Jedan pogled na 12. izdanje Slobodne Zone

Dvanaesto izdanje „Slobodne zone” je za nama. Čujte i počujte koje vam filmove !Kokoška preporučuje.

Naša orna filmska družina se potrudila da odgleda sve filmove predstavljene u najavi, sa malim dodatkom od nekoliko naslova.

NERUDA

REŽIJA:  Pablo Larain

ZEMLJA:  Čile, Argentina, Španija, Francuska

 

Pablo Larain je, sa razlogom, miljenik selektora i publike „Slobodne Zone”.  Uz hvaljeni Jackie, Neruda je čak drugi film koji je talentovani čileanski reditelj uspeo da realizuje ove godine.

Velika je greška gledati na ovaj film u biografskom ključu – biografija je samo okosnica koja otvara mnogo šira pitanja i metaforu o prošlosti i putu u koji srlja današnje društvo. Da citiramo govor gosta-selektora Viktora Ivančića, ovo je film o „jednom komunisti i jednom policajcu koji ga progoni, čas kao utvara, čas kao realnost“.

Komunista Neruda i njegov progonitelj, policajac Oskar Pelučone, započinju igru potere – pesnik se  neprestano seli po zabačenim čileanskim mestima  i sanja o spektakularnom, filmskom bekstvu. Sa druge strane, Oskar sanja o slavi i pohvalama sa vrha koje bi dobio hvatanjem begunca.

Jedna od najboljih Larainovih majstorija je to što je gotovo svaka scena sa Nerudom protumačena Pelučoneovom zajedljivom naracijom. Pesnik je, kroz  prizmu protivnika,  predstavljen kao teatralna, egocentrična i komična figura, dok narator, malo je reći, precenjuje sebe i ulogu koja mu je data, pogrešnom predstavom o sopstvenom (be)značaju, zamišljajući da je junak film noara, što dovodi do novog komičnog efekta. Ne samo što tumači radnju, Pelučone sa beguncem komunicira i kao čitalac i tumač njegovih dela, kojima ni sam ne može da odoli, pored prividnog prezira.

Teror nad narodom prikazan je na periferiji, kao kulisa. Najveći tiranin, Pinoče, prikazuje se u deliću sekunde, a potlačenima nadu u patnji daju Nerudini stihovi.

Neruda je izuzetan, višeslojan film koji otvara brojna pitanja:  može li umetnik postati heroj i može li umetnost promeniti društvo, takođe se bavi problemom identiteta (Pelučone je junak nepoznatog porekla), ko je glavni, a ko sporedni junak priče.

I najzad, da se vratimo na tumačenje Viktora Ivančića u vezi sa kontekstom savremene globalne političke situacije. Policajac predstavlja kapitalizam kojeg „neprestano progoni komunizam kao izmišljotina koja, kao stalna pretnja, predstavlja alibi za nastavak represije“.

YO YO MA: MUZIKA STRANACA

REŽIJA:  Morgan Nevil

ZEMLJA: SAD

preuzeto sa: http://www.wired.com

Preuzeto sa: www.wired.com

Muzika spaja nespojivo. Muzika miri zavađene. Muzika čuva od zaborava.

Magičnu moć muzike kao univerzalnog jezika otkriva nam muzički dokumentarac Yo Yo Ma: Muzika Stranaca. Ostvarenje Morgana Nevila prati šarenoliku grupu muzičara, koji spajaju tradicionalnu muziku sa modernom, okupljenih u  Silk Road Project i njihovog „vođu”, čelistu superstara, Jo Jo Ma .

Yo Yo Ma je stekao slavu kao dete, ali ga je potreba za pronalaženjem umetničkog glasa navela na izuzetan muzički poduhvat da u jedan ansambl spoji ljude različitih kultura iz zemalja nekadašnjeg „Puta svile”.

Režiser nas, uporedo sa koncertima, malo po malo upoznaje sa članovima ansambla. Iako sa različitih krajeva sveta, neke od umetnika zadesila je slična sudbina: svi su u nekom trenutku morali da, preselivši se u Ameriku, počnu život i karijere iz početka. Neki od njih su iz ratom zahvaćenih zemalja (muzičar i umetnik iz Sirije), ili ih progoni politički režim i ne mogu da se vrate u domovinu (iranski muzičar Kajhan). Vu Ma, virtuoz na pipi, tradicionalnom kineskom instrumentu, trudi se da bogatu muzičku tradiciju svoje zemlje otrgne od zaborava, kao i španska gajdašica Kristina.

Većina članova ansambla došlo je iz različitih kultura  u drugačiju, novu kulturu, pa se postavlja pitanje identiteta i kojoj kulturi pripadaju kad su negde između. Da li su otišli iz jednog kulturnog identiteta u drugi kako bi svoje stvaralaštvo ponovo pronašli, protumačili u novoj kulturi?

Umetnici promatraju ulogu koju imaju u društvu. „Umetnost ne može da spreči rat”, kaže sirijski muzičar, dok je Yo Yo Ma ubeđen da se ljudski duh u teškim vremenima sveti lepotom umetnosti. Politički identitet se brzo izgubi i promeni, a kulturni identitet je ono što zauvek ostaje, zaključuje iranski umetnik.

Mozaici ljudskih sudbina su i vrlina i mana ovog dokumentarca jer se, zbog velikog broja likova, na trenutke gubi fokus u sporednim pričama. Ali i pored sitnih zamerki, ovo je film za preporuku, posebno zbog veličanstvene muzike koja dopire do duša slušalaca. Nije ni čudo što je upravo ovaj film osvojio nagradu publike.

PATRIJARH

REŽIJA:  Li Tamahori

ZEMLJA:  Novi Zeland

preuzeto sa: http://www.tiff.net

Preuzeto sa: www.tiff.net

Patrijarh je priča o borbi tinejdžera Simeona da se odupre autoritativnoj figuri svoga dede, glave maorske porodice Mahana. Unuk se ne libi da iskaže svoje i mišljenje i dovodi u pitanje ukorenjene običaje kojih se drži porodica.

Maska dedinog autoriteta i moralne neukaljanosti ubrzo se skida otkrićem mračne porodične tajne koja je dugo bila zaodenuta u romantičnu bajku o otmici neveste, Simeonove  bake.

Tako se razotkrivaju i ljuti rivali, porodica Poata, čiji je patrijarh, ispostavlja se, sušta suprotnost agresivnom Mahani.

Gde je Novi Zeland tu su i, neizbežno, ovce, odnosno takmičenje u šišanju ovaca. Takođe, komični elementi života jednog tinejdžera iz zabačene varoši (škola, odlasci u bioskop, simpatija).

Sve u svemu, simpatičan i ne preterano višeznačan film. Ostaje žal što sporedni likovi ne idu dalje od tipova i nisu dovoljno razvijeni, jer je Li Tomahori mogao  mnogo bolje.

UKLETI

REŽIJA:  Liva Jazji

ZEMLJA:  Sirija

Svedočanstva o potresnoj sudbini ljudi u ratom zahvaćenoj zemlji daje nam debitantski dokumentarac sirijske rediteljke Live Jazji.

Protagonisti-svedoci ispovedaju se pred kamerom. Neki su napustili svoje domove, neki su se spakovali i čekaju čas kada se završava njihov život u domovini i počinje neizvesni život u izgnanstvu.  Stariji bračni par se priprema da napusti stan dok se u pozadini čuju granate. Svakodnevicu u opkoljenoj četvrti Damaska neretko sagledavaju uz dozu crnog humora kao odbrambenog mehanizma.

Mladi Palestinac svedoči da njegova porodica po ko zna koji put beži od rata i uvek misle da je to poslednji put, da će se negde skućiti. Sve izbeglice imaju „osećaj izgubljenog raja”, jer nikad ništa više neće biti isto i osećaj da imaš gde da se vratiš zauvek  je izgubljen.

Drugi mladić je odavno spakovao stvari, popisao svoj mali svet u kutije, ali nema srca da napusti dom, iako se svet oko njega ruši.

Druga grupa svedoka, već je napustila domove i prebegla u izbegličke kampove ili ruševine u Bejrutu. Iz potresnih kadrova bede i očaja izbeglica, vidi se nemar i neprijateljstvo libanskih vlasti da pomognu.

Kao što je rediteljka napomenula na noćnim razgovorima nakon projekcije, svi Sirijci su odjednom postali filozofi. U svojoj nesreći, ljudi ostaju dostojanstveni i razboriti, što ostavlja još potresniji utisak.

ZERO DAYS

REŽIJA:  Aleks Gibni

ZEMLJA: SAD

Ovo skoro da nije dokumentrac već triler o kompletnoj istoriji Stuxnet-a, kompjuterskog virusa sposobnog da ulazi u sistem kroz softverske rupe koje pravi. Sjedinjene Američke Države i Izrael su ovaj virus u nameri da uništi ključni deo iranskih nuklearnih postrojenja. Međutim, Stunxnet se proširio daleko izvan primarne mete i Zero Days nam otkriva mrežu spletki koje uključuju Centralnu obaveštajnu agenciju (CIA), američku vojsku koja predstavlja novu sajber vlast, izraelsku obaveštajnu agenciju Mosad, špijunažu i tajna ubistva, ali i novu generaciju sajber oružja čija se destruktivna snaga može porediti jedino sa nuklearnim ratom.

Zero Days je delo poznatog američkog dokumentariste Aleksa Gibnija, oskarom nagrađenog za Taksi do tamne strane, koji veoma temeljno istražuje ovu temu upozoravajući nas na posledice koje mogu iznići ako se virusi ovog tipa nađu u pogrešnim rukama (*kah-Tramp-kah*). Priča je ispričana u stilu najboljih špijunskih trilera (bez karate mlaćenja), razumljivo i detaljno. Pored objašnjenja šta je ovaj virus (od milja nazvan „Olimpijske igre“ od strane NSA), dat nam je veoma jasan uvid u konflikt u vezi sa iranskim nuklearnim „naoružanjem“ kao i način na koji se američka vlada bori sa sličnim problemima. Spisak intervjuisanih lica je impresivan i svedoči o ozbiljnom pristupu temi. Film se lako gleda, napet je i uzbudljiv.

LJUBAVNICI I DESPOT

REŽIJA:  Rob Kanan/ Ros Adam

ZEMLJA: Velika Britanija

Ovaj dokumentarac je o južnokorejskom režiseru Šin Sang-ok i glumici Čoi Eun-he, bračnom paru koje su agenti Severne Koreje kidnapovali i odveli Kimu Džongu Ilu. Za vreme petogodišnjeg pritvora, par se ponovo susreće zahvaljujući filmofilu Kimu, koji ih proglašava svojim ličnim režiserima. Čoi i Šin planiraju svoj beg, ali tek nakon što režiraju 17 igranih filmova za diktatora, i steknu njegovo poverenje.

Priča ovog para je neverovatna – u pravom mislu te reči jer je jako teško poverovati u njihova svedočanstva. Na sreću, Šin je bio svestan da će teško ubediti ostatak sveta u njihovu nevinost te je krišom snimao audio zapise razgovora koje su oni vodili jedno sa drugim, sa severnokorejskim establišmentom i samim Kimom Džongom Ilom. Uz ovako uzbudljivu premisu prava je šteta što je film prilično dosadan. Na par mesta se susretnete sa čudnovatim detaljima, ali su oni potpuno zanemareni i mlaki. Film je ispričan kroz razgovore sa svedocima, uključujući i Čoi i decu ovog para, te je možda zato teško promeniti ton priče, ali moglo se malo više pažnje posvetiti njihovom životu u Severnoj Koreji a manje o njihovom životu pre samog kidnapovanja.

SING STREET

REŽIJA:  Džon Karni

ZEMLJA: Velika Britanija

preuzeto sa: www.bild.de

Preuzeto sa: www.bild.de

Sing street vodi nas u Dablin 80-ih godina 20. veka kroz perspektivu četrnaestogodišnjeg dečaka Konora koji pokušava da se distancira od porodičnih problema i prilagodi novoj školi. Zaljubivši se u misterioznu Rafinu, sa namerom da je osvoji, poziva je da glumi u spotovima njegovog benda. Inspirisan Džon Karnijevim životom i ljubavlju prema muzici, Sing Street prikazuje svet u kome muzika ima moć da nas odvede daleko od meteža svakodnevice.

Ako ste voleli Karnijeve filmove poput Once ili Begin Again, uživaćete i u Sing Street-u. Originalna muzika je fantastična, a po koja pesma iz ove dekade koja se potkrade u filmu je tu sa razlogom i bez ikakve namere da nas pridobije nostalgijom. Interesantno je gledati kako Konor traži svoj „zvuk“ i kako se on menja u zavisnosti da li preslušava Duran Duran, Spandau Ballet ili srećno-tužnu muziku nalik the Cure (shodno tome, menja mu se i stajling). Film je daleko od tinejdž drame, iako su u njoj prevashodno deca, ali jeste ispričan iz Konorovog ugla i koncentriše se na probleme koje bi jedan srednjoškolac imao u datim situacijama.  

POD SUNCEM

REŽIJA: Vitalij Manskij

ZEMLJA: Češka, Rusija, Nemačka

Ovaj dokumentarac savršeno prikazuje značaj dobre montaže. Film koji je trebao da bude propagandni i veliča severnokorejski način života, pretvoren je u prikaz apsurda i neverice kadrovima koji traju par sekundi duže ili pak kadrovima snimanim „na kvarno“, bez znanja severnokorejskih scenarista. Istina, smejali smo se scenama u kojima ti ljudi nameštaju svoje „glumce“ i govore im šta da kažu, iako sve to treba da bude spontano, ali suze osmogodišnje Zin-Mi uhvaćene kako tiho plače pod pritiskom čitave propagandne operacije podsetiće nas da ipak gledamo film o jednom od najstrožih i najbizarnijih režima koji postoje. Scene u kojima radnici kriju perjane jakne ispod radnih uniformi ili kako deca greju ruke u učionici, poneki ukradeni kadar o redovima ofucanih ljudi ispred prodavnica, gužve u gradskom prevozu, veštački osmesi… sve je to sakriveni deo severnokorejske svakodnevnice koju je reditelj Vitalij Manski uspeo da nam prenese.

Komentar Stivena Daltona (The Hollywood Reporter) lepo opisuje Pod suncem: „neverovatan film, nadrealan i uznemirujuć… stvarna verzija Trumanovog šoua.“

POŽAR NA MORU

REŽIJA:  Đanfranko Rosi

ZEMLJA: Italija

Dobitnik Zlatnog medveda na filmskom festivalu u Berlinu 2016. godine, Đanfranko Rosijev prikaz mediteranskog ostrva Lampeduza, film je koji opisuje humanitarnu krizu u morima oko njega. Lampeduza je naime prva luka koja je ugostila stotine hiljada Afrikanaca i bliskoistočnih izbeglica koji putuju ka Evropi u potrazi za boljim životom.

Film je potresan i vedar u isto vreme. Prati svakodnevnicu stanovnika ovog ostrva, uključujući i dvanaestogodišnjeg Semuela, koji istražuje kopno i pokušava da savlada more, kao i njegovog lekara, koji svoju praksu koristi da pomogne i izbeglicama zalutalim na moru. U par navrata on priča o stvarima koje je video i doživeo; scena u kojoj radi ultrazvuk trudnici koja ga ne razume i kojoj pokušava da objasni da su bebe u redu je u isto vreme i potresna i puna nade. Međutim, srce zastaje od kadrova koje je Rosi snimio na moru: slike prepunih čamaca, dehidriranih ljudi, i tišina koja ostaje u brodu u kome tela stradalih leže ostaviće vas bez reči, ali pune besa i neverice. Film niti sudi, niti preteruje, već gledaocu pokazuje svet kakav jeste, a na nama je da preduzmemo nešto povodom toga.

Slobodna Zona se istovremeno odigravala u Beogradu, Novom Sadu i Nišu, uz to, po prvi put je dobila i takmičarski karakter, a nagrade su dobila sledeća ostvarenja:

-nagrada za Najbolji film u Međunarodnoj selekciji dodeljena je dokumentarcu Pod suncem Vitalija Manskija

-nagradu za Najbolji Regionalni film dodelili su filmu Kino otok Ivana Ramljaka

nagrada Human Rights dodeljena je dugometražnom dokumentarnom ostvarenju Moj vlastiti rat, Lidije Zelović

Nagrada 14+ otišla je filmu Džona Karnija, Sing Street

-nagrada publike: film Morgana Nevila, Yo-Yo Ma: Muzika stranaca

Posebnost ovog festivala se i ogleda u prostoru za debatu i dijalog, i mogućnosti za diskusiju sa filmskim umetnicima, bilo kroz Noćne razgovore, bilo kroz Kafu sa autorom.

Nadamo se da ćemo sa zadovoljstvom pratiti i trinaesto izdanje Slobodne Zone. Doviđenja do sledećeg novembra!

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *