtvom poglavici ne bi bilo teško na onom svijetu, po njegovoj smrti se odmah tamo šalju i njegove žene, robovi ili prosto ljudi iz okruženja. U ovisnosti od plemenske, odnosno nacionalne, pripadnosti žene, robovi i ostali se ubijaju ili ih živi sahranjuju. Pristalica ovakvih običaja ima (bilo je) širom svijeta – u Meksiku, Indoneziji, Zapadnoj Africi, kao i na Fidžiju, Kipru i Solomonskim ostrvima. Recimo crnci iz Benina i plemena Bobo (sjeveroistočni Senegal) kolju robove i proždiru ih, na grobu poglavice, uz pivo.
Kao jedna od posljedica vjerovanja u zle duhove i magiju, javila se potreba za proždiranjem pokojnika. Pleme Korowai i danas jede članove svog plemena kada neko umre, jer je neophodno naći člana plemena kojeg je zaposjeo zli duh, ubiti ga i pojesti.
Predviđene samo za kraljeve, prinčeve i poglavice, žrtve živima se mnogo rijeđe javljaju. Vladarevog sina božanstvu su nudili narodi Inka radi poboljšanja vladarevog zdravstvenog stanja. U Kambodži se tokom godine sakupljala žuč u ćupu, da bi je u septembru kralj pio ili utrljavao u tijelo zbog hrabrost. Ovaj običaj se praktikovao sve do uspostavljanja francuskog protektorata.
Šafhauzen je rekao da antropofagija nipošto nije prirodna i primitivna čovjekova dispozicija pošto je on prema obliku svojih zuba predodređen da se hrani voćem kao i čovjekoliki majmuni. Stoga se da zaključiti da su se ljudi ipak za nju odlučili zbog izvrsnosti mesa, ili zbog područja u kojem žive, ili zbog klimatskih promjena, ili vjerskih uvjerenja.
Nedavno je objavljeno da su u restoranu u Nigeriji posluživali ljudsko meso. U maju 2011. policija je teško ranila čovjeka koji je preko interneta tražio osobu koja bi pristala da umre, a nakon toga da bude i pojedena. U Češkoj 2012. majka je, skupa sa članovima religioznog kulta „Pokret za gral“, otkidala i jela komade mesa svojih sinova. U Brazilu je prosvjetni radnik zajedno sa svojom suprugom i ljubavnicom ubijao ljude, a potom od njih pravio fil za pite, koje je poslije služio komšijama. Na holandskoj televiziji BBN, u emisiji „Zamorci“ voditelji su degustirali ljudsko meso.
Dokle smo stigli kao civilizacija nam govori činjenica da i danas sigurno postoje mjesta gdje se toplo preporučuje vađenje očiju nevinih.
A šta vi večeras objedujete?
Štagod da ste odlučili čuvajte se, jer i za vas sigurno neko misli da ste toliko slatki da bi vas pojeo.
Kao osnova za veliki broj informacija iznesenih u ovom tekstu poslužila je Istorija kanibalizma Rolana Vilneva, koju svima zainteresovanima za više detalja od srca preporučujemo.
