Evolucija rejva, žurke koja i dalje traje

Rejv je kroz istoriju bio društveni pokret, kao i odraz bunta koji vjerno reflektuje mladost i njeno mjesto u društvu. On je uvijek na granici žurke i protesta, svojesvrstan sociološki srednji prst sazdan od oznojenih tijela i mase koja diše i pleše kao jedno.

p„Rejv za mene predstavlja bijeg od stvarnosti“, kaže Alisa, !Kokoškin rejv ekspert i insajder, a većina zaljubljenika u ovu, slobodno je možemo nazvati kulturu, složiće se sa njom. Ovaj fenomen spojio je milione ljudi tokom svojih nekoliko decenija postojanja. Baš kao i organizmi koje objedinjuje, rejv se konstantno mijenjao i evoluirao zajedno sa društvom čiji je proizvod. Od skromnih početaka, preko osvajanja svijeta i komercijalizacije, pa sve do povratka u napuštene hangare i industrijske ruševine, rejv je bio i ostao svojevrstan društveni ventil, kratak predah od svakodnevice koji svojom repetitivnom muzikom i hipnotišućim svjetlima pruža utočište onima koji žele, makar na kratko, da prekinu veze sa stvarnošću. Međutim, iza ovog fenomena stoji više od puke muzike i plesa. Rejv je kroz istoriju bio društveni pokret, kao i odraz bunta koji vjerno reflektuje mladost i njeno mjesto u društvu. On je uvijek na granici žurke i protesta, svojesvrstan sociološki srednji prst sazdan od oznojenih tijela i mase koja diše i pleše kao jedno.

Skromni počeci

Kad nastupa Recondite? Izvor: hoocher.com

Skoro je nemoguće tačno reći kada je i kako nastao rejv. Ljudi su partijali od začetaka civilizacije (sjetite se samo Rimljana i njihovih bahanalija), a kako su društvo i svakodnevnica postajali složeniji, želja da se od istih pobjege se pojačavala. Sam termin rave“ je pedesetih godina prošlog vijeka označavao upravo takve raskošne žurke koje poprimaju sopstveni identitet. Poistovjećivanje termina rejv sa beskonačnim provodom i atmosferom mase pominje se u hitu Badija Holija Rave On“ iz 1958. godine, da bi se kasnije termin rejver“ koristio pri opisu osobe koja, jelte, voli da partija. Jedan od prvih samoproklamovanih rejvera je bio i Kit Mun iz jednog malog benda pod nazivom The Who. Sredinom ’60-ih rejv je uglavnom dovođen u vezu sa  psihodeličnim muzičkim žanrovima, kada je skovan termin rave-up“ koji označava posljednje, krešendo momente u pjesmi sa bržim i žešćim ritmom. Međutim, sa razvojem hipi kulture termin pada u zaborav.

Ako želimo govoriti o pravom, savremenom rejvu kojeg poznajemo i volimo, moramo se vratiti do momenta kada je nastalo ono bez čega je rejv danas nezamisliv – elektronska muzika.

Rođen u Čikagu, odrastao u Engleskoj

Mašina koja je pokrenula svijet, Rolandov TB 303. Izvor: Vikipedija

Vjetroviti grad krajem ’80-ih postaje rodno mjesto haus muzike koja, nošena strujom tehnološkog napretka, postaje prazno platno prepuno mogućnosti. Nakon nekoliko godina eksperimentisanja sa zvukom stvorenim na Rolandovom TB 303 Bass line sintisajzeru nastao je esid haus – petrijeva posuda poznatog nam rejva. Grupa DJ-eva objedinjena zajedničkim nazivom Phuture izdaje demo pod nazivom Acid Tracks, koji postaje kamen temeljac esid haus klupske scene – najprije u Čikagu, a veoma brzo i na starom kontinentu. Zvuk je bio zarazan, nesvakidašnji i objeručke dočekan od strane partijanera koji su mu dali vjetar u leđa. Sa novim zvukom došle su i nove žurke – rejv polako postaje stil života, prelazeći sa margina u centar fokusa mladih željnih hardkor provoda. Međutim, rejv (i esid haus sa njim) su i dalje bili alternativni način provoda, rezervisan za one koji su bili dovoljno odvažni da se upuste u ovaj, za taj period u muzici, potpuno nesvakidašnji, vanzemaljski zvuk. Rejvovi su, već od starta, sklonište od dnevnog svjetla tražili po napuštenim hangarima, podzemnim jazbinama i podrumima. Tamo gdje je većina japi kulture vidjela sumorno naličje društva, rejv je vidio priliku za oslobođenjem. Njemu nikada nije trebalo mnogo da bi rastao; štaviše, što mu je manje pružano, brže je klijao – a okolnosti će se tako poklopiti da će Velika Britanija postati epicentar rejv kulture 20. vijeka.

Drugo ljeto ljubavi

Osnivač rejva, Margaret Tačer. Izvor: Vikipedija.

Krajem ’80-ih Engleska je imala sve – finansijsku stabilnost, uređeno i podgojeno društvo, i Margaret Tačer koja je sve to aminovala. Ekonomija je cvjetala, mobilni telefoni su težili kilo, a proizvodnja naramenica je rušila sve rekorde. Britanska ljeta ne nose respektabilan ugled i rijetko su dostojna pomena, međutim ono iz 1989. će ostati urezano u pop-kulturu vječno poznato kao Drugo ljeto ljubavi. Nezapamćene vrućine (bar za britanske standarde) označiće početak beskrajne žurke koja se nije zaustavila zapadno od Lamanša. Ekonomski bum imao je za posljedicu jednu stvar – neosporan individualizam koji se ogledao u utrci za materijalnom sigurnošću i društvenim statusom. Ambicija je bila ključni pokretač, ali i proizvod ovog začaranog kruga finansijskog blagostanja. Mladi su odrastali u društvenom uređenju u kojem individualni uspjeh ima primat, a pohlepa za materijalnim postaje norma. Politička apatija je bila neminovna uprkos svim uspjesima“ Gvozdene dame, koja je već deset godina neprikosnoveno vladala Ujedinjenim Kraljevstvom.

Ljeto 1989. je Britaniji, pored vrućina, donijelo i nešto novo – mladi su počeli da probijaju zlatne rešetke kaveza u kome su rođeni. Novootkrivena želja za zajedništvom prekrila je naciju opaljenu vrelim suncem, i, potpomognuta zvukom koji je došao sa druge strane Atlantika, polako je počela da osvaja i ujedinjuje ljude. Andergraund rejvovi postaju sve češći način provoda, kao i oblik protesta i bunta protiv društvene klime. Ove žurke su veoma brzo, iz mračnih ćoškova prestonice, zahvatile i ostatak države, izlazeći na svjetlo dana, šireći među nacijom svoje esid haus pipke od 120 bpm (beats per minute). Denseri su osjetili zajedništvo kao nikada do tada: plesalo se danonoćno i bezbrižno, ogromne mase ljudi su se znojile i skakale zajedno, a u vazduhu okupanom muzikom i laserima stvarala se atmosfera proširene kolektivne svijesti. Nesumnjivo je da je u samom procesu ekspanzije čula veliku ulogu igrala, pored nove muzike, i nova droga – ekstazi, čija je simbioza sa rejvom ostala jaka i danas.

Hemijska formula dobrog provoda

Bilo bi pretjerivanje kada bi se reklo da je ekstazi održavao rejv u životu. Ono što je Drugom ljetu ljubavi davalo snagu bilo je pomenuto sveprožimajuće osjećanje jedinstva, tako kontradiktorno društvenom sklopu u kome je nastalo. Međutim, ekstazi je dolivao ulje na već postojeću vatru zajedništva, uspješno pojačavajući sve emocije koje su hranile neprekidno partijanje. Za razliku od ostalih žurki natopljenih alkoholom, rejvovi su imali daleko manji broj incidenata i tuča. Ekstazi je uspješno srušio već klimave zidove koje su postojali među pojedincima odraslim u svijetu koji na pijedestal uzdiže pojedinca, a ne kolektiv. Ova nova droga je omogućila upravo suprotno, i baš zbog toga je išla ruku pod ruku sa rejvom. Tamo gdje su druge droge poput LSD-ja podbacile, ekstazi je trijumfovao, najbolje naglašavajući međusobno prožimanje svakog pojednica spojenog u jedinstven organizam. Ekstazi nikada nije bio ulaznica za rejv, jer su se i oni koji ga nisu koristili podjednako osjećali dijelom kolektiva. On je više bio i ostao stvar individualnog izbora, što bi Alisa rekla – prije kao kafa i cigareta“, koji ne definiše ni rejv ni rejvera.

Sve sami narkomani i kurve. Naslovnica The Sun iz Drugog ljeta ljubavi. Izvor: mixmag.net

Međutim, ekstazi je omogućio još nešto: demonizaciju rejvova Drugog ljeta ljubavi. Nakon jedne od najvećih žurki tog ljeta, kojoj je prisustvovalo preko 11 hiljada posjetilaca, novinske članke krasili su skandalozni naslovi o zloupotrebi droge na sličnim okupljanjima, naslovi koje je šira javnost progutala poput… pa, ekstazija. Smrt dvadesetjednogodišnje Dženet Mejs samo je dodatno pogoršala stvari za rejv kulturu tih godina, koja je dodatno uvaljana u katran i perje bez potrage za konkretnim dokazima o efektima droge. Javnost je uvijek u potrazi za žrtvenim jaganjcima, a ovog puta je rejv dobio ulogu Frankenštajnovog čudovišta kojeg seljani protjeruju bakljama i vilama.

Nažalost, loše reputacije je teško riješiti se. Između rejvera i protestanti stavljen je znak jednakosti, i oni su doživljavani kao bunt protiv vlade Margaret Tačer i svega što je ona uradila za društvo (što je, donekle i bilo tačno, ali svakako ne na maliciozan način). U takvoj sredini započela je igra mačke i miša između policije i rejvera – plavci su bili sve agresivniji u zaustavljanju žurki, a rejveri su postajali sve tajnovitiji kad je u pitanju njihovo organizovanje. Nerjetko bi se tek neposredno prije početka žurke saznalo gdje će se ona održati, što je za doba bez društvenih mreža i masovne primjene mobilnih telefona zaista pohvalno dostignuće (galeriju flajera sa kraja ’80-ih i početka ’90-ih možete pogledati ispod). Ovakvo takmičenje dalo je rejvu dodatnu slast, onakvu koju samo zabranjeno voće posjeduje. Organizatori su nerjetko morali pribjegavati ingenioznim sredstvima, sve sa ciljem održavanja žurke. Jednom prilikom su čak poslali i par kamiona natovarenih zvučnom opremom u pravcu suprotnom od planirane žurke. Mamac je upalio i rejv je preživio još jednu noć.

Od Ibice do napuštenih skladišta

Amnesia u sjaju stare slave. Izvor: defected.com

Rejv 21. vijeka nosi nešto drugačije ruho. Kao i mnoštvo drugih fenomena, nije uspio da zaobiđe komercijalizaciju i masovnu (zlo)upotrebu. Ideja danonoćnih žurki i beskonačnog plesanja širila se poput epidemije i želja za ovakvim načinom provoda ubrzo je postala dominantna. Rejv više nije Fantom iz opere koji skriva svoje lice i bježi u podzemlje. Sve su češće organizovane žurke u kontrolisanim uslovima, elektronska muzika sve više zalazi u sfere popa, a prilika za cjelonoćno partijanje sve je više.

Jedan od klasičnih primjera komercijalizacije ovog načina života je Ibica, ostrvo koje buja na popularnosti elektro-dens kulture. Kao jedan od pionira dezinhibisanog provoda, Ibica je vidjela sve: od prvobitnih klubova iz kojih se rejv širio Evropom do današnje vrtoglave popularnosti sa gostima iz svih krajeva svijeta. Teško je zamisliti da se iza blještave fasade i pijane omladine današnje Ibice nekada krilo rajsko ostrvo koje su mnogi smatrali oazom, ne samo dobrog provoda, već i spiritualnosti, utočište koje je uz dobar provod pružalo i spiritualističko iskustvo samospoznaje. Legendarni DJ Alfredo Fiorito je to lijepo sročio kad je rekao:

Slobodu koju Ibica pruža svako projektuje na način koji njega samog opisuje. Ako si glupa osoba, tu ćeš slobodu iskoristiti da napraviš katastrofu. Nije svako genije.

Vlasnik legendarnog kluba Amnesia, španskog pandana Haciendi iz Mančestera, smatra da je rejv uvijek bio put ka pronalasku slobode. Danas je sloboda mnogo pristupačnija, što olakšava gubljenje smisla i značenja koje ideja rejva od začetka sa sobom nosi. Teške optužbe protiv savremene rejv kulture pale su i od strane Džordža Hala, osnivača Bloc festivala,  koji ih naziva beskičmenjacima, hipsterima koji vole dens muziku ali se plaše osjećaja potpunog prepuštanja bez kojeg rejv nije rejv“. On nastavlja navodeći kako je gubitkom spontanosti rejv izgubio svoju žar.

Danas su žurke previše sigurne, nastavlja on. Nekada je rejv odavao osjećaj opasnog mjesta, iako je ta opasnost bila samo iluzija. Pravila nisu postojala – zato smo i uživali.

Međutim, rejv i rejveri se i u 21. vijeku bore protiv mejnstrima, vraćajući staru slavu“ ovom fenomenu. Kao vječiti simbol bunta ne iznenađuje činjenica da je u porastu broj ilegalnih andergraund rejvova koji neodoljivo podsjećaju na one iz ’80-ih. Istorija se ponavlja, što bi se reklo. Mladi su uvijek željni alternativnih načina dobrog provoda, bez blještavih klubova, ispeglanih košulja i skupocjenih koktela, bez rezervacija, early bird“ ponuda i čekiranja na društvenim mrežama. Napuštena skladišta, stovarišta i industrijske zone sve češće odzvanjaju elektronskom muzikom koja podsjeća na isti onaj bunt osamdesetih i devedesetih koji je mario samo za provod bez granica. Rejv je bio i ostao ogledalo mladih u savremenom svijetu, bunt i podsvjesna borba protiv ustaljenog društvenog i političkog stanja koje u ljudima stvara podsvjesnu želju za promjenom i zaboravom. Rejv će se i dalje boriti protiv status quo-a i letargije, protiv komercijalizacije i skupocjenih etiketa, rezervacija i separea. Rejv mentalitet je nemoguće ugasiti, dokle god postoje muzika i osjećaj pripadnosti.

Danas se, nažalost, skoro sve svodi na biznis i na novac, kvantitet a ne kvalitet. Ali isto tako mislim da i dalje postoji ta varnica, nada i istinska ljubav prema muzici, zaključuje naša rejverka Alisa, a sa njom i !Kokoška.

Živ je rejv, umro nije.

.

* Kultur!Kokoška se zahvaljuje Alisi Rastovac na pomoći u nastanku ovog teksta. Želimo joj još mnogo uspješnih rejvova.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *