Još nije mrak – dok god nam je Beldocsa

!Kokoškini filmofili potrudili su posetili ovogodišnji Beldocs i izdvojili nekoliko filmova koje vredi pogledati.

Ovogodišnji Beldocs doneo nam je mnoštvo filmova, sjajnih off programa, tribina i retrospektiva. Žurili smo sa filma na film, uzduž i popreko od stare do nove Kinoteke, Doma omladine i Dvorane kulturnog centra. !Kokoškini filmofili potrudili su se da izdvoje nekoliko filmova, za koje se iskreno nadamo da će naći put do gledalaca na nekoj od domaćih TV stanica.

Život kao crtani film (SAD)

Ovo je emotivni dokumentarac koji će raznežiti i najtvrđa srca. Glavnom junaku, Ovenu Suskindu, dijagnostifikovan je autizam u trećoj godini. Prestao da govori i komunicira sa porodicom. Jedina stvar koja bi ga i dalje činila je gledanje Diznijevih crtaća sa starijim bratom. Roditelji su ubrzo primetili da Oven naizust zna sve replike iz crtaća i tako su otkrili ključ komunikacije sa sinom: odgovarali su u Diznijevim replikama i najzad uspeli da dopru do njega.

Danas se Oven sprema za dodelu diploma. Zahvaljujući istrajnosti cele porodice, on je, uz mnogo prepreka, ipak uspeo da završi škole, nađe devojku i traži posao, živi samostalno. Ovo nije samo priča o borbi jedne porodice sa autizmom, ovo je priča o odrastanju i sticanju samostalnosti.

Režiser Rodžer Ros Vilijams priča priču iz različitih perspektiva: porodice, ali i Ovena, koji će zauvek međuljudske odnose i svet oko nas percipirati iz ugla Diznijevih junaka, što ga neretko dovodi u komične situacije.

Boris Riži

Jedan od filmova prikazanih u okviru retrospektive holandske rediteljke Alione van der Horst je i Boris Riži.

Film je (bez)uspešno traganje za odgovorom ko je bio pesnik Boris Riži i zašto je sebi oduzeo život iako mu se smešila blistava pesnička karijera. I eto nas, zajedno sa Alionom i Borisovom porodicom i prijateljima, u sivilu nekadašnjeg industrijskog Jekaterinburga, okovanog zimom. Kao da ga se niko od bivših suseda ne seća,  ili ih se to ne tiče.

Ukleta generacija „perestrojke”, vaspitavana u duhu socijalizma, koja je mislila da će radni vek provesti u državnim fabrikama Jekaterinburga. Umesto toga, oni su, u tom procepu između kraha komunizma i kapitalizma u nastajanju,  postajali kriminalci ili telohranitelji kriminalaca. Ili su se zavukli u mišije rupe i čekali da košmar prođe. U svetu mafijaških obračuna, smrt je postala svakodnevna pojava. Borisova žena u jednoj sceni pokazuje sablasne nadgrobne spomenike mladića koji su stradali od tih bezumnih okršaja. U tom svetu si jedino uspevao da preživiš ako si i sam postao huligan.

Možda u tome leži ključ tajne pesnikove prerane smrti: Riži je ostao „negde između”: umetnost i obrazovanje sprečili su ga da se prikloni tom svetu huligana i otpadnika, on je svoje prijatelje i dalje voleo, ali nikada nije uklopio ni u elitne intelektualne krugove Moskve i Sankt Peterburga.

Boris Riži je izvrstan primer lirskog dokumentarca. Ružan krajolik socrealističkog kvarta postaje pozornica šarenolikih likova: napuštenih pasa, beskućnika, znatiželjnih, uplašenih i zamišljenih. U tom pejzažu odzvanjaju stihovi ukletog pesnika. Boris je u jednom intervjuu izneo svoje viđenje života posle smrti:  to je povratak u sećanja iz mladosti. Upravo je do tih sećanja je pokušala da nas dovede rediteljka van der Horst.

Gospođe u najboljim godinama

Gospođe u najboljim godinama nam poziraju , preuzeto sa www.beldocs.rs

Ako ste žensko, živite u Srbiji, imate preko šezdeset godina i uspeli ste da ostvarite pravo na kakvu-takvu penziju, po ustaljenom patrijarhalnom obrascu bi trebalo da provodite vreme u čuvanju unučića, kućnim poslovima ili, što bi rekla jedna od glavnih junakinja „u bezbojnoj samoći”. S tim se nije pomirilo osam vedrih gospođa, one su se usudile da se prijave na audiciju za predstavu, postanu glumice i nastupe u Narodnom pozorištu. Kroz niz intervjua sa protagonistkinjama i scenama sa proba i predstava, rediteljka Anita Panić nam dočarava kako je to moguće prkositi predrasudama, osvajati planinske vrhove, baviti se sportom, pisati poeziju i ostati vedrog duha.

Lepa poruka da može da se uživa u malim stvarima, oazama sreće koje sami stvaramo, pomažući drugima i, okruženi ljudima koji su nam dragi. Dobrodošlo za prikazivanje na televiziji u lenjo nedeljno popodne.

Jugoslavija: druga strana ogledala

Brozovi i Niksonovi, preuzeto sa: www.beldocs.rs

Ovaj pionirski poduhvat autorke Mirjane Bojić Walter i režisera Vensana d’ Kuantea, originalno je prikazan iz dva dela u produkciji Arte televizije.

Jugoslavija: druga strana ogledala je koristan pregled istorije jedne zemlje, od njenog osnivanja 1918, pa sve do Titove smrti, raspada, ratova i Nato bombardovanja 1999, i sve to u nešto manje od dva sata i namenjen je prvenstveno inostranoj publici. Pored toga što smo relativno upućeni u istorijske tokove, mnoga pitanja postala su nam jasnija sada, sa ove vremenske distance.

Naraciju, uz odlično odabrane i montirane arhivske snimke, upotpunjuju odlični stručni sagovornici iz regiona i inostranstva, većinom mlađe generacije. Kako nam je autorka u razgovoru objasnila, oni su pažljivo su birani jer su i sami bili svedoci dešavanja u mladosti, ali događaje tumače sa dovoljne istorijske distance. Nažalost, pokazalo se da na našim prostorima istorija svakako nije učiteljica života, jer se iste greške ponavljaju po ko zna koji put.

Film teži objektivnosti i brani tezu da se, u stvari, najvećim delom, Jugoslavija raspala zbog ekonomske krize, a ne zbog ideologije. Istorija jedne velike zemlje gleda se u jednom dahu. Ohrabruje vest da je autorka najavila prikazivanje na nacionalnoj televiziji.

Još jednom s emocijom

Ovogodišnje izdanje Beldocs-a otvorio je film Endrua Dominika Još jednom s emocijom koji govori o snimanju albuma Skeleton Tree Nika Kejva i njegovog benda The Bad Seeds. Kao što obećava svojim naslovom, film je vrlo emotivan s obzirom na to da je inspiracija za album potekla od pogibije Kejvovog petnaestogodišnjeg sina. Uprkos tome što se u većem delu filma samo aludira na tragediju (a možda i baš zbog toga), lako je osetiti tugu i nepomirenost s kojom se porodica nosi. Sa druge, manje emotivne, strane, upotreba crno-bele 3D kamere dala je impresivne vizuelne rezultate, pa je uživanje u filmu potpuno.

Helmut Berger, glumac

Nekada pripadnik džet-seta austrijski glumac Helmut Berger sa svojih 70 godina živi u malom stanu u Salcburgu u velikom haosu. Helmut Berger, glumac nije zaista biografski film, iako je svrstan u tu kategoriju, već više govori o padu nekada velike zvezde. Andreas Horvat u ovom svom filmu ruši romantične predstave koje možda imate o glumačkoj profesiji pokazujući Bergera onakvog kakav jeste – impulsivan, promenljivog raspoloženja i bez bilo kakvih inhibicija koje bi ga sprečile da, na primer, masturbira pred kamerom. Takve eksplicitne scene mogu se smatrati ekstremnim, ali još jasnije iscrtavaju sliku Bergera kakav je sada i posledica života koji je vodio na vrhuncu svoje slave.

Preuzeto sa austrianfilms.com.

Baobabi između zemlje i mora

Sa naracijom koju biste mogli da čujete u nekoj prirodnjačkoj emisiji na Nacionalnoj geografiji, Baobabi između zemlje i mora govore o naučnoj ekspediciji na severozapadnu obalu Madagaskara u potrazi za specifičnim baobabima koji tamo rastu i odgovorima na pitanje kako način života tamošnje ljudske populacije utiče na ovo gorostasno drveće. S jedne strane – ekološki film koji blago opominje ukazujući na to da čak i tehnološki slabije razvijene zajednice na prirodu itekako utiču. S druge – jednočasovna putopisna emisija o narodu Vezo, jednom od malo preostalih nomadskih naroda, njihovim običajima, specifičnim plovilima i, naravno, odnosu sa baobabima.

Mr. Gaga

Mr. Gaga je delom biografski, delom plesni, a vrlo malim (ali nezanemarljivim) delom politički dokumentarac koji govori o Ohadu Naharinu, izraelskom koreografu i direktoru Batševa plesne kompanije. Iako je plesom profesionalno počeo da se bavi tek polovinom svojih dvadesetih godina, Naharin je ostvario zapaženu karijeru i kao plesač i kao koreograf. U drugoj oblasti naročito je značajan zbog redefinisanja modernog plesa kao umetnosti i kreiranja novog plesnog jezika – gaga, po kojem je film i dobio ime. Snimci fascinantnih koreografija smenjuju se sa svedočenjima Naharina i njegovih poznanika o koreografovom životu, a možda i najinteresantnije je što film pruža uvid u to kako Naharin radi sa svojim plesačima i načine na koje im prenosi svoju viziju. Kao i svaki film o talentovanom pojedincu, Mr. Gaga priča o talentu i njegovoj vezi sa požrtvovanošću, ali postavlja i šire pitanje – zašto se neko bavi time čime se bavi, na koje Naharin daje dovitljiv odgovor.

Za neke od filmova vladalo je ogromno interesovanje, pa se festival produžio „na bis”. Na svečanom zatvaranju, dodeljene su i nagrade:

Najbolji film i najbolja kamera: Gora reditelja Stefana Maleševića

Najbolja montaža: Pejzaži rata, pejzaži mira reditelja Arona Sekelja

Najbolji pič u okviru Work in progress prezentacije: Zabranjena tetka rediteljke Bojane Novaković.

Nagradu za najbolji dokumentarni film međunarodne takmičarske selekcije: Bez naziva Mihaela Glavogera i Monike Vili

Posebno priznanje dodeljeno je Firasu Fajadu, reditelju filma Poslednji ljudi u Alepu  za „opis strahote rata do kog je moguće doći samo istrajnošću i hrabrošću filmskih stvaralaca”.

Doviđenja do sledećeg Beldocsa.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *