Psihofilija: vibratorom protiv histerije

U viktorijanskoj Americi, frustracija je bila oboljenje. Rešenje je ponudio krik tehnologije – glomazni vibrirajući mehanizam na paru, koga je čekao dug i vrludav put do društvene prihvatljivosti.

Scena. Udata gospođa ulazi u lekarsku ordinaciju držeći pažljivo skute. Pokraj nje – mrzovoljni suprug ili družbenica. Čekaju. Lekar ulazi, prikaza belomantilaška, na nosu tanak cviker; odaje utisak čoveka u žurbi, inteligenta, čoveka čije vreme vredi bar dve flaše viskija i par stotina evra više no što mu je plaćeno. Razmenjuju se pozdravi, dodeljuje se mito, i prelazi se na stvar.

Udata gospođa je nervozna i nezadovoljna, prijavljuje suprug. (Gospođa ćuti, smerno, uz trzanje ramenom.) Do te mere je to došlo da ni bračne dužnosti ne obavlja kako treba, već se noću bacaka, na stranu okreće, suze roni i kroz prozor zuri. Šta li može biti u pitanju?

Lekar – školovani mudrac – važno klimne glavom, prevrne pokoji papir, zapiše nešto divljim rukopisom ne bi li odao utisak dijagnozera, te glasno objavi:

„Gospođi je potrebna ručna stimulacija. Ovo je česta pojava kod udatih žena, moram priznati, ali takva je ženska priroda – histerična. To sve potiče od materice. Zato, ručna stimulacija, iako ne znamo zašto radi, dokazano proizvodi rezultate.“

Lekar navuče rukavicu, gđa skute zadigne, i desi se jedan rukoblud… pardon, medicinska terapija namenjena ženama, pretežno udatim, tokom celog devetnaestog veka i ranog dvadesetog.

Nikada nemojte ići kod lekara sa dobrom reklamom. | Slika preuzeta sa On the Next Page bloga

Nikada nemojte ići kod lekara sa dobrom reklamom. | Slika preuzeta sa On the Next Page bloga

U okviru Psihofilije  po prirodi stvari često će se pominjati histerija, jer je to imaginarno oboljenje možda najbolji primer razmera do kojih jedna zabluda medicinskih stručnjaka može da ode. Staro medicinsko verovanje po kojem svako oboljenje ima „izvor“ u jednom organu imalo je mnoge posledice, ali od svih njih histerija se pokazala kao najizdržljivija. Nosi sličnu konotaciju danas kao i kod Platona i u vreme kada se mislilo da je materica izvor „ženskog problema“ (neobjašnjive pojave ličnih uverenja, želja i nezadovoljstva među bićima za domaćinstvo).

"Manipulator", predstavljen u , smatra se jednim od rodonačelnika vibracije u medicini

“Manipulator”, predstavljen u knjizi izvesnog dr Pirsa iz 1895., smatra se jednim od rodonačelnika vibracije u medicini

Ali, držimo se njene devetnaestovekovne definicije*. Histerija je žensko oboljenje, karakterisano nemirom, erotskim fantazijama, zadržavanjem vode, pa i „mučnim osećanjima u donjem delu stomaka“. Postoje osnovane sumnje među britanskim lekarima devetnaestog veka da je u pitanju epidemija koja zahvata čak četvrtinu ženske populacije. Šta im je činiti? Moguće rešenje nude saveti antičkih lekara koji su takvo ponašanje primetili u mladim udovicama. Fenomen „histeričnog paroksizma“ (po naški, orgazma) izgleda ima blagotvorno dejstvo. Tako, katastrofalna epidemija histerije među ženskinjem nailazi na dostojnog protivnika; ručnu stimulaciju. 

U devetnestom veku masturbacija i oralni seks pripadali su svetu nečasnih i devijantnih grešnika – a kako i ne bi, kada su vekovi bili potrebni da se prizna da seksualno zadovoljstvo nije đavolska manipulacija ljudskom dušom. Ali, i nakon što je javno mnjenje prihvatilo da seks nema isključivo reproduktivnu svrhu, u to oslobođenje nisu uključene žene. Da jesu, možda bi lekari i babice viktorijanskog doba bili manje zauzeti; no kako je bilo nepojmljivo da žene imaju seksualne želje i da ih mogu rešavati samostalno uz manje pretnji paklom i ludnicom, stučno osoblje je moralo da obavlja i na stotine „ručnih stimulacija“ nedeljno. Medicinska struka patila je od umornih zglobova i problema sa tetivama. Kakav danak neiskustvu!

Rešenje je ponudila tehnologija, u to vreme bazirana na pari. Cilj te kabaste parnomašinske aparature bio je da poštedi lekare sindroma karpalnog tunela; njena sudbina bila je herojska i slavna. Ne toliko i njen dizajn jer je tehnologija bila sve samo ne mobilna; „obolele” žene su i dalje morale da dolaze u stručne ambulante opremljene novim krikom tehnologije, vibratorom na ugalj sa motorom veličine prosečnog današnjeg frižidera…

 

"VeeDee" je radio zahvaljujući originalnom mehanizmu tegova, davne 1906. | Preuzeto sa Muzeja vibratora

“VeeDee” je radio zahvaljujući originalnom mehanizmu tegova, davne 1906. | Preuzeto sa Muzeja vibratora

Stimulator nezadovoljnih supruga, koje su pored kratkotrajne misionarke, proizvodnje dece i služenja toplih napitaka našle još i vremena za somatska oboljenja, pokazao se kao blagoslov lekarskoj profesiji. Parnim modelima usledio je vibrator na navijanje, slika i prilika ručne bušilice, a napravljen je i model koji se pokretao pritiskanjem pedale šivaće mašine – žene su oduvek smatrane za odlične multitaskere. O nezamenjivosti tih vibratora-pionira govori vrtoglav finansijski uspeh proizvođača i distributera. Toliko su supruge, supruzi, doktori i proizvođači zadovoljni bili ovim izumom da je sa početkom uvođenja električne struje u domaćinstvo vibrator bio peta po redu naprava opremljena strujnim mehanizmom i prilagođena za kućnu upotrebu. Vibrator, pa tek onda pegla! Valja imati prioritete, posebno ako smatraš da boluješ od opakih stomačnih problema koje samo „simulator mladosti“ može rešiti.

Ali, ne lezi vraže, skupa sa komercijalizacijom vibratora-za-po-kući, pokazalo se njegovo pravo lice u ranim akcionim pornićima, iz dvadesetih godina prošlog veka. Bio je hitro izgnan iz realma poštenih građanki kao zdravstveno pomagalo i prestaje govorkanje o svim histeričnim paroksizmima; starateljstvo nad besprizornom napravom preuzima marketing.

Marketinški magovi decenijama su nalazili kreativne načine da reklamiraju vibratore, kao masažer lica, kože i tela ili kućnu napravu za jahanje (!). Pri obrtanju arhiva starih novinskih reklama nailazimo na veselu granu alternativne medicine koja je mistički prorokovala moć vibracije. Paralelno s takvim elegantnim rešenjima, neretko je jasno da su i tadašnji pisci reklama i kupci znali čime trguju i neopisivo se zabavljali sastavljajući promotivne rečenice. Tako reklama iz tridesetih godina prošlog veka obećava „pulsirajuće blaženstvo“… masažera za lice.

Vibracionim prstom za zdrave desni. Reklama iz 1950-ih | Preuzeto sa My RetroSpace

Vibracionim prstom za zdrave desni. Reklama iz 1950-ih | Preuzeto sa My RetroSpace

A onda su došle slobodarske sedamdesete, i zakomplikovale član društvenog ugovora po kom se o seksu ne govori van ispovedaonice i bordela. Posebno je problematično bilo što su žene – to krhko cveće društva posvećeno majčinstvu i/ili dobročinstvu – javno i besprizorno izrazile da ne samo što mogu i žele da uživaju u seksu, već i da to čine bez neophodnog učešća muškarca i braka. Opet, te ideje su živele u subkulturi i alternativnim društvima umetnika već vekovima, ali dotad se nikada o titravim pomagalima nije pričalo u javnosti. Čak i pre nego što je  dobro ime vibratora  bilo ukaljano optužbama za lascivnost, bila je to privatna stvar o kojoj se ne razglaba s previše entuzijazma, svakako ličnija od pegle. Možda jer su glavno tržište za seksualna pomagala bile i ostale Sjedinjene Američke Države. Bilo kako bilo, glasna najava ženske seksualnosti – konkretno toga da ona postoji – i njenog potencijala za samodovoljnost, učinila je vibrator tabu predmetom za „žene od karaktera”, ali i privela kraju priču o medicinskom čudu koji leči sipnju, reumu i, naravno, histeriju.

Tu se završava i bavljenje Psihofilije vibratorima, manipulatorima i posledicama ove strane kišobran-dijagnoze histerije. Društvena i medicinska represija seksualnih sklonosti, potreba i orijentacija vodila je do bezbroj pogrešnih dijagnoza; tretman frustracije daleko je najbezazleniji od zabludelog robovanja nauke moralu svog vremena.

Ne možemo istinski verovati da će pubertetsko društvo sklono kikotanju i lažnom puritanstvu ikada prestati da na seksualna pomagala gleda sa zazorom. Možemo se smejati dirljivo naivnom starinskom marketingu i zapitati se šta su radile žene sa ovih prostora dok su viktorijanci ručnostimulisali sve i svja – da li su patile od epidemije nejebice i, ako je tako, da li su našle neko rešenje pre osvita seksualne slobode? Ne bi se reklo, mada može biti da nisu morale. Na ovim prostorima su, napokon, umesto traktata o čestitosti veselo nastajali „Crven ban” i „Nečista krv”. (Ma koliko osvrt na žensku seksualnost potonje bio mračan, bar je sigurno da nije u pitanju oboljenje unutrašnjih organa.) A što se nevesele, represovane američke ženskadije tiče –ako su nas serije ičemu naučile, to je da na kraju nezadovoljna domaćica uvek ima bar mašinu za veš na svojoj strani.

*Napomena: među simptome histerije lekari su priželjno turali sva oboljenja svojih pacijentkinja. Anksioznost, epilepsija, brojni neurotski poremećaji, šizofrenija i telesna dismorfija bile su trpane u isti koš, pa je dijagnostički kriterijum „histerije“ bio u potpunom rasulu. Ipak, u vremenu kada se svaki vid seksualnog čina  sem penetracije smatrao devijantnim, frustracija je dosegla status oboljenja, a tu je lekarski podržana masturbacija svakako bila efikasna terapija.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *