Jelena Perišić: umetnost kao izbavljenje

Digitalna umetnost, fotografija i grafički dizajn, ali i muzika i pisanje – zavirili smo u raskošni svet stvaralaštva Jelene Perišić.

 

981893_478265215575874_230797201_o

Clean III, Jelena Perišić

Kultur!Kokoška: Zašto si i kada počela da se baviš umetnošću? Šta je stvaralački rad doneo u tvoj život?
Jelena Perišić: Vizuelno i pismeno izražavanje su mi oduvek bili bliski, otkad znam za sebe. Ugledam neku sliku u glavi, i onda moram da je prenesem putem nekog medijuma. Čujem pesmu na TV-u ili na gramofonu, upamtim je na prvo slušanje i – pevam. Ti načini izražavanja su mi valjda bili bliski koliko i govor. Mislim da sam čak i tada, kao i danas, više važnosti pridavala samoj ideji i osmišljavanju načina na koji ću je preneti, nego u samom procesu realizacije i nekoj estetici i ulepšavanju. Mogu da kažem da je to jedna od najbitnijih stvari koje mi je stvaralački rad uneo u život – naviku da generišem ideje, da vizualizujem, da izvlačim stvari iz svoje podsvesti i snova, i da sve to što mi se rodi u glavi pretočim u sliku, tekst ili muziku. Mada, danas je na tržištu umetnosti i grafičkog dizajna sve gora trka za tehničkim savršenstvom radova, tako da sad lebdim negde između onoga što bih ja želela da radim i onoga što se mora da bi se preživelo (smeh).

K!K: Šta zapravo predstavlja tvoja umetnost? Šta želiš njome da kažeš i postigneš, šta to predstavlja za tebe?

Perišić: Ono što želim da predstavim svojom umetnošću (što je ujedno i razlog iz kog se njome bavim) jesu mogući svetovi, paralelne ravni, izvan ove stvarnosti koju poznajemo (i vidimo). Isto tako, težim da predstavim i svoj unutrašnji svet, tj. unutrašnje svetove. Svaki put kad uspem u gorepomenutom  –  malo-pomalo skidam po jedan mentalni teret sa svojih leđa, oslobađam se i spremnija sam na dalju borbu sa samom sobom i svakodnevicom. A još sam srećnija kada i neko drugi uspe da sebe pronađe u nekom od tih radova. U vizuelnoj umetnosti, motivi mi često potiču sa tamnije strane ljudske ličnosti i stvarnosti uopšte, ima tu neretko i ,,veselijih’’ motiva, ali ono što prožima skoro svaki rad jeste to što se u potrazi za motivima i formama prikazivanja oslanjam na svoju podsvest i snove. Teško je sad grupisati sve motive i sve teme koje sam ikad obradila u svojim radovima, ali mogu barem slobodno da kažem da sam po stilu nadrealista, jedino što se u različitim umetničkim medijima izražavam drukčije. Npr. u digitalnoj umetnosti težim razvijenijoj, bogatijoj formi, uživam u fotomontažama i kolažima, u fotografiji obožavam da sve boje svedem na crnu i belu,  pojačam kontraste i tražim neke neobične uglove, dok u grafičkom dizajnu najviše volim što minimalnije i svedenije forme, jer prosto uživam u tom izazovu da od što manje elemenata napravim što više.

1053275_489348981134164_1337338894_o

Bats in the Belfry, Jelena Perišić

K!K: Kome je namenjeno ono što stvaraš? Kakve reakcije očekuješ/bi volela da pobuđuješ u svojoj publici?
Perišić: Sve što stvaram je namenjeno svakome ko je u stanju iz toga da „pokupi“ bilo šta – neko osećanje ili  asocijaciju, nešto što bi ga mentalno i emotivno spojilo sa mojim delom. Tu mi uopšte nije bitno da taj neko prozre moju osnovnu ideju, da je shvati onako kako sam je shvatala dok sam stvarala. Najbitnija je bilo kakva reakcija, bilo kakvo osećanje ili bilo kakav podsticaj koji nešto što sam ja stvorila mogu da pruže nekome ko to „konzumira“. Jednako bitno mi je i da publiku podstaknem da sama domisli i izmisli sopstvene zaključke, tumačenja, pa čak i osnovnu ideju nekog mog rada. Otprilike, sve se svodi na ono što je i pokojni Džef Bakli rekao na pitanje šta želi da ljudi dobiju iz njegove muzike: „Šta god žele“.

K!K: Kakve su dosadašnje reakcije publike na tvoj rad?
Perišić: Nešto mnogo publike još uvek i nemam (smeh), ali moji sadašnji „poštovaoci“ uglavnom kažu da su mi grafički radovi vizuelno primamljivi i da imaju neku dubinu. Što se tiče pisanija – kažu ljudi da su konfuzna, mračna i ne baš jednostavna za prozreti (smeh). A što se tiče muzike –  najveće pohvale dobijam za vokalne sposobnosti, pa onda za instrumentalnu slojevitost i zanimljive melodije.

976940_483335605068835_692767045_o

Neurosis/Double Morality, Jelena Perišić

K!K: Iz tvoje perspektive, kakva je situacija sa umetnošću u Srbiji danas – što se tiče državne politike, ali i što se tiče publike? Šta bi konkretno moglo da se poboljša?

Perišić: Mislim da je kod nas već duže vreme (i što se tiče državne politike u kontekstu umetnosti, a i publike) najveći problem sve veće srozavanje kulturnih standarda. Ne bih ovom prilikom da ulazim u realne i moguće uzroke toga. Ljudi više nisu u stanju ne samo da prepoznaju kvalitet i da ga usvoje, umesto raznoraznog smeća, nego ga, štaviše, i potpuno odbacuju, jer je to uvek nešto što uključuje mentalni napor. Sa druge strane, imamo i ogromnu armiju kulturnih parazita i onih koji kvalitet konzumiraju na „lažni“ način: svojim bićem ga ne razumeju i ne uživaju istinski u njemu, već im to diktiraju neki faktori izvan njih, kojima pokušavaju tako da se dodvore, ili da stvore neku lažnu sliku o sebi samima.

Ne možemo na silu da promenimo mozgove ljudi i već razvijene ličnosti, obrasce ponašanja i usvajanja vrednosti koji važe već toliko dugo. Ipak, mislim bismo dugoročnim promovisanjem umetnosti kao nečeg što nije bauk i nije samo za intelektualnu elitu, uspeli da je približimo svima. Tako bismo, posle nekog dužeg vremenskog perioda,uspeli da umetnost i kulturu uopšte ugradimo u svakodnevne obrasce ponašanja i funkcionisanja, pretvorimo ih u potrebu, koju bi svako ispunjavao shodno svojim mogućnostima i htenjima. Umetnost bi trebalo da se predstavlja kao nešto što ne samo da nije bauk, nego zapravo obogaćuje i čini njihov svet lepšim.

920901_485367631532299_1025541761_o

Caged In, Jelena Perišić

K!K: Da li misliš da bi ti fakultetsko obrazovanje u oblasti umetnosti pomoglo da ostvariš profesionalnu karijeru, i zašto?
Perišić: Možda bi mi pomoglo da ostvarim profesionalnu karijeru, da započnem neki konkretniji, dugoročniji posao – naprosto zbog kontakata koji se tamo mogu steći, poznanstava sa profesorima i kolegama koji prate moj rad i cene ga. Jako je bitna i ta pomoć u brušenju osećaja za rad na raznim projektima i zadacima, tj. neka vrsta vodilje. Međutim, ipak mislim da je tu sam student sebi najveća pomoć, i da najviše toga može da stekne samostalnim radom, kako na praktičnom tako i na teorijskom planu. Od tog samostalnog zalaganja najviše zavisi koliko će uspeti u ostvarivanju svoje karijere.

468509_480465745355821_1684182632_o

Wirtschaft ist tot, Jelena Perišić

K!K: Zašto misliš da je umetnost bitna u današnjem društvu? Kao konzument umetnosti, šta očekuješ/priželjkuješ da vidiš oko sebe?
Perišić: Pored toga što može da predstavlja izvor beskrajnog uživanja, umetnost (bilo koji njen vid) takođe može da ima izuzetno jako terapeutsko dejstvo. Realnost je postala toliko okrenuta materijalnom, toliko da se svaki proces pretvorio u trku sa fabričkom trakom, dok pritisak da se napravi više za manje vremena sve više i više raste. O veličanju spoljašnjosti, površnosti i uniformnosti, kao i njihovom pogubnom dejstvu (naročito na najmlađe, još uvek nerazvijene kao ličnosti) nema potrebe ni da pričamo. Svaka pojava koja poseduje duhovnu i kulturnu notu, koja je dragocena u procesu pronalaženja sopstvene ličnosti, sve više se gubi u takvoj realnosti. Nestaje potreba za proizvodima duha, a upravo takve pojave, pored gorepomenutog, sadrže i one dragocene vidove izbavljenja za kojima bi ljudi u takvim trenucima krajnjeg obezličenja mogli da posegnu i olakšaju svoje muke. Zamislite u kakvom će svetu odrastati neka buduća deca, ukoliko im se uskrati mogućnost da uče o umetnosti, o načinu na koji se posmatraju i shvataju umetnička dela, i da se podstiču da se kroz nju izražavaju ukoliko žele, bez obzira na ,,kvalitet’’ tog izražavanja. Zamislite svet u kome se deca iznova i iznova vaspitavaju na taj način da im se umetnost predstavlja kao nešto što je beskorisno, smešno, čime se bave samo ,,lude’’ ili besposleni, oni koji odudaraju od ostatka društva (jer je u životu cilj biti što uniformniji, naravno).

Mislim da bi pojačanim konzumiranjem umetnosti i umetničkim izražavanjem i broj neuroza i mentalnih teškoća bio znatno manji, jer bi ljudi (svih uzrasta i položaja) nekako imali svest da se čitava realnost ne svodi samo na puku trku za materijalnim, da je realnost nešto mnogo više, da ima više dimenzija postojanja i mišljenja. Upravo to i očekujem da vidim u umetničkim radovima, jer i sama pokušavam da predstavim te razne slojeve stvarnosti. Nije sve crno i belo, nije sve u cveću i nasmejanim licima, ali nije sve ni u umetnosti koja se rađa iz bola. Volela bih da su umetnici pre svega iskreniji prema sebi samima, i da u svojim delima predstavljaju ono najdublje u sebi. To može biti  i ono što je lepo u njima, ali i ono što ih tišti, grize, čega se stide, ono što im leži u podsvesti, što ih muči u snovima, jer to može biti vid izbavljenja kako za same umetnike tako i za one koji ta dela konzumiraju. Ključ je u iskrenosti, krajnjoj iskrenosti. No, uvek je najteže doći baš do tog najdubljeg, najiskrenijeg u sebi i pretvoriti ga u umetničko delo, naročito ukoliko je to nešto ne-baš-lepo i neprihvatljivo za okolinu, i to vrlo često može biti dugotrajan proces (a to kažem na osnovu sopstvenog iskustva).

K!K: Da li si uspela da ostvariš saradnju sa nekim drugim umetnicima, van Srbije?
Perišić: Za divno čudo, jesam. Uspostavila sam saradnju na muzičkom (i grafičko-dizajnerskom) planu sa jednim izuzetno talentovanim argentinskim progresiv-rok muzičarem, Rodrigom San Martinom, koji me je našao, verovali ili ne  –  preko MySpace-a, i to preko naše zajedničke ljubavi, benda Porcupine Tree. Do sada sam snimila glavne i prateće vokale za nekoliko njegovih albuma (bila sam i koautor jedne pesme i vokalnih aranžmana uopšte), a za dva sam uradila i grafički dizajn. Da živi bliže, verovatno bismo osnovali i pravi bend za nastupe, ali pošto to nije slučaj, celokupna saradnja se odvija elektronskim putem, pošto i ja imam svoju opremu za snimanje.

891538_447258148676581_1991283010_o

Ancestry

K!K: Da li od umetnosti možeš da zarađuješ za život?
Perišić: Za sada ne baš, uvek moram da radim i neke druge poslove kako bih preživela. No, što više guram svoju karijeru u smeru neke primenljive umetnosti, poput grafičkog i web-dizajna, sve više sam sigurna da će situacija na poslovno-umetničkom planu bivati sve bolja, i da ću samim tim uspeti da proguram i svoje ,,umetničkije’’ kreacije kao nešto što može da bude primenljivo u nekim drugim kontekstima.

K!K: Kakvi su tvoji dalji planovi kada je bavljenje umetnošću u pitanju?
Perišić: Trenutno pokušavam da imam više planova a manje snova i maštanja (smeh), a ti planovi se pre svega tiču promocije radova preko društvenih mreža, raznih sajtova koji promovišu i objavljuju umetničke i dizajnerske radove, preko ličnog sajta koji pripremam, ali i u fizičkom obliku (u raznim izložbenim prostorima). Znači, pokušavam da balansiram između nečega što je primenljivo i između nekih drugačijih, eksperimentalnijih koncepata, koji čekaju neku svoju primenu. U isto vreme pokušavam da usavršim neke digitalne umetničke tehnike (a i klasične, crtačke) kako bih što više poboljšala ubedljivost svojih radova. Takođe, stalno zapisujem neke nove ideje, u potrazi za što originalnijim i iskrenijim izrazom, što se odnosi kako na grafičke radove tako i na pisane, kao i na muziku koju pravim. Volela bih da u budućnosti osnujem neku platformu (bilo virtuelnu ili realnu) preko koje bi neafirmisani umetnici mogli da se promovišu, da skupim sva svoja pisanija u (barem jednu) štampanu zbirku ili pak roman, i da muzika koju pravim takođe doživi neko svoje izdanje, za koje bih radila kompletan dizajn i još štošta. A bilo bi fantastično i kad bih uspostavila još koju plodonosnu umetničku saradnju.

Stvaralaštvo Jelene Perišić možete pratiti na njenoj Facebook stranici i na njenom Tumblru.
Njena muzika se može čuti ovde, a poezija i proza žive tu

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *