Hari Poter i ukleto dete: fanfikcija koja zarađuje milione

Kao pripadnik dela populacije koji pati za propuštenim hogvortskim pismom, !Kokoška je sa nestrpljenjem dočekala nastavak priče o omiljenom čarobnjaku. Očekivanja su bila velika, razočaranje još veće. Prošli smo kroz 7 stadijuma žalosti (bes je nekako preovladao) i rešili da vam spustimo očekivanja što niže, ne biste li možda bar malo uživali u adaptiranom scenariju.

 

Hari Poter i ukleta publika (preuzeto sa theatlantic.com)

Hari Poter i ukleta publika (preuzeto sa theatlantic.com)

Kada je 21. jula 2007. godine izašao sedmi deo popularnog serijala, Hari Poter i relikvije smrti, čitav svet se uz suze pomirio sa činjenicom da se avanture ovog čarobnjaka primiču kraju. Sama autorka, Dž. K. Rouling, je uz iste te suze napomenula da ne namerava da ikada više piše o Hariju smatrajući njegovu priču gotovom, završivši poslednju knjigu već dobro poznatom rečenicom: „Sve je bilo u redu“. Bilo je teško, ali preboleli smo. Istina, Roulingova je nastavila da nam daje kratke prikaze života koji Hari i kompanija vode koristeći sajt pottermore.com, ali je odlučno odbijala da piše nastavke ili tzv. prednastavke (prequels). I onda se desi čudo!

Na osamnaestogodišnjicu objavljivanja prvog dela knjige, 26. juna 2015. godine, objavljeno je da priča o Hariju ipak ima nastavak, i to u vidu pozorišne predstave. Pretpostavljamo da je ostatak sveta nazdravio kao i !Kokoška (a možda i ne, neki fanovi su ipak maloletni), slavilo se i sa nestrpljenjem čekala svaka vest i trač vezani za ovo delo. Da li je o Hariju pre nego što je otišao na Hogvorts? Da li je o njegovim roditeljima? Da li je o Voldemoru? O Dambldoru? Nevilu? Nevilovom žapcu?

Sinopsis

Kao i većina tekstova koja se bave Ukletim detetom, i mi ćemo započeti ovaj članak napomenom da je ovo delo zapravo scenario za pozorišnu predstavu prilagođen za publikaciju, u formatu knjige. Nije roman. Posebna napomena je i da ovo zapravo nije pisala Roulingova; s obzirom na to da je Ukleto dete pre svega pozorišna predstava, a kako pozorišni scenario zahteva drugačiji pristup nego pisanje romana, pisanje je prepušteno dvojcu Džonu Tifaniju i Džeku Tornu. !Kokoška nije upućena u njihov rad i ne može da sudi o njihovom talentu (ili njegovom nedostatku), ali smatramo da niko osim Roulingove ne može na adekvatan način pisati o Hogvortsu, magiji i kvidiču. Njen način pripovedanja je deo tog sveta koliko i kućni vilenjaci.

Pretpremijera predstave održana je 7. juna 2016. i već tada su internetom počele da kruže glasine o priči i izvedbi. (Ne)srećnici koji su imali prilike da vide predstavu pre svih na sve strane su hvalili tehničke stvari: scenografiju, kostime, osvetljenje, način na koji je magija dočarana, odličnu glumu. Međutim, glasine vezane za samu priču naišle su na nevericu i gađenje nekih od fanova. Kada je !Kokoška prvi put čula neke od njih, odlučno je odbijala da im poveruje (nije prvi put da smo se opekli o pred-poterovske tračeve), ali glasine su, nažalost, bile istinite.

wired

Radnja se nastavlja tamo gde je epilog sedme knjige stao – kada Hari i Džini ispraćaju svoju decu na voz za Hogvorts. Ovaj dirljiv kraj serijala prikazao nam je Harija kao saosećajnog oca koji teši sina nesrećnog imena, govoreći mu da će ga, šta god da se desi, on voleti i biti tu za njega. Odmah ćemo vam napomenuti da se Ukleto dete pokakilo na ovaj kraj.

Iako nismo sigurni na koga se „ukleto dete“ odnosi, Albusa Potera, Skorpijusa Melfoja ili možda Delfi „Digori“; svako od njih može poneti ovu laskavu titulu, pa i sam Hari. Priča počinje kada Albus odlazi na Hogvorts, biva raspoređen u Sliterin i postaje BFF sa Melfojevim sinom jedincem. Scenskom magijom u cugu nam je prikazano par godina njegovog razočaravajućeg bivstvovanja u školi i užasnog odnosa koji ima sa ostatkom porodice, jer ga zaboga niko ne voli i ne razume (jadan mali tinejdžer). Upoznavši rođaku preminulog Sedrika Digorija – Delfinu, ovo natmureno derište koga u stopu prati bistro i milo dete Melfoja, rešava da učini nešto dobro i dokaže svima da je Poterov sin, na način na koji bi ćale bio ponosan (čitaj: nešto grandiozno, komplikovano, opasno i bespotrebno) – da se vrati kroz vreme i spasi Sedrika. Kako li samo to može poći naopako?!

Hogvorts - generacija 2017. (preuzeto sa digitalspy.com)

Hogvorts – generacija 2017.

… I onda je sve krenulo po zlu

Zapravo, po (sada već nepostojećem) HP kanonu, Albusova i Skorpijusova putešestvija ne bi trebalo da imaju uticaj na tok istorije, jer je Roulingova o povratku u prošlost pisala u Zatvoreniku iz Askabana, gde je objašnjeno da su događaji ciklični, tj. sve promene nastale tim povratkom su već bile sastavni deo budućnosti. Rezultat ovakvog kanona je da zapravo ne možete promeniti prošlost. Druga stvar koja se ne podudara sa starim kanonom je upotreba vremenskih okretača. Naime, ne samo što je više puta tokom originalnog serijala napomenuto da su svi okretači uništeni, bez ikakve naznake da treba u tu činjenicu da sumnjamo, detaljno nam je obrazloženo i kako oni funkcionišu: njima se u prošlost vraćate nekoliko sati, vrteći ih za svaki sat po jedan krug; kada se nađete u prošlosti, ne ostaje vam ništa drugo nego da te sate proživite čekajući trenutak od kog ste pošli.

Skorpijus i Albus u akciji (preuzeto sa digitalspy.com)

Skorpijus i Albus u akciji

Ukletom detetu Albus i Sedrik uspevaju da se vrate unazad više od 20 godina, u vreme kada nisu bili ni rođeni. Kada pokušaju da promene događaje u prošlosti, njihova dela ostavljaju užasne posledice po budućnost, odnosno sadašnjost – čak i njihova sopstvena egzistencija biva ugrožena time da li je Sederik Digori baja ili nije. Priznajemo, tema ispravljanja prošlosti je primamljiva i intriganna, ali ako joj se ne pristupi s oprezom, mast može otići u propast. Što se i desilo.

Nisu sve stvari bile loše. Npr. kuća Sliterin je prikazana u mnogo boljem i primamljivijem svetlu. Takođe, bićemo fer i priznati da je Skorpijus Melfoj najbolji deo ovog scenarija. Kao deo posrnule familije i sin zlice kao što je Drako, on na plećima nosi teret sličan Albusovom, ali na dostojanstveniji način. O Skorpijusu takođe kruže toliko glupe glasine, da smo pri svakom njihovom pomenu poželeli da bacimo knjigu kroz prozor. Skorpijus zaslužuje bolje.

Albus je zamišljen dobro – prosečni klinac koji živi u senci svog oca, nije neki đak, ni kvidič mu ne ide, a povrh svega je upao u Sliterin – nezvanični klub zlih čarobnjaka. Ono što nam je smetalo kod njega je površnost. Uz dovoljno prostora i drugačiji pristup, ovaj lik je mogao da ispliva kao svetla tačka priče, ali ga je ovako Skorpijus zasenio. Odnos Albusa i njegovog oca je komplikovan, ali je razočaravajuće banalno prenesen na scenu.

digitalspy-2

Neke stvari se ne menjaju…

Tu dolazimo i do najvećeg od sviju grehova – pogrešnu interpretaciju starih likova i originalne trojke. Hari je prikazan kao natmureni ćale koji nema strpljenja ni razumevanja za svog sina koji se ne uklapa u stereotipe kao druga njegova deca. Objašnjenje koje daje je da je, eto, on siroče, nije imao oca i ne zna kako da se ponaša (čime je učinio pravu uslugu sećanjima na Dambldora, Lupina, Sirijusa i Hagrida); međutim, kao neko ko je živeo sa primerom lošeg oca (gospodin Darsli), i te kako je svestvan šta ne treba da radi. Originalni Hari jednostavno ne liči na sebe, kao ni Džini, koja više deluje kao bleda filmska verzija sebe, nego kao ona opasna veštica iz knjiga.

Očekivano, Hermiona je postala Ministar magije, briljantna je kao i uvek, ne žalimo se. Međutim, kada klinci zeznu stvari u prošlosti i vrate se u budućnost (uh, vremenski okretači jednostavno tako ne rade, ne mirimo se sa tim), Hermiona je u ovom alternativnom vremenskom toku samo profesorka u Hogvortsu. Takođe je neudata i nikada nije bila u vezi sa Ronom, koji je osnovao porodicu sa jednom od sestara Patil. Iz priče se da zaključiti da je postala ministarka samo zato što je imala Rona uz sebe, ali da li vam je ikada delovalo da je njoj potreban bilo ko da bi dostigla svoj maksimum?! Hermiona je uvek bila ambiciozna i samouverena, Ronova podrška ne bi trebalo da bude ključan faktor pri odabiru karijere.

A Ron… jadni Ron! Kao i sa većinom problematičnih mesta u scenariju, i kod njegove karakterizacije deluje da su scenaristi izignorisali knjige i samo odgledali filmove, iz kojih su opet šturo izvukli inspiraciju. Ron je u predstavi tu da bude sprdalo i izvor bledunjavih šala. Fanovi su svojevremeno kritikovali filmove što Rona nisu adekvatno prikazali, smanjili njegovu ulogu u ključnim momentima toliko da se publika pitala – zašto ga Hermiona i Hari vuku sa sobom? Zapravo, kada bi Rona izbacili iz filmova, malo šta bi se promenilo. Avaj, možda je baš Ron to ukleto dete koje nema sreće sa adaptacijama sopstvenog lika…

Ako ste pomislili da ne može biti gore – dajte da vas razuverimo

U narednim pasusima ćemo se dotaći par spojlera, pa ako nameravate da pročitate scenario (ko zna, možda se spremate da odgledate predstavu) čitamo se u narednom poglavlju!

Sad kada ste upozoreni, možemo da vam zgadimo i ostatak scenarija. Prva stvar od koje će vam se prevrnuti želudac je uporno ponavljanje trača da je Lucijus Melfoj poslao svoju snajku, Drakovu ženu, u prošlost, ne bi li zatrudnela sa Voldemorovim detetom, jer očigledno Drako ne zna da obavi posao (realno, nije kao da u Hogvortsu imaju predmet seksualnog obrazovanja). Ponovićemo – čarobnjačkim svetom kruže glasine da je mali, dobri Skorpijus Voldemorov sin! Verujemo da je neko uporedo gledao Hari Poter filmove sa Esmeraldom u pozadini.

Druga nepomirljiva stavka je da je dobri, stari pripadnik Haflpafa –  Sedrik Digori, u stvari sve vreme bio zajedljivi mali pišonja koga je od smrtožderskog reda delila samo jedna mala nezgoda u Tročarobnjačkom turniru. Pošto svi mi znamo da su lepi i talentovani ljudi u dubini duše zlice, samo im se malo smejte u lice i odmah će na vas da bace zabranjene kletve.

I napokon, stvar koja nam najviše smeta (//drum roll// molićemo) – Voldemor ima ćerku! Sa Belatriks! Uz blagoslov njenog muža! I nekog novog proročanstva! Da, loši stari Voldi je imao aktivniji seksualni život nego neki od nas. Ako ste odmah nekontrolisano zamislili Voldija u akciji i želite da tu sliku iz glave iskopate tupom kašikom – jebi ga, pridružite se ostatku sveta u ovoj muci. Šalu na stranu, i mračni čarobnjaci imaju dušu (u stvari, tehnički je ovaj nema) te se ne bunimo ako je seks bio uz pristanak obe strane, ali, znajući društvo u kome se ovo dvoje kreću, ne bi nas čudilo da je neko tu upotrebio kletvu prinude. Što povlači mnogo problematičnih pitanja za sobom, sva jednako gadna i neprimerena namenjenoj publici. Ali, hej, svi mi volimo sapunice! Zašto lik glavnog negativca da bude samo neki zaluđenik u reči i dela Hitl… ovaj, Voldija, kada je uzbudljivije da budu u srodstvu?! I ko je rekao da Voldi nije voleo da “omasti brke”?! Roulingova?! Više puta… rekla je da je aseksualan?! Hmmm, ko je ta Rolingova koja se toliko meša u ovu sapunicu?!

Oej, okej… udahnuli smo par puta i sad nam je bolje.

... a tek da vam ne spominjemo sudbinu prodavačice slatkiša u vozu... (preuzeto sa digitalspy.com)

… a tek da vam ne spominjemo sudbinu prodavačice slatkiša u vozu…

A sad, da se !Kokoška pitala…

Da je sve crno – nije, inače bismo vam u startu rekli da spalite sve primerke ovog scenarija na koji naiđete. Priča ima svoje momente, uglavnom one koje se hrane nostalgijom. Istina, dok čitate, šgrgutaćete zubima, proklinjati Roulingovu što je drugima dala da piše čarobnjačke avanture, ali ćete uhvatiti sebe da želite da saznate šta će se sledeće desiti, i dok ste trepnuli – završili ste sa čitanjem. Štivo nije malo, naime ova predstava je toliko dugačka da se igra iz dva dela koja gledaoci mogu gledati u jednom, dva dana, mesec dana… Možda ćete i pustiti koju suzu, ako zanemarite promene u priči oko vas (recimo da su Sirijus i njegov motocikl nekim čudom izbačeni iz cele priče o tome kako je Hari nađen kao beba). Takođe, interesantan je i pogled na svet u kome je Voldemor pobedio Harija, premda je nekima zasmetalo što su se te scene koristile da se igra sa nostalgijom čitalaca za likovima kao što su Snejp ili Dambldor. !Kokoška je na onoj strani fandoma koja smatra da Snejp nije baš heroj, ipak je maltretirao sve redom i bio je užasna osoba, ali hej – to je zato što je frendzonovan, ne zato što je loša osoba… naravno, u ovom scenariju Snejp je vitez na belom konju i opet se žrtvuje za Harija i otadžbinu.

Opet smo otišli u kritike, ali samo da bismo vam pokazali koliko je cela priča mogla biti genijalna, samo da joj se drugačije prišlo. Prvo, okosnica priče je mogla biti samo odnos između Harija i njegovog sina, odnosno kako se deca nose sa legatom svojih roditelja. Kao štivo namenjeno deci i tinejdžerima, priča je mogla mnogo toga da prenese i nauči mladež, ali jebi ga, kakva je to priča o čarobnjacima ako nema grandiozne bitke između dobra i zla, ili Luk-ja-sam-tvoj-otac momenata?! Drugo, svesni smo da su pobornici loših i opasnih politika i vođa daleko opasniji i efektivniji od dece istih, otuda nam nije jasno zašto je glavni negativac morao biti u srodstvu sa Voldijem. Priča bi imala isti efekat i da je Pera Perić hteo da promeni istoriju i dovede svog idola na vlast, pri čemu bi se izbegle sve te komplikacije oko Voldemorovog seksualnog života. Tračevi o Skorpijusovom pravom ocu mogli su biti da je Lucijus uzeo stvari pod svoje ruke i sam obavio posao koji Drako nije uspeo, što bi bilo možda i bolnije i za Skorpijusa a i za Melfoja Mlađeg.

ds11

Drako je zapravo bolji roditelj od Harija – ko bi rekao?!

Neki od nas su patili što u originalnim knjigama Drako nije dobio mesta i vremena da se iskupi za sva zla koja je nanosio, iako je sve nagoveštavalo na to i bila bi savršena prilika da se pokaže da nismo svi rođeni zli, i da su naši izbori i odluke te koje nas čine dobrim ili lošim. Drakovo iskupljenje vidimo u ovom scenariju, ali ono deluje prekasno i nedovoljno (iako prilično dirljivo). Slično je i sa samom sliterinskom kućom, ali opet – prekasno. Nikad nam neće biti jasno zašto Roulingova nije napisala da se bar dvoje učenika iz ove kuće nije borilo protiv Voldemora u bici za Hogvorts.

I tako, dolazimo do kraja naše kuknjave. Ovaj scenario nije ništa više do prosečne poterovske fan fikcije (pisali smo i o boljim), ne liči nimalo na originalna dela. Ne koristi se isti jezik, atmosfera je drugačija i nema divne roulingovske deskripcije magičnog sveta (što je još i razumljivo, jer je ovo ipak scenario za predstavu). Ako se prihvatite čitanja Ukletog deteta budite spremni na to da ne čitate nešto nalik starim knjigama, i možda ćete uživati. Da se ne lažemo, Roulingova je najavila da će pisati još (pred objavu ovog teksta stigla je vest da planira da piše o mladom Dambldoru) i pored ovakvog lošeg iskustva priznaćemo da jedva čekamo da čitamo sve što ona objavi. Ma šta to bilo…

U nastavku možete pogledati ostatak fotografija sa predstave koje je načinio Manuel Harlan, preuzeto sa harrypottertheplay.com

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *