Epska poezija i kažnjavanje žena

Epski junaci narodne poezije daju primere kažnjavanja „neposlušnih” žena koje uspešno leče nostalgiju za prošlošću i otkrivaju korene predrasuda sadašnjice.

Krivicu zbog ubedljivosti prikazao Hugo van der Gos.

Krivicu zbog ubedljivosti skupa sa klasičnim neprihvatanjem odgovornosti za sopstvene odluke prikazao Hugo van der Gos.

Još od biblijske priče o prvobitnom grehu i Evi čija je radoznalost bila jača od vere, žena postaje nosilac bremena krivice. Frojd ju je nazvao „neprijateljem civilizacije“, misleći, pre svega, na naglašenu emocionalnost i instinktivno postupanje, osobine koje se pripisuju ženi, nasuprot stabilnosti, hrabrosti i snazi uma koje se pripisuju muškarcu. Hegel je tvrdio da iz ženskog tela zrači manje duhovnosti nego iz muškog jer ono, zbog oblina, izaziva veću seksualnu privlačnost. Čak ni veliki mislioci poput ove dvojice nisu odoleli da izraze ove, blago rečeno, ne baš pohvalne stavove. Žena je na ovaj način obeležena kao biće nagona sklono seksualnim slobodama, neverstvu i nepoštovanju patrijarhalnih moralnih pravila  a takvo biće se mora kazniti.

Biti žena u epskoj poeziji

U narodnoj epskoj poeziji žena je najčešće sporedni lik obeležen svojom ulogom u porodici: majka, supruga, sestra. Osobine koje ona može da ima obuhvataju jedan ne baš širok spektar – ili je smerna, čedna, pokorna, verna (sindrom Milica, srpska devojka), ili prenaglašeno emocionalna, lakoma, kukavica, prevrtljiva, neverna. Uvek je prikazana kroz odnos sa muškarcem i služi, najčešće, kao ogledalo muškim likovima. Ipak, njeni postupci, prvenstveno oni negativni, značajni su za  tok radnje epske pesme.

Starac Milija je jedan od Vukovih pevača koji najčešće peva o prestupnom ponašanju žena, odnosno o ženskim postupcima koji izazivaju velike nesreće. U „Ženidbi Maksima Crnojevića“ zbog tvrdoglavosti neveste dolazi do strašnog krvoprolića među svatovima. U „Sestri Leke kapetana“, lepotica Roksanda teško uvredi Marka Kraljevića i njegove pobratime i biva surovo kažnjena odsecanjem ruke i vađenjem očiju. U „Banović Strahinji“ žena pomaže neprijatelju da savlada muža. Ali, krenimo redom sa najslikovitijim primerima prestupa i kažnjavanja žena u narodnoj epskoj književnosti.

Surove preljubnice i još suroviji muževi

Vojvoda Momčilo na konju Jabučilu. Preuzeto sa novosti.rs

Vojvoda Momčilo na konju Jabučilu. Preuzeto sa novosti.rs

„Ženidba kralja Vukašina“ peva o izdaji koju je počinila Vidosava, Momčilova ljuba. Naime, ona dobija pismo od kralja Vukašina u kojem joj je ponuđeno veliko bogatstvo ako otruje ili ubije muža i preuda se. Lakoma i pohlepna žena rado prihvata ponudu i taktički odreže krila konju Jabučilu, a sablju zalepi za korice kako njen muž ne bi mogao da se brani od napada protivnika. Vukašin konačno dobija sve što je hteo, ali ne može dugo uživati u tome, jer se iznenada kod njega pojavi kompleks niže vrednosti: na sve strane pronalazi dokaze da je Momčilo bio bolji junak od njega i da on nije dorastao da nosi oružje i živi život jednog ovakvog junaka.

„Al’ da vidiš čuda velikoga:
što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
što Momčilu taman čizma bila,
tu Vukašin obje noge meće.”

I ne samo to. Vukašin iznenada uviđa na šta je Vidosava spremna da bi postigla ono što želi i počne da se boji da i njega ne zadesi slična sudbina kao njegovog suparnika. Zbog toga odlučuje da ženu koju je do malo pre „voleo”, naveo na ubistvo i odbacivanje celog pređašnjeg života, kazni upravo zato što ga je poslušala, i to na jako surov, ali u to vreme, očigledno, veoma popularan  način: rastrzanjem konjima na repove.

Omiljeni motiv neverne žene koja izdaje muža (ovaj put Turcima), nalazi se i u o pesmi Nevera ljube Grujičine”. Ako ostavimo po strani nemotivisanost njene izdaje, uživaćemo u visokoj umetničkoj vrednosti pesme o dirljivoj, nežnoj ljubavi oca-hajduka prema malenom sinu, nasuprot okrutnosti majke. Grujičina ljuba je loša majka, a to je najgora osobina koju jedna žena, u patrijarhalnom kontekstu, može da ima, i prestup koji se najstože kažnjava. Kazna koju je narodni pevač izabrao za ovu preljubnicu je, moramo priznati, veoma kreativna. Ona je prvo pretučena, zatim bačena u jamu, namazana barutom od glave do pete, potom zapaljena i to od kose da bi lagano gorela praveći ugodnu atmosferu dok muž mirno pije vino.

„I otide Novaković Grujo,
on otide u goru zelenu
i on bije ljubu Anđeliju,
on ju bije kamdžijom dvostrukom.
Susreo ga babajko Novače
[sa] svojim pobrom deli Radivojem.
Onda veli njemu St[a]rin[a] Novače:
„O moj sinko, dijete Gruica,
tako li se bije vjerna ljuba!“
Onda veli dijete Gruica:
„Ne budali, moj starče Novače,
jošt nije boja ni vidila.“
Pak otide u goru zelenu
pak razape bijela šatora
i zađe njemu žarko sunce,
iskopa jamu do pojasa
ondi meće ljubu Anđeliju,
namazao prahom i sumporom
pak užeže kose na glavi
pak sede piti ladno vino
od svečera do bijela svjeta.”

Kazna postaje još zanimljivija kada se setimo da je Vuk ovu verziju pesme zapisao po pevanju jedne žene – Slepe Živane. Neki kritičari ne isključuju mogućnost da u pesmi ima njenih intervencija, ali i dalje ostaje misterija da li je naturalistički opis kazne Živanin način da progovori o ženskom pitanju, ili izraz njenog zgražavanja nad slikom loše i nemarne majke.

Slučaj mlade Hasanaginice  ne razlikuje se od drugih po tome što je ona izbačena iz kuće i okarakterisana kao izdajica, već po tome što ova junakinja nije preljubnica. Ona samo nije imala hrabrosti da poseti svog muža koji je u ratnom čadoru bolovao od ljutih rana.

Iz predstave "Hasanaginica" u režiji Jagoša Markovića Preuzeto sa www.narodnopozoriste.co.rs

Iz predstave “Hasanaginica” u režiji Jagoša Markovića
Preuzeto sa www.narodnopozoriste.co.rs

Od Hasanaginice se, dakle, očekivalo da ostavi svoju nejaku decu i ode na ratište da bi tamo, u javnosti, izrazila saosećanje sa svojim mužem. Njena krivica iskazana je jednim jedinim stihom: „A ljubovca od stida ne mogla”. Ovaj osećaj stida se može razumeti ako se uzme u obzir tradicija koja je, u to vreme, ležala između muškarca i žene, i koja je njihov odnos smatrala grešnim i, samim tim, nečim što treba kriti. Iako je stidljivost bila jedna od najpoželjnijih osobina žena tog vremena, ova „dobra kada” je upravo zbog nje kažnjena. Hasanaga, ljut zbog toga što mu je uskraćena slobodna i aktivna ljubav njegove žene kažnjava ne društvo, koje je postavilo zakone po kome je to što on traži neprilično, već, ironično, upravo svoju ženu. Kazna koju je pretrpela Hasanaginica nije fizička, ali je, za nju, najteža moguća. Ona je prognana iz svoje kuće, odvojena od dece i na silu preudata. Poslednji i najveći udarac za nju predstavlja susret sa decom i slušanje grubih i oholih reči koje Hasanaga izgovara sa visine.

Hod’te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga

Junaci mekog srca

Posle ovog niza surovih, osvetoljubivih muškaraca koji su kažnjavali svoje žene na različite užasne načine, treba pomenuti i jednog koji je odlučio da se ove mogućnosti odrekne. To je Banović Strahinja iz istoimene pesme. Ovo je jedna od umetnički najbolje izvedenih i psihološki najzasnovanijih pesama našeg epskog nasleđa čija radnja se odvija između dve pohvale ovom iznenađujuće čovečnom i plemenitom junaku. Iako ga u toku pesme izdaju čak dva puta, jednom Jugovići, a drugi put žena, Ban bira da se ne sveti. On je jedini muškarac iz narodnih epskih pesama koji pokazuje razumevanje prema ženskoj situaciji i jedini koji poklanja život iako je u prilici da ga oduzme.

Banovic-Strahinja-11Naime, Turčin, koji mu je prethodno poharao dvore, odvodi ljubu Banović Strahinje u svoj čador. Ona je, budući nešto najvrednije što ovaj junak poseduje, poslužila kao odlično sredstvo za provokaciju i izazivanje sukoba između Banović Strahinje i Vlah-Alije. Ljuba u pesmi ne progovara ni jednu reč, a nema ni svoje ime – čak joj se i Turčin obraća sa: „Dušo moja, Strahinjina ljubo”.

Banović Strahinja odlazi da spase svoju ljubu, ali, kada dođe do njegovog sukoba sa otmičarem i kada ljuba ima mogućnost da bira koga će udariti, ona udara svog muža. Ali, da li je zaista imala izbora? U trenutku kada ona treba da odluči, Ban se nalazi u, naizgled, bezizlaznoj situaciji, a Turčin koji ga je nadjačao iznosi sasvim realne razloge zbog kojih njena sreća sa mužem više nije moguća. Scenario u kojem muž muči svoju ženu jer je bila sa drugim muškarcem, čak i protiv svoje volje, ovoj ženi ne zvuči neverovatno i za to, kao što smo iz prethodnih primera videli, ima razloga. Nakon što uspe da se spase iz čeljusti Vlah-Alije uz pomoć svog vernog psa Karamana, Banović Strahinja pobeđuje i vraća se kući.

Iako je ovim događajem glavna nit radnje završena,  pesma ne može ovde da se završi jer sudbina „neverne” žene nije još uvek rešena. I upravo na ovom mestu, dešava se nešto neverovatno: kazna izostaje i niz smrti se prekida! Naš junak ostavlja ljubu u životu jer njen postupak opravdava strahom za sopstveni život. Ovim potezom on ostvaruje dve pobede: prvu nad neprijateljem, i drugu nad osvetoljubivom prirodom čoveka. Pošto je drugačiji od većine, Strahinjić Ban je osuđen na samoću. Na Kosovo polazi sam, bez Jugovića, usamljen je u praštanju. Na kraju ostaje sam da pije vino, što je u to vreme predstavljalo vrhunac usamljenosti, jer je čin pijenja vina imao gotovo obredni značaj za muško zbližavanje – nešto slično vezi sa prijateljstvom u koju se danas stavlja pivo.

Svojim moralnim podvigom Strahinjić je zbunio jednog Getea, duboko impresionirao učenog Gezemana, beskrajno oduševio Kočića i snažno inspirisao pesnika Šantića. Zbog svega navedenog, ne preostaje nam ništa drugo nego da se složimo sa zaključnim stihovima ove pesme:

Pomalo je takijeh junaka
Ka što beše Strahinjiću Bane.

...naročito ako uzmemo u obzir film iz 1981. u kojem ga igra Franko Nero

…naročito ako uzmemo u obzir film iz 1981. u kojem ga igra Franko Nero

U današnje vreme, ženska situacija, svakako, jeste drugačija. Preljubnica se ne rastrže konjima na repove i ne spaljuje živa, a postupak Banović Strahinje više se ne smatra uzvišenim i plemenitim, već naprosto prirodnim. Ipak, nasilje nad ženama, naročito u porodičnom ili partnerskom kontekstu, ne jenjava i danas. Međutim, kada čitamo uznemiravajuće naslove o ubistvima iz besaljubomore, nije potrebno da posežemo za otuđujućim pokličem „monstrum!” kako bismo razumeli logiku koja ih motiviše  – dovoljno je da pogledamo sopstveno, kako nacionalno tako i evropsko, kulturno nasleđe.

3 komentara

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *