Pozorište po lalinski – 67. Festival profesionalnih pozorišta Vojvodine

Posle 19 godina u glavnom gradu Vojvodine zavesa ponovo radi! Festival profesionalnih pozorišta Vojvodine, odmila FPPV, održan je od 3. do 9. aprila.

Šezdesetsedmi po redu FPPV održan je u Novom Sadu, i to u Srpskom narodnom pozorištu, Pozorištu mladih, Novosadskom pozorištu, i Novosadskom novom teatru, a uz organizaciju Zajednice profesionalnih pozorišta Vojvodine. Iako će ovaj tekst biti izveštajno-(kratko)kritičkog karaktera, želela bih da stavim akcenat na deo koji sledi.

Centralizacija nije stvar isključivo politike i političara, industrije ili turizma. Ona je stvar društva, pa samim tim i kulture. Logično je da je Beograd kao prestonica države i najveći grad ujedno i prestonica kulture, a time i pozorišta. Prenesemo li vizuru lokalnije, odnosno na nivo FPPV-a, prestonica kulture, odnosno pozorišta, logično bi bio Novi Sad. Međutim, kao što se gledano na nivou države, predstave ne igraju samo u Beogradu, već i Novom Sadu (i mnogim drugim gradovima), isto tako se u vojvođanskom kontekstu predstave ne igraju samo u Novom Sadu, nego i u Somboru, Subotici, Kikindi, Bačkom Petrovcu, Sremskoj Mitrovici itd. Ipak i uprkos tome, mnoga gostovanja iz ovih gradova u vojvođanskoj prestonici ostaju poluprazna, pa čak i neke redovne novosadske predstave nemaju dovoljnu ili ikakvu publiku. Sreću imaju one predstave koje zaintrigiraju školske nastavnike i profesore, ili pak nekakve unije i sindikate i koje se stoga masovno rasprodaju.  Do „individualne“ publike znatno je teže doći.

U istom tom okruženju, gotovo sve predstave koje dolaze iz Beograda se rasprodaju (neke od njih munjevito brzo). Posle gostovanja „Kad su cvetale tikve“ Beogradskog dramskog pozorišta pre koju godinu, čula sam komentar jednog od gledalaca „E to ti je kad Beograđani naprave!“. Nije mi namera da poredim „naše“ i „njihove“ predstave, niti da bilo šta delim na „naše“ i „njihovo“, već da istaknem da novosadska i vojvođanska scena vrište od „I mi konja za trku imamo!“. Ali da njihov vrisak slabo čuje, kako se čini, pomalo pokondirena novosadska publika, koja će znatno ređe pružiti šansu manjim pozorištima i „manjim“ pozorišnim imenima, nego što će otići da vidi „kako je to kad Beograđani naprave“, pritom često uopšte ne znajući kako je to kad njihovi lokalci naprave. Ograđujem se ovde uz poznato „čast izuzecima”.

I upravo je u tome značaj FPPV-a: što na jednom mestu okuplja dramske profesionalce, što jednim gradovima predstavlja kulturu i rad drugih, što povezuje. A značaj ovogodišnjeg izdanja još je veći, jer vojvođanskoj prestonici i njenoj pomalo pokondirenoj publici posle 19 godina predstavlja produkte napornog rada „supokrajinaca“, koje nije teško nagraditi svojim dvočasovnim prisustvom. Jasno je – radije će se pogledati predstava na jednom festivalu, nego na jednom običnom gostovanju.

Da se ja pitam, i da može, sve bi predstave bile na ovom festivalu, a ne može iz razumljivih razloga, a i ne pitam se. Pitao se selektor Goran Ibrajter koji je u takmičarski program uvrstio sledećih sedam predstava. Pokušaću s igrom kojoj dajem ime „Kratkokritika“ – kritika predstave u 3 i kusur rečenice.

Romeo i Julija Vilijama Šekspira, Narodno pozorište „Toša Jovanović“ Zrenjanin u režiji Nikole Zavišića

Pre nekoliko godina na tada još nepopularnom Fejsbuku kružila je priča „R&J slengom“ i počinjala je sa „njih dvoje su Žabari iz Verone“, a završavala se sa „i oni upadnu u loš trip i roknu se“. Ovo čitanje Šekspira je praktično R&J slengom na pozornici, namenjeno je prvenstveno srednjoškolcima, mada ne isključuje bilo koju drugu publiku, šarmantno je, pitko i zabavno. Zavišić je uspeo da od Romea i Julije napravi komediju zadržavši prizvuk ozbiljnosti, i pritom se obraća adolescentima, zaboravljenoj publici srpskog pozorišta. Čestitke na tome, i posebne čestitke iskreno razigranom Milanu Kolaku u ulozi Romea.

milan kolak nikola zavisic romeo i julija

Verona na kakvu niste navikli. Preuzeto sa: bookvar.rs

Požar. Laundž/Kontrast Mije Knežević i Momčila Miljkovića, Srpsko narodno pozorište Novi Sad u režiji Mije Knežević

O ovoj potresnoj dokumentarnoj predstavi pisali smo naširoko u doba njene premijere, pa vas upućujem na tu (dugo)kritiku.

Crni Roberta Lenarda po viteškoj drami Ištvana Baloga i adaptaciji Ferenca Nemeta, Novosadsko pozorište Novi Sad u režiji Žanka Tomića

Oprostite mojoj mladosti, koja je u vreme igranja ove predstave podržavala na trgu okupljenu mladost. No, Crni igra na redovnom repertoaru Novosadskog pozorišta, pa vas pozivam da sami stvorite osnova za svoju (kratko)kritiku, a u nedostajanju moje, prenosim vam reči dramaturškinje i kritičarke Stanislave Radosavljević: „Šta je Crni? To je viteški komad sa romantičarskim nabojem, obučen u moderno ruho apsurda. Iako su likovi predstave Crni (Karađorđe), Anđelija, Stanoje Glavaš i drugi, koji se bore protiv tlačiteljskog režima, predstava se ne bavi problemima života Srbije 18. i 19. veka, nego današnjim dešavanjima. Samim tim što je scena postavljena tako da liči na supermarket, sa podvlačenjem nemaštine, uz dodatna obaveštenja o raznim „akcijama“ koje igraju toliko bitnu ulogu u životima pojedinaca, dobijamo satirični pregled trenutnog stanja.”

Ždrelo Žanine Mirčevske, Narodno pozorište Kikinda u režiji Snežane Trišić

Ždrelo-ždranje-proždrljivost, a upravo o proždrljivosti i to nezasitoj govori ova predstava. Iako se dotiče mnogih tema, i pokušava da uputi mnoge poruke, iz nepovezanih smena songova i monologa teško se čita. Ovakva zbrka song, monolog, song, monolog, song, song, monolog, nažalost stavlja sjajnu glumu (naročito Marka Gvera u glavnoj ulozi) u zapećak, a gledaoca ostavlja indiferentnim prema porukama komada.

ždrelo snežana trišić kikinda

Ždrelo-ždranje-prežderavanje. Preuzeto sa: zppv.org

Na Drini ćuprija po motivima dela Ive Andrića, Srpsko narodno pozorište Novi Sad u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića

Latiti se adaptacije jednog ovakvog romana, kroz koji ne prolaze samo godišnja doba, već čitave epohe, sigurno nije lak poduhvat. Mladenović, međutim, ide korak dalje, pa na Andrićeve višegradske priče dopisuje i događaje koji su se desili devedesetih godina prošlog veka. Ova predstava možda ne daje rešenje ili lek za višegradsku razarajuću simptomatologiju, ali podseća. A s vremena na vreme, dobro je podsetiti se, jer kako se priča – ko ne zna istoriju dužan je da je ponovi. Takođe bih naglasila i značaj glomazne, ali lako transformišuće i potpuno u službi predstave, scenografije Marije Kalabić. O ovoj predstavi, između ostalog, razgovarali smo u intervjuu sa glumcima Dušanom Jakišićem i Grigorijem Jakišićem.

Amadeus Pitera Šafera, Narodno pozorište Subotica u režiji Atile Bereša

Ako ste gledali istoimeni film Miloša Formana, znate o čemu se radi. Ako niste: Naizgled borba Salijeri protiv Mocarta, a zapravo Salijeri protiv Salijerija, do smrti obojice. Pratimo Mocartov ulazak na bečku muzičku scenu, uspon i krah, iz ugla Salijerija, njegovog najvećeg fana i istovremeno najvećeg neprijatelja. Aron Balaž kao Salijeri vešt je pripovedač, a uz to sa lakoćom prelazi iz čoveka zaslepljenog ljubomorom i pohlepom (mlad Salijeri) u oličenje ljubomore i pohlepe sa tek ponekom čovečijom crtom (starac Salijeri). Sa druge strane Ervin Palfi kao Mocart energično portretiše ekscentričnog kompozitora, čineći tako sa Balažom čvrstu glumačku okosnicu predstave. Svi nose perike, jedino je Mocartova vrišteće crvena – jedinstvena, provokativna i usamljena, kao što je bio i on sam.

Fama o biciklistima po istoimenom romanu Svetislava Basare, Novosadsko pozorište Novi Sad u režiji i adaptaciji Roberta Lenarda

Iako nisam čitala roman, na osnovu Lenardove dramatizacije jasno je da ovo delo pruža možda i na desetine nivoa, da je neophodno da se čita sa olovkom u ruci, a verovatno i više puta da biste stigli do kraja igrice i Congratulations! Mission accomplished. Isto tako, ukoliko ne razumete mađarski, jezik na kom se predstava izvodi, poželjno ju je pogledati više puta iz više razloga. Prvi je, naravno, da biste otkrili sve nivoe. Drugi je to što do tančina uigrani ansambl Novosadskog pozorišta, precizan u svakom pokretu, kako grupnom, tako i pojedinačnom, vrlo lako odvlači pogled sa titla. Ipak, i sa pažnjom rastrzanom između dešavanja na sceni i crnog zida sa titlom, uspećete da razaznate Basarinu kritiku sistema i društva, koja se ne odnosi samo na doba u kom je pisan roman (1987), već i na sadašnjost, a verujem da bih isto rekla i da sam predstavu gledala pre Basarinog vremena. Iako zvuči kao ludost, gledati predstavu po Basarinom delu pre Basarinog vremena, sam pisac uz produženu rediteljsku ruku Lenarda briše granice između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, realnog i fiktivnog. Zajašite bicikl zajedno sa članovima tajnog društva Evanđeoskih biciklista Ružinog krsta, projurite i javom i snom, i shvatite da možda ipak nisu sve to teorije zavere, možda smo nekad krivci mi sami.

Fama o biciklistima robert lenard novosadsko pozorište ujvideki szinhaz svetislav basara

Famozna Fama o biciklistima. Foto: Srđan Doroški

Dramskih radnica Srbija itekako ima, ali ono što se retko viđa jeste da su svi članovi žirija na nekom pozorišnom festivalu zapravo članice. Šezdesetsedmi FPPV čast da o pobedniku festivala odluče, dodelio je glumici Dragani Varagić, teatrologu Vladislavi Fekete i novinarki Smiljki Seljin. A one su odlučile da pobednička predstava bude Na Drini ćuprija. Za istu predstavu Kokan Mladenović dobio je nagradu za najbolju režiju, Gordana Đurđević Dimić ponela je glumačku nagradu za ulogu Lotike, a Radoje Čupić za epizodnu ulogu Ćorkana. Arpad Mesaroš nagrađen je glumačkom nagradom za ulogu Crnog istoimene predstave, dok je Robert Lenard primio specijalnu nagradu za adaptaciju i režiju Fame o biciklistima, kao i za dramaturški rad na Crnom.

FPPV se ne obraća samo odrasloj publici, već neguje i dečje pozorište koje je prvi korak u stvaranju savesnog posetioca pozorišta. U takmičarskoj selekciji dečjih predstava našlo se pet predstava, a pobedu je odnela Allegro con brio, Dečije pozorište Subotica u režiji Jevgenija Ibragimova, dok je glumačka nagrada dodeljena Slavenu Došlu za ulogu Petra Pana u istoimenoj dečijoj predstavi Pozorišta mladih iz Novog Sada.

Šezdesetsedmi festival profesionalnih pozorišta Vojvodine završen je večeras. Ali pozorišna sezona Novog Sada, Vojvodine, Srbije još nije. I neće biti završena do kraja juna. Zato, odakle god da čitate ovo, dajte šansu svom lokalnom pozorištu da pokaže „kako je to kad lokalci naprave“. Možda se iznenadite. A Novosađanima, i svima koje put do Novog Sada nanese, u iščekivanju Sterijinog pozorja, preporučujem da pogledaju predstavu Terorizam Pozorišta mladih, u režiji Momčila Miljkovića. Nema „velikih imena“, velikih budžeta, velike scenografije, ali ima velikog truda, velike iskrenosti i velike ljubavi prema pozorištu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *