Kamenovanje – najstrašniji od ljudskih poriva

Kamenovanje je možda najstrašnija kazna koja je proistekla iz čovekovog poriva da ubija i muči druge.

Kao što Erih From navodi u svojoj Anatomiji ljudske destruktivnosti:

Čovjek je jedinstven po tome što ga porivi mogu nagnati da ubija i muči druge, pri čemu osjeća zadovoljstvo; on je jedina životinja koja može biti ubojica ili destruktor svoje vrste bez ikakve racionalne dobiti, bilo biološke, bilo ekonomske.

Kamenovanje je možda najstrašnija kazna koja je proistekla iz tog poriva. Ono može imati vrlo različite forme, ali je u suštini poenta ista – bacati kamenje na optuženog dok on ne izdahne. Ova vrsta kazne se koristila ( i koristi se i dan danas) kroz istoriju u različitim kulturama i religijama. Kamenovanje je takođe način da se zajednica uključi u kažnjavanje nepodobnih – neka vrsta dizanja morala i bustovanja zajedništva. Tako u celoj priči ne postoji samo jedan krivac nego svi unutar grupe dele krivicu. Postoje zapisi da je ovakva kazna postojala još u antičkoj Grčkoj i zasluživali su je oni koji su se bavili prostitucijom ili ubistvom.Pominje se i u judaizmu (sve je potanko objašnjeno u Tori i Talmudu). Ipak, danas ovu vrstu smrtne presude povezujemo sa islamom iako se ona ne precizira direktno u Kuranu i postoje mnoga sporenja u islamskom svetu da li uopšte ovakva kazna može da se učitava kroz religiju, jer, jebiga, vesti o takvim ubistvima većinom čujemo iz muslimanskih zemalja.

Naravno da kamenovanje krši brda međunarodnih ugovora, počevši od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948, Pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966, Konvencije Ujedinjenih nacija protiv torture iz 1987. itd. Neke od država u kojima se kamenovanje sprovodi i dalje jesu potpisnice ovakvih i sličnih ugovora, ali su jednostavno našle način da ih zanemare.

Preuzeto sa: occupymelbourne.net

Kazna se izvršava tako što optuženog zakopate do pasa u zemlju i bacate kamenje na njega dok ne prestane da diše. Ako je žena u pitanju, onda je tretman malo drugačiji – ona se zakopava do grudi. Postoje i određene, da ih nazovemo olakšice, ako žena doji ili treba da se porodi kažnjavanje se odlaže. U Islamskom krivičnom zakoniku, koji je više nego specifičan po pitanju izvršenja ove kazne, izričito je naznačeno da kamenje kojim se optuženik gađa ne sme biti preveliko (da osoba umre posle prvog ili drugog bacanja) niti premalo (da se ne računa kao kamenje uopšte no kao šljunak). U nekim slučajevima, ako optuženi/a uspe da se iz zemlje izvuče, mogu biti pušteni na slobodu. Već u startu je jasno da žene imaju mnogo manje šansi da se iz rupe iskopaju no muškarci. Žene češće i bivaju žrtve kamenovanja. Po nekim statistikama, od deset slučajeva koji čekaju ovu kaznu u Iranu, devet su žene.

U islamskoj literaturi ovaj način kažnjavanja se naziva rajm i praktikuje se uglavnom u slučaju da se dogodi zina – seksualni odnos oženjenog muškarca sa ženom koja nije njegova supruga, odnosno seksualni odnos udate žene sa muškarcem koji nije njen suprug. Ovo ne uključuje seks pre braka ili homoseksualni odnos. Danas kamenovanje najčešće srećemo u zemljama koje praktikuju šerijatsko pravo: u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Iranu, Iraku, Saudijskoj Arabiji, Somaliji, Sudanu, Nigeriji, Avganistanu, delovima Pakistana… U nekim od ovih država kamenovanje je utkano u zakone, dok je, na primer, u Avganistanu proglašeno ilegalnim ali se ipak izvršava.

Čari interneta su raznorazne. Tako lutajući čudnim putevima internetskim možete naići na autentične (ok, skoro autentične) snimke kamenovanja koji vam mogu obrnuti želudac više nego svi rolerkosteri sveta, a bogami i poremetiti miran san.

Skrinšot iz video snimka Farkundinog ubistva. Preuzeto sa: countercurrents.org

Skrinšot iz video snimka Farkundinog ubistva. Preuzeto sa: countercurrents.org

Ubistvo dvadesetsedmogodišnje devojke Farkunde iz Avganistana je jedan od snimaka na koji možete naići uz samo par klikova. Ubijena je od strane rulje u sred bela dana u centru Kabula 19. marta 2015. godine. Farkunda je bila optužena da je spalila svetu knjigu Kuran i da bi je kaznila, za još uvek nedokazan zločin, rulja ju je tukla, udarala, pljuvala, gazila i šutirala. U jednom momentu joj spada veo sa glave, te je još teže gledati je kako biva tučena dok pokušava da ga se domogne i vrati ga na glavu. Policija je pokušala da je zaštiti, ali su bili brojčano nadjačani, a čini se kao da i nisu želeli preterano da se uključuju te su se u jednom trenutku prebacili na preusmeravanje saobraćaja oko rulje koja krvnički lema devojku. Farkunda se popela na krov obližnje zgradice, ali je razularena masa uspela da je se dočepa – neko je uspeo da je obori drvenom gredom na zemlju i nasilnički vrati međ’ besne ljude. Tada se mučenje nastavlja i uključuje gaženje kolima i kamenovanje i na kraju spaljivanje. Farkunda je toliko bila krvava da nije mogla sama da gori te su ubice morale da kidaju svoju odeću i pokriju je njom kako bi žrtvu spalili.  Nakon ubistva utvrđeno je da nikakav Kuran nije bio spaljen, određen broj osoba je uhapšen i osuđen. Na godišnjicu ubistva ove godine otkriven je spomenik nastradaloj.

Nijedan muškarac nije smeo da dotakne Farkundin kovčeg. Preuzeto sa: wluml.org

Nijedan muškarac nije smeo da dotakne Farkundin kovčeg. Preuzeto sa: wluml.org

U Somaliji je 2008. godine prema prvobitnim podacima kamenovana Aiša Ibrahim Duhulov, dvadesettrogodišnja devojka optužena za preljubu. Kamenovana je na stadionu pred oko 1000 ljudi, od kojih su neki pokušali da se umešaju ali su sprečeni od strane vojne grupe Al Šabab. Aišini otac i tetka izjavili su nakon ovog strašnog događaja da je ona imala samo trinaest godina kada se navodna preljuba desila i da je osuđena nakon što je sa tetkom otišla u policiju da prijavi da je bila žrtva grupnog silovanja. Novinarima nije bilo dozvoljeno da fotografišu događaj ali ako vas zanimaju detalji možete ih pročitati na sledećem linku. 

Neki slučajevi osude kamenovanja mogu se naći i u Južnoj Americi, pa čak i u Sjedinjenim Američkim Državama. Dvadesetosmogodišnji Džon Džo Tomas okrivljen je i osuđen za ubistvo sedamdeset godina starog čoveka 2011. godine, nakon što mu je sinula poruka tokom molitve da je ubistvo tog čoveka nešto što on mora da uradi. Ubio ga je zbog navodno neželjenog muvanja od strane starijeg gospodina, te je Džo, nakon što je proučio Stari Zavet i ustanovio da je za homoseksualnost kazna kamenovanje – napunio čarapu kamenjem i ubio čoveka. Doduše, nama je realnija verzija u kojoj je Džo u starčevom testamentu bio naslednik zaostavština te je to bio glavni razlog da se verno posveti biblijskom kažnjavanju.

Ako vam je guglanje autentičnih snimaka previše – preporučujemo dramatizovanu verziju (ali ne obećavamo da će biti lakše po želudac ili po snove), film The Stoning of Soraya rađen po knjizi La Femme Lapidée francuskog novinara persijskog porekla Frajduna Sahbedžama. Knjiga i film inspiriasni su istinitim događajem, kamenovanjem Soraje Manučehri 1986. godine u malom planinskom iranskom selu, nakon što se istim raširila pričao o njenom (nedokazanom) neverstvu. I knjiga i film su zabranjeni u Iranu.

Kamenovanje kao takvo, naravno da nema puno pristalica širom sveta. Različite organizacije i pokreti se protive i bore protiv ovakve vrste smrtnog osuđivanja. Organizacije koje se protive smrtnoj kazni, uključujući i kamenovanje su Amnesty International (AI), Human Rights Watch (HRW) dok postoje i pokreti koji se bore isključivo proitv praktikovanja kamenovanja – Revolutionary Association of the Women of Afghanistan (RAWA) ili International Committee against Stoning (ICAS). Neki posebni slučajevi kamenovanja uzbunili su ljude na međunarodnom nivou te je pokret i peticija Sačuvajmo Aminu, ženu iz Nigerije koja je bila osuđena na kaznu kamenovanja jer je zatrudnela van braka, bio jako prisutan u svetskom javnom mnjenju dok se suđenje nije završilo i Amina ostala živa.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *