Projekat „Pravo na reku”

Pročitajte šta imaju da kažu ljudi koji su se uhvatili u koštac sa problemima za koje nismo ni svesni da postoje. Jer imamo pravo na reke i čistu životnu sredinu!

Plakat za izložbu "Pravo na reku"

Plakat za izložbu “Pravo na reku”

U četvrtak, 19. novembra u 19 časova, u galeriji O3one otvara se izložba pod nazivom „Pravo na reku”, nastala u okviru kampanje za zaštitu prirodnih resursa koju sprovodi Beogradska otvorena škola (BOŠ) kroz projekat „Znam kako da delujem”, uz podršku Ambasade Kraljevine Norveške. Tema ove izložbe je degradacija rečnih tokova i priobalja, koja nastaje prekomernom eksploatacijom šljunka i odlaganjem otpada na obalama reka, i rezultat je želje učesnika da upoznaju građane sa ovim problemima i podsete ih da je zdrava životna sredina njihovo pravo. Cilj ove izložbe je da probleme u oblasti životne sredine učini vidljivim, oživi interesovanje građana za njihovo rešavanje i podstakne ih da budu učesnici, a ne pasivni posmatrači procesa transformacije društva. Mesta koje su fotografi posetili bila su Kruševac, Mrčajevci, Sjenica, Priboj i Prijepolje, uglavnom fotografišući situaciju na tokovima Uvca, Lima i Zapadne Morave.

Kako bi probleme u životnoj sredini učinio vidljivim i bližim publici, BOŠ je ostvario saradnju sa mladim i angažovanim studentima grafičkog dizajna. Umetnici koji će predstaviti svoje fotografije su Kristina Radovanović, Jelena Šurlan, Boris Miletić, Vladan Pavlović i prof. Radomir Levajac. Povodom projekta i izložbe seli smo sa dvoje učesnika, Kristinom i Borisom, i popričali o ekološkim i, šire, društvenim problemima kojima su se bavili, šta je najviše uticalo na njih i šta se nadaju da će postići kod publike.

Da li ste se ovom projektu pridružili kao borac za zaštitu životne sredine, ili vas je privukao kao fotografa?

Boris: Za fotografiju sam uvek bio zainteresovan, vizuelno i estetski ona mi je delovala fascinantna jer služi kao fizički dokaz uhvaćenog momenata, jedne nano, mikrosekunde nečega. U projekat sam ušao kao veliki ljubitelj prirode, i ma koliko me zgrozio, toliko me je i inspirisao; obradovalo me je dokle smo dogurali i sa izložbom i sa filmom, nadam se da ćemo edukovati ljude o problemu koji smo zabeležili kamerama.

Kristina: Ja sam se duže vreme pre ovog projekta bavila fotografijom, volim osećaj i slobodu koju mi pruža da zabeležim trenutke koje smatram bitnim i velikim. Naravno, bila sam veoma zainteresovana za ovaj projekat, s obzirom na temu kojom se bavi, jer sam se celog života trudila da vratim prirodi ono što nam ona daje. Otuda i moj hobi da sadim drveće i brinem o istom.

Autorka: Jelena Šurlan

Autorka: Jelena Šurlan

Kako su tekle pripreme pred odlazak na teren? Da li ste se unapred informisali o problemima koje ste krenuli da fotografišete?

Kristina: Iskreno, o problemu ilegalnog vađenja šljunka nisam znala gotovo ništa. Na prvom sastanku, gde nam je projekat bio predstavljen, bili smo zbunjeni, niko nije znao šta da očekuje na licu mesta. Iskreno, nismo bili svesni posledica koje vađenje šljunka može da ostavi za sobom. Znali smo za deponije, mada nas ni to nije pripremilo na ono što smo zatekli tamo.

Doduše, deponije nisu bile prioritetne kao šljunkare na ovom zadatku, ali mnogo više materijala smo skupili odatle, mnogo je šokantnija njihova slika – bilo je mnogo lakše dokumentovati fotografijama, nego ilegalno vađenje šljuka, gde se vide neke rupe pored korita napunjena vodom. To ljudima ništa ne znači bez propratne priče, što je zapravo veliki problem – dočarati ljudima posledice koje ono ostavlja.

BOŠ je od nas tražio da vizuelno približimo ljudima probleme koji oni žele da se reše ovim projektom, da pored edukacije pomogne donošenju novih zakona. Znajući da (većina) ljudi ne bi čitala suvoparni tekst, želeli su da putem drugog medija približe ljudima posledice zapuštanja tokova reka, da ih šokiraju i nateraju na promenu. Tražili su podršku u vidu umetnosti.

Od problema koje ste imali prilike da zabeležite kamerama, koji su, po vasem mišljenju, gorući za Srbiju?

Boris: Postoji preko 125 ilegalnih šljunkara, preko 600.000 m2 obradivog zemljišta se uništi na godišnjem nivou, zbog tog iskopavanja šljunka. Korito reke se širi, voda se širi i nosi zemljište sa sobom.

Kristina: Koliko se korito reke širi svedoče i fotografije koleginice i mene koje smo „pregazile” Zapadnu Moravu kod Mrčajevaca, voda nam je jedva bila do kolena.

Boris: Najgore je, što niko od nas nije svestan toga, niko ne zna, ili ih nije briga. A neko zarađuje pare od toga, kradući od države na tako očigledan način. Bukvalno otimaju zemlju od države.

Autor: prof. Radomir Levajac

Autor: prof. Radomir Levajac

Šta je na vas ostavilo najjači utisak? 

Boris: Na deponijama smo svašta videli. Najgora je ljudska nebriga, tj. nezainteresovanost gde njihovo đubre na kraju završi. Naišli smo na hemijski otpad, koji se može odlagati samo na specijalnim deponijama, kako tu pravi društvo životinjskim iznutricama koje psi i muve jedu, a svi smo svesni gde muve sve lete posle.

Kristina: Mene je najviše zaprepastila deponija na obali, a bome i u koritu reke Lim, inače jedne od „najčistijih” srpskih reka, gde (kad joj prilazite sa druma) sa jedne strane vidite veličanstvene prizore prirode kao sa razglednice, a sa druge strane scenu iz pakla. Na toj deponiji skoro konstantno gori vatra, tj. zapaljeno smeće. Bilo je interesantno fotografisati taj kontrast – zelenilo koje je okružavalo tako mrtvo i gadno mesto.

Ljudi ne shvataju da odlaganjem smeća na mestu koje je pogodno, tj. bliže naselju, zapravo sebi stvaraju problem. Te deponije su ogroman izvor zaraze. Ptice koje sleću po tom svakojakom otpadu posle sleću i na vaš prozor.

Boris: Ta deponija je inače ogromna, veličine dva fudbalska terena, sa sve atletskom stazom, pogled ne može da vam sagleda sve to đubre. Mi nismo imali vremena sve da obiđemo, a nismo mogli ni da podnesemo smrad i dim od tog zapaljenog smeća.

Kristina: Još osećam te mirise. Nisam mogla meso da jedem neko vreme posle toga, hrana mi je bila gadna.

S obzirom na to da je teško stvoriti vizuelno interesantne fotografije tragičnih prizora, šta je za vas bio najveći izazov?

Boris: Definitivno vizuelno predstavljanje problema vađenja šljunka, jer bez konteksta vi niste svesni da te rupe ne treba da budu tu, da fali rastinje oko reka, da zapravo nedostaju (iskopane) obale. Šljunkovita obala deluje kao plaža, a naš zadatak je bio da dočaramo nestajanje rečnog korita.

Kristina: Kada smo shvatili u šta smo se upustili, zapravo nije bilo teško naći stvari koje želite da prikažete, na deponijama, tj. toliko je bilo stvari koje sam želela da zabeležim i pokažem ljudima, da im prenesem te jezive prizore ne bi li se i oni uključili u akciju spasavanja prirode.

Autorka: Kristina Radovanović

Autorka: Kristina Radovanović

Uz izložbu „Pravo na reku”, vaš istoimeni kratki film je ušao u uži izbor za nagradu na Green Fest-u, kakva su vaša očekivanja? Da li vam je, kao fotografima, bilo teško da prenesete poruku putem igranog medija?

Kristina: Film će biti prikazan 20. novembra, dok je dodela nagrada 18. novembra (malo čudno, al’ dobro), tako da sa nestrpljenjem iščekujemo rezultate. Od 695 prijavljenih filmova, naš je među 91 koji će uopšte biti prikazani, a ušao je u najuži krug za kategoriju amaterskog filma, što je već samo po sebi ogroman uspeh, s obzirom na to da se niko od nas nikada nije latio kamere pre ovoga. Nagrada nam nije bitna, želimo da ljudi vide naš film i prime poruku koju prenosimo.

Boris: Ideja o filmu je spontano nastala, nije bila prvobitno u planu, kao ni učešće na Green Fest-u, pa je sam ovaj uspeh još veće iznenađenje. Nije ga bilo lako snimiti, vremena je bilo malo, oprema nas je zezala, kišu da i ne spominjem. Na sreću, sve je na kraju ispalo kako treba i, kao što Kristina reče, nadamo se da ćemo filmom još bliže preneti poruku ljudima.

Kakvu reakciju očekujete od publike? Kakvom se ishodu izložbe nadate?

Kristina: Ja se iskreno nadam da ćemo ljudima podići svest o očuvanju životne sredine, i naterati ih da se zapitaju kuda njihovo smeće odlazi i kakve posledice nemar ostavlja. Nadam se da se ljudima neće slošiti od nekih fotografija, eto takve reakcije očekujem (smeh).

Boris: Nadam se da ćemo uspeti da, bar nakratko, ljudima skrenemo pažnju na ove probleme i da raširimo priču o njima. Možda poruka stigne i do osobe koja može uticati na zakonodavna tela u zemlji, koja bi kažnjavala počinioce, ili pak donela nove zakone i kažnjavala oštrije. U filmu se spominje da ministar jednim rešenjem može zabraniti to iskopavanje šljunka. Svuda. Trenutno mi se čini da imamo samo 19 inspektora zaduženih za kontrolu ovih stvari – 19 na teritoriji cele Srbije. I to treba promeniti. Svejedno, nama je drago da smo učestvovali u ovako bitnoj priči i da smo imali prilike da na adekvatan način poručimo ljudima da otvore oči za probleme reka.

Autorka: Kristina Radovanović

Autorka: Kristina Radovanović

Izložbu fotografija „Pravo na reku” imaćete priliku da pogledate u periodu od 19. do 25. novembra u galeriji O3ONE Art space, Uzun Mirkova 10, nakon čega će ona posetiti i druge gradove Srbije, o čemu će vas !Kokoška blagovremeno obaveštavati. Film „Pravo na reku” možete pogledati 20. novembra u 18h na Green Fest-u, a više informacija o projektu na web stranici www.pravonareku.org.rs

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *