Fan art, ajpodi i apokalipse – Baby Driver i kult Edgara Rajta

Ljubimac filmskih gikova svijeta, svetac zaštitnik internetske fandom kulture, nepresušna inspiracija posveta, analiza i ilustracija i nesuđeni režiser “Antmena” vraća se na velika vrata. Da li ulazak Edgar Rajta u mejnstrim podrazumijeva žrtvovanje specifičnog i nadasve uvrnutog stila koji mu je decenijama zaštitni znak? !Kokoška istražuje.

Peg, Rajt u Frost na poznatom terenu, izvor

Početak karijere britanskog režisera Edgara Rajta  (Edgar Wright) dovodi se u vezu sa serijom Spaced iz 1999. godine, gdje upoznaje Sajmona Pega (Simon Pegg) i Nika Frosta (Nick Frost) koji će postati i ostati njegovi najvjerniji saradnici u sljedećih 20-ak godina. Edgar Rajt nikada nije stekao formalno filmsko obrazovanje; budući da je dvaput aplicirao na program filmske režije na univerzitetu Bournemouth i oba puta bio odbijen, vrijeme je provodio odlazeći na filmove umjesto na predavanja, što se i vidi, s obzirom na to koliko su njegovi radovi krcati filmskim i pop-kulturnim aluzijama. Partnerstvo Rajt-Peg-Frost prerasta u deceniju dugu Cornetto trilogiju, poznatu i kao trilogija „Sladoled i krv“ koja je svojevrsan omaž žanrovskim filmovima: Shaun of the dead (Šon iz mrtvih) iz 2004. prisvaja odlike zombi filmova (poput Dawn of the Dead i Night of the Living Dead), Hot Fuzz (Panduri u akciji) iz 2007. je tzv. „buddy cop” film (Point Break i Bad Boys II direktno referencira i u scenariju), dok je The World’s End (Kraj svijeta) iz 2013. očit omaž apokaliptičnim i naučno-fantastičnim filmovima o invazijama vanzemaljaca.

Naslovnica vinil izdanja saundtreka povodom desete godišnjice filma, Mondo

KORNETO – Čovjek u poludjelom svijetu

Sva tri nastavka trilogije, po Rajtu, suštinski govore o opasnostima komformizma, primarno tematizujući strah od kulturnog otuđenja pojedinca, generacije i klase. Rajtovi likovi (koje u sva tri slučaja portretišu Peg i Frost, a Peg je i koautor scenarija) nisu uvijek neobično hrabri, sposobni, pa čak ni odgovorni. Naprotiv, često su zaglavljeni i vječitoj adolescenciji ili previše navikli na udobnost i poznatost neposredne okoline da odmah shvate ozbiljnost svoje situacije. Šon ide kroz život u potpunosti srastao sa svojom jednoličnom, mediokritetnom svakodnevnicom bez ikakve potrebe da radi bilo šta nepoznato ili kompleksno, maltene, tumarajući životom kao zombi – ne baš suptilna, ali itekako efektna metafora za nadolazeću zombi apokalipsu. Šon konačno odrasta u kasnim tridesetim zahvaljujući zombijima, dok Geri King, junak Kraja svijeta, nije te sreće ni usljed najezde vanzemaljaca.

GERI KING, izvor sjajni, interaktivni scenario za Kraj svijeta

Primoravši staro društvo na još jedan pokušaj pohoda na 12 pivnica u jednoj večeri, King, koji je potpuno operisan od svijesti o vlastititoj grotesknosti, a i godištu, pokušava da održi ideju o vlastitom imidžu koja nije ni malo evoluirala za 20 godina. On je savršen primjer osobe koja je doživjela vrhunac u srednjoj školi – u adolescenciji opak, svjež i zanimljiv samo mlađima ili manje prilagođenim od sebe, u odrasloj dobi ni to, Geri je skoro uvijek tužan više nego smješan (a smješan je često u uvijek sjajnom izvođenju Sajmona Pega). Otud opet, jednostavna ali efektna metafora sa invazijom vanzemaljaca koja ilustruje opasnosti nostalgije – vraćanje u stari grad je kao dolazak na drugu planetu, ljudi koje su nekada poznavali stranci su i kad njihovim tijelima ne upravljaju vanzemaljska bića. Britanija prikazana u kraju svijeta je franšizna Britanija, zarobljena između kapitalističkog gubitka identiteta i vlastite tvrdoglave tradicionalnosti, u konstantnom konfliktu između okretanja budućnosti i otuđenja od rodne zemlje ili zastarjelih ideja o tome šta ona jeste

Odrastanje podrazumijeva i raskrštanje sa mjestima i ljudima iz vlastite prošlosti, makar u nekim slučajevima ne pomaže ni ako oni  doslovno, fizički prestanu da postoje kao u Kraju svijeta ili figurativno, čime će se baviti Hot Fuzz. Zaplet je rezultat kulturološkog i ideološkog raskola između urbanog i ruralnog i dokaz o nemogućnosti nametanja ideologije. Peg je Nikolas Ejndžel, iritantno orni ali nesumnjivo uspješni detektiv londonske policije koji biva prebačen u tihi engleski gradić. Idilični Sandford skriva mnoge tajne, ali histerična paranoja i entuzijastična ksenofobija prema svima „sa strane” nisu među njima, pošto ih loše kriju ispod lažno srdačnih osmjeha. Sandfordska nostalgija je lažna nostalgija, puki simbol tvrdoglavog otpora prema promjeni. Deceniju prije Brexita, Rajt i Peg su satirično, ali potpuno precizno oslikali ruralnu Britaniju, sasvim slučajno prorekavši politički momenat u kome stereotip postaje arhetip. Rajt nije izrazito politički režiser, ali kako humor često nastaje kao rezultat identifikacije sa istinitim i neizbježno ljudskim aspektima zeitgeista, Korneto trilogija dolazi do ponekad iznenađujućih, zabavnih i nesumljivo ličnih odgovora na pitanje šta je to suština britanskog identiteta.

Vinil izdanje soundtreka povodom desete godišnjice, Mondo

SKOT PILGRIM – Uspon i pad, i uspon (?) štrebera

Intertekstualnost u radovima Edgar Rajta ne odnosi se samo na neumorno referisanje na filmove drugih autora, već i citiranje vlastitih radova – Korneto trilogija tako nije ni na koji način povezana radnjom, već skečevima koji se ponavljaju kao posveta vjernom gledaocu, uvijek poništavajući očekivanja i donoseći inovaciju.  Enciklopedijsko poznavanje istorije filmske umjetnosti i njenih pravila dopušta mu njihovo potpuno preokretanje – njegov filmski jezik karakteriše ignorisanje tradicionalnih estetskih konvencija, glasni, osebujni vizuelni identitet, te hiperkinetički filmski stil sa brzim rezovima, kreativnim prelazima i dovitljivim, vizuelnim humorom. Inovacija će postepeno prerasti u zaštitni znak Edgar Rajta, što postaje očigledno 2011, kada izlazi njegova filmska adaptacija stripa Brajana Li Omalija (Bryan Lee O’Malley) Scott Pilgrim vs the World (Skot Pilgrim protiv svijeta), koji je doživio kritički uspjeh i instant kultni status, ali i potpuni debakl na blagajnama.

Little White Lies naziva Skota Pilgrima „filmskim adolescentom” – za njih je Skot Pilgrim svojevrsni prorok tehnološkog napretka, koji signalizira generacijsku promjenu i ispipava teren za rođenje potpuno novog filmskog jezika. Svijet Skota Pilgrima funckioniše prema pravilima video igara, štaviše, cjelokupna struktura filma više podsjeća na igricu, nego na bilo kog od svojih filmskog prethodnika. Video igra, postmoderni eksperiment, tinejdžerski film, komedija magičnog realizma, Skot Pilgrim je istovremeno omaž i parodija, ne samo spona između prošlosti i budućnosti, već i spona između hipsterskih i štreberskih subkultura i svojevrsno suprotstavljanje i upoređivanje kanadske i američke pop kulture (npr. radnja se događa u Torontu, a misteriozna Ramona kojom su svi fascinirani je iz Njujorka).

Promotivni poster za Scott Pilgrim vs The World, izvor

Skot (Michael Cera) nekako zadržava interes bivše, sadašnje i buduće djevojke iako je zaista neupečatljiv, a povremeno ih i stravično loše tretira (Najvs, gledamo tebe). On mora da porazi sedam zlih bivših svoje simpatije Ramone u seriji nerealnih, zabavnih i potpuno sumanutih borbenih sekvenci  kako bi bio s njom  bez ometanja. Tu prestaju sličnosti između Skota i tradicionalnog modela „štrebera” u maniru Teorije Velikog Praska čije je izvođenje muškosti predstavljeno kao manje zastrašujuće, jer nisu fizički impozantni, čemu se pripisuje njihov neuspjeh kod žena – niko ne pomišlja da je možda problem ličnost ili nedostatak iste. Skot je relativno talentovan za muziku i jako uspješan u borbi, ali i samoživ, nezreo, sebičan i  gotivan zbog toga koliko bi ga lako bilo mrzeti (i to zbog Majkla Sere ako ga volite; ako ne, teško vama) ali drugačiji jer niko ne implicira da ima pravo na njenu naklonost i srećan, romantičan završetak samo zato što smatra da ga zaslužuje, već mora doslovno da se izbori sa vlastitim manama, te svojom i prošlošću partnerke da bi dobio ono što želi.

Kritičari pripisuju slabe rezultate Skota Pilgrima na blagajnama nepostojanju jasno definisane ciljane publike i jednostavnog odgovora na pitanje: „O čemu govori film?“. Ipak, Skot Pilgrim je, iako ne uvijek idealna ili ujednačena adaptacija izvornog materijala, previše ambiciozan i inteligentan film da bi se zaustavio da bilo šta objašnjava ili crta gledaocu u hodu. On signalizuje propast strogih podjela na pop, junk i visoku kulturu i žanrove i u budućnosti će biti posmatran kao prekretnica, neuspješan eksperiment, ili po jednom od najboljih fiktivnih bendova u filmskoj istoriji, ali će ostati hrabar, duhovit, maštovit i potpuno uvrnut film sa besprjekornom montažom, muzikom i scenografijom koji je odredio dalji put Edgar Rajta i učvrstio kult njegovog imena.

“Sex Bob-omb” ekskluzivno na K!K!

BABY DRIVER – muzičko čudo u petoj brzini

Žustro sređivanje zombija, vanzemaljaca i bivših uz odgovarajuću muzičku podlogu samo priprema teren za dolazak mladolikog junaka imena Baby, B-A-B-Y, koji zamišlja život u ritmu muzike za ples, ali za razliku od Jure Stublića tako rješava i neprijatelje. Kao Rajan Gozling prije njega i Rajan O’Nil prije njega, Ansel Elgort je tzv. vozač za bjekstva – opis posla mu podrazumijeva prevoženje elitnih pljačkaša sa mjesta zločina na sigurno, pod budnim okom krimi-šefa Kevina Spejsija koji glumi Kevina Spejsija. Spejsi, zvani Dok, drži Ansela u šaci i primorava ga na još jedan, posljednji posao kako bi bio slobodan. Dakle, radnja ne samo da se temelji na premisi koja nije ništa revolucionarno, već je skoro identična premisi filmova sa već pomenutim Rajanima. Šta je onda to zbog čega su svi poludjeli za Baby Driver-om (Vozač, ali u tekstu Baby Driver jer je prevod identičan kao za The Driver i Drive) toliko da je postao ljetni hit i na balagajnama zaradio više nego svi prijašnji filmovi Edgar Rajta zajedno?

Službeni. ručno ilustrovani, promotivni posteri za Baby Driver, izvor

Postoji duži i kraći odgovor. Kada pričamo o Baby Driver-u pričamo o pokušaju manje-više tipičnog heist trilera, tačnije još jednom izletu Edgara Rajta u žanr. Za svaku glasnu, obskurnu filmsku aluziju u Skotu Pilgrimu, Baby Driver (po istomenoj pjesmi Sajmona i Garfankela) ima barem po jednu direktnu ali suptilniju referencu na filmove starog Holivuda, francuske akcijske filmove i spektakle à la Kventin Tarantino (omiljeni gost i ranijih Rajtovih radova), koje u ovom slučaju nikada ne prerastu u nadmoćan element. Baby pušta muziku da priguši simptome tinitusa – poremećaja koji se manifestuje kroz konstantno zujanje u ušima što omogućava filmu produbljavanje simbioze sa drugim popkulturnim elementima kroz muziku koja je nosilac radnje i lik za sebe. U pokušaju održavanja uspomene na prošlost prije nesreće koja je uzrok poremećaja, on čuva svoju muziku isključivo na zastarjelom modelu ajpoda kakvog nijedan njegov vršnjak sa imalo svjesti o svom okruženju ne bi toliko ponosno pokazivao.

U Baby Driver-u, nostalgija je poremećaj za sebe; Baby Driver nostalgija je nostalgija za prošlošću, ali i za vremenom koje nikada nije ni postojalo, nostalgija za svijetom koji postoji samo na filmskoj traci. Opet, Rajtovi filmski konstrukti oslanjaju se na filmsku istoriju i iskustva sa ekrana, a ne iz zabilježenog, stvarnog života. On na samom početku uspostavlja pravila i zakonitosti svog univerzuma, od gledaoca tražeći da ih prosto prihvati kakva jesu, jer Baby Driver je bolji mjuzikl nego mnogi mjuzikli, visoko stilizovana akcijska romansa, dvočasovni video spot i šarmantno, inteligentno ljubavno pismo muzici, te filmskoj umjetnosti i svim njenim mogućnostima. Rajt tako postaje predmet nezaobilaznih diskusija o relaciji forma-sadržaj (style – substance), ali u Baby Driveru stil jeste suština i značenje – inovativnost leži u samom izvođenju, umjesto u ideji. Kao i prije, on nalazi inspiraciju i u vlastitom radu; koncept Baby Driver-a i skoro cijela uvodna scena nalaze se u spotu grupe Mint Royale koga je režirao 2002. (pozz za Noela Fieldinga!)

Ta scena ujedno funkcioniše i kao uvodna teza filma. Baby je primoran na saučesništvo i vozi samo uz muziku i sa sunčanim naočarama – opet, ne baš suptilna metafora za njegovo emocionalno isključenje iz situacije u kojoj se nalazi sticajem ne-baš-optimalnih okolnosti; on doslovno pokušava da ne vidi i ne čuje. Iako visoko stilizovan, filmski svijet Baby Driver-a je odrasliji i prizemljeniji jer za, razliku od Rajtovih prijašnjih filmova, za sve postupke postoje realne posljedice. Ipak, najneujednačeniji aspekt filma je pozicioniranje našeg protagoniste kao moralne vertikale uslijed učestalog koreografiranog i sintetizovanog nasilja u kome i sam učestvuje, kao saučesnik ili počinitelj, bilo svojom voljom ili ne. Scene potjera su montirane, a pucnjevi savršeno tajmirani u taktu muzike, ali nasilje se predstavlja kao opravdano i neophodno kada je izvršitelj Baby. Naravno, identifikaciju sa likom pomaže činjenica da je Elgort šarmantan i spretan kao Baby, ali njegova dopadljivost samo pojačava kontrast izmedju imidža lika za koga navijamo i znamo da se to očekuje od nas i njegovih stvarnih postupaka. On (mini spojler) dobija neku vrstu raskoljnikovskog iskupljenja, koje ima strukturalnog smisla kao zaključak, ali na momente se čini kao isuviše zgodno, neopterećujuće rješenje.

Naposlijetku, kao autorka pozamašnog broja redova o temi filmske ostavštine jednog i jedinog Edgara Rajta (naklon čitatelju koji je dogurao čak dovde bez preskakanja), priču o Baby Driveru, kao i o ostalim filmovima iz njegovog opusa, ne mogu da završim ni čim drugim osim preporukom.  Ironično, ali ne i iznenađujuće, Rajt je postao profitabilan brend tek kada se u određenoj mjeri odrekao svog zaštitnog znaka – potpuno spaljenih likova i krajnje čudnih, ponosno uvrnutih zapleta. Baby Driver nije duhovit na isti način kao ostali filmovi autora, niti makar i približno čudan; Ričard Brodi za Njujork Tajms kaže da ostavlja utisak filma pametnog klinca koji je otkrio društvenu popularnost našavši način da bude naširoko omiljen, makar to podrazumjevalo žrtvovanje dijela svoje autentičnosti. !Kokoški je Rajt uvijek popularan, a i krajnje je vrijeme je i da zaradi neku paricu – nažalost, to u Holivudu ponekad zahtjeva sazrijevanje u neočekivanim, ali ne nužno lošim pravcima.

Baby Driver zaokuplja pažnju od početka i nikada je ne pušta, to je filmski ekvivalent kofeinsko-šećerne bombe koja vas održava u stanju stalne euforije i ne prestaje sa djelovanjem dugo nakon odjavne špice – energija Baby Driver-a je energija čiste filmske ekstaze, čak i ako ponekad morate malkice da žmirnete na neočekivane slabosti da u njoj u potpunosti uživate. Kao i  Elgort, film se strahovito jako trudi da bude kul, ali mu to skoro bez izuzetka uvijek uspijeva, čineći da užasno detaljan i naporan proces montaže, produkcije, koreografije i koordinacije i najmanjih sitnica čini lagano i zabavno, a Rajtov lagani prelaz u mejnstrim sasvim prirodnim. To ga čini ubjedljivo najzabavnijim filmom u ljetnjoj bioskopskoj ponudi (ako ste, kojim slučajem, našli zabavniji, javite), a početnicima, ali i veteranima u svijetu Edgara Rajta poručujemo: čik ga probajte gledati bez konstantnog osmjeha na licu. Ako vam to uspije, poslušajte saundtrek još jednom.

Ako vam nepoznati ljudi nude prebranac, recite da samo kad im je ime Edgar Rajt, izvor Fotošop!Kokoška