Eko-muzika i zašto smo na nju zaboravili

Sama fraza „sviranje lista“ ili „sviranje u list“ („svirka od list“, „lisje“ ili „lifče“ u Makedoniji, „usna svirka“ u Vojvodini, a kod vojvođanskih Mađara – „sajpikula“), zvuči nepravilno, čudno, arhaično. Nema smisla nekome ko je odrastao učeći o lišću, njegovoj građi i vrstama, striktno iz školske klupe – sakupljajući ih čisto za ocenu iz herbarijuma, nekad trojku, nekad četvorku.

Svojom opšteprisutnošću u našim životima, lišće je postalo krajnje trivijalna stvar – za koju većina nas gubi interesovanje otprilike u isto vreme kada završimo kontrolni iz biologije u sedmom razredu. Na lišće možemo gaziti, možemo ga grabuljati, možemo se u njemu valjati, ili ga čupkati, onako setno, deo po deo, u pozno leto, kada već počne da opada.

Ali sviranje u list – zaustavite čoveka na ulici, pitajte ga da li je čuo za to. Da li zna kako zvuči? Da li poznaje nekoga ko ume da ga svira? Velike su šanse da je odgovor jedno zbunjeno „ne“.

Priča o ovom instrumentu je priča opskurnih YouTube linkova, objava sa davno napuštenih blogova iz 2002. godine i brzo zaboravljenih nastupa na „Ja imam talenat“ takmičenjima širom sveta.

Odakle početi?

Zašto znamo toliko malo o instrumentu koji je nastao mnogo pre nego što se prvi majmun uspravio na dve noge? (Da, ovo je podložno debati – da li je instrument instrument i pre nego što čovek odluči da ga upotrebi kao instrument? Autorkino sentimentalno srce žarko želi da kaže da, iako logika upućuje na suprotno.) Današnji svirači ne mogu se složiti ni oko osnovne tehnike sviranja ovog instrumenta, koji bi po svoj prilici trebalo da bude jedan od najlakših za savlađivanje. Postoje nesuglasice oko toga da li se u list duva kao što bi se duvalo u frulu, ili se, pak, u njega zviždi ili peva, puštajući njegovu površinu da samo rezonuje i amplificira zvuk. Izbor mesta za postavljanje palca je takođe, velika tačka diskusije, a o tehnici i poziciji jezika i da ne pričamo.

List tvrdoglavo odoleva svim definicijama i kategorizacijama, i njegovi spomeni u stručnim etnomuzikološkim spisima su još uvek retki i kratki. Upravo ovaj nedostatak informacija probudio je našu radoznalost (nadamo se, i vašu – mada ne biste bili ni prvi ni poslednji ako ste se upitali koga ova priča uopšte zanima).

Misli globalno: Filipini, Meksiko, Tajvan

Azijski svirač nespecificirane nacionalnosti. Skrinšot sa: youtube.com

Azijski svirač nespecificirane nacionalnosti. Skrinšot sa: youtube.com

Praksa sviranja lista može se pronaći širom planete, na svakom mestu gde je zelenila bilo dovoljno. Kao jedan od najprimitivnijih instrumenata, u njega se duvalo, zviždalo i mrmljalo od Japana do Novog Zelanda – tužni izuzeci mesta gde se list ne može pronaći kao instrument jesu pustinjske oblasti poput centralne Afrike ili centralne Amerike.

Za instrument koji je ovoliko rasprostranjen, sviranje lista se i dalje drži kao svojevrsna javna tajna, koja samo sa vremena na vreme postaje blic-fenomen: tako je Ginisova knjiga svetskih rekorda odlučila da proglasi poznatog filipinskog kompozitora, Levija Celerija, „jedinim sviračem lista na svetu“, posle njegovog nastupa u jednom američkom večernjem programu gde je ovo umeće i pokazao. Da li nam to više govori o generalnoj neinformisanosti sveta o ovoj široko rasprostranjenoj praksi, ili je samo urnebesan prikaz stereotipa američke malograđanštine, na vama je da odlučite.

Posle ove, jedne krajnje bezobrazne greščice (da je ne bismo nazvali gigantskim srednjim prstom koji su Amerikanci ponudili svakom narodu na planeti koji ovaj instrument ubraja u deo svoje muzičke kulture), spomeni muzike lista nestaju sa lica zemlje sve do 2002. godine, kada je Karlos Garsija, sredovečni ulični muzičar iz Meksiko Sitija postao hit zvezda na nekoliko dana: ovaj svirač lista dobio je šansu da snimi numeru na albumu Nuevo (2002) gudačkog kvarteta Kronos. Kritike nisu bile naklonjene specifičnom zvuku koji je Garsijin list uneo u sastav magazin Slate ga je opisao kao zvuk „miša iz crtaća koji pokušava da peva operu“. Ne krivimo ih. Izvini, Karlito.

Od Filipina i Meksika, stižemo do Tajvana, odakle potiče vođa svojevrsnog YouTube kulta (da, da, kulta!), gospodin zvani Mr. Leaflute, koji – uz odgovarajuću karaoke podlogu – za svoju publiku svira izvode iz najpoznatijih dela klasične muzike, hrišćanske pesme, ili popularne numere iz mjuzikala. Svaka krpa nađe svoju zakrpu – tako osobe koje žele da čuju izvođenje Bramsove čuvene uspavanke, ali na instrumentu koji je sposoban da je proizvede samo u najvišem, najpiskavijem, najneprijatnijem mogućem registru, mogu to da pronađu u skromnoj riznici Mr. Leaflute-ovih snimaka (naravno, uz raznovrstan i velikodušan izbor propratnih slika).

Australijski buš i sve što iz njega proizilazi

Posle Karlosa Garsije, list je ponovo pao u zaborav svetskih medija, da bi vaskrsao u njihovoj pažnji 2007. godine uz pomoć prve sezone takmičenja Ja imam talenat: Australija.

Neumorni promoter jedne izumrle umetnosti, koga australijski narod od milošte zove ujka Herb.

Neumorni promoter jedne izumrle umetnosti, koga australijski narod od milošte zove ujka Herb. Preuzeto sa rmit.edu.au.

Herb Peten, aboridžinski svirač na listu koji je stigao do finala ovog takmičenja (u kome je, između ostalog, svirao Lenonovu himnu „Imagine“), i osvojio ljubav žirija i publike, izgubio je u trci za prvo mesto od 12-godišnje pevačice (koje su u to vreme, izgleda, i dalje bile raritet vredan pažnje). Petenov poraz je, ipak, doneo mnogo toga dobrog: njegovo prisustvo u medijima je sa sobom povuklo pomnu pažnju i istraživanja australijskih muzikologa u muzičku istoriju svoje zemlje i njenih domorodaca.

Istorija Australije i lista je mnogo zanimljivija nego što se to možda čini na prvi pogled: list, koji je aboridžinskim plemenima služio pre kao signalni instrument, kojim se najčešće imitirao zov različitih ptica, je, zbog iznenadne hrišćanske invazije na kontinent, morao biti „prekršten“ u neku, više muzičku funkciju – tako su nastali aboridžinski orkestri lišća koji su svirali evropske himne, američki gospel, pop, pa čak i klasičnu muziku. Ove grupe su putovale kontinentom već od 1890-ih, a vrhunac popularnosti doživele su u početnim decenijama dvadesetog veka, kada su u svoj zvuk inkorporirali i elemente džeza. Početkom 60-ih su ove, veće ansamble, nasledili manji – dua, trija, i kvarteti lišća. Nažalost, ne ostaje nam nijedan snimak iz ovog perioda – možemo samo da zamišljamo kakav su zvuk i muziku ovakvi sastavi proizvodili.

Wallaga Lake Gumleaf Band, jedan od najpopularnijih na početku XX veka

Sonata za sedam listova i bubanj: Wallaga Lake Gumleaf Band, jedan od najpopularnijih sa početka XX veka. Preuzeto sa indigineoushistories.com

U Australiji, sviranje lišća je bilo i ostalo striktno aboridžinska stvar: ovaj narod je mnogo bolje od evropskih doseljenika osećao kako list kao instrument stvara neraskidivu vezu između čoveka i njegovog eko-sistema. Herb Peten sam često govori o tome i praktikuje „sviranje drvetu“, pri kome on svira na listu ne otkidajući ga sa same grane. Dijalog koji on uspostavlja sa prirodom oko sebe kroz muziku na listu daje ovom instrumentu spiritualističke moći koje su nedostupne modernim instrumentima „čovečje građe“. O ovoj svetoj vezi između instrumenta, čoveka, i prirode iz koje instrument potiče, Herb je i napisao nekoliko pesama. Kakav multi-talenat! (Ovo govorimo bez trunke sarkazma, ujka Herb je baš simpatičan. A i opasan je bluzer.)

Poštovanje buša – Herb Peten

Volim da sviram muziku lista u bušu.
To mi leči dušu.
Postaje mi jasno šta dugujem bušu.
Volim da odsviram zahvaljenje u prisustvu buša.
Molitva je moje zahvaljenje.
Zahvaljujem se svojim listom.

Lisna muzika na domaćem terenu

U Australiji, sviranje na lišću specifično se zove gumleaf playing, aludirajući na posebnu vrstu biljke eukaliptusa koju tamošnji svirači koriste. Na području Balkana, ljudi su mnogo manje probirljivi – zabeleženo je da se na domaćim prostorima sviralo na listu kruške, bukve, oraha, bagrema, lipe, kestena, vrbe, jorgovana, bršljana, leske, trešnje, kajsije, jove, jasena, javora, jasmina… Uz ovoliku dostupnost ovih instrumenata, lako bi bilo pomisliti da bi više ljudi znalo da na njima odsvira ponešto. Nažalost, ova praksa polako umire sa smenom generacija i opštenarodnom selidbom u gradove – list je uvek bio, a i ostaće, instrument prirode i čoveka iz nje.

Ranije, nije bilo ko da nije znao… Sad smo svi mi mutavi“, govori Petar, jedan od nekoliko preostalih srpskih eko-muzičara, u domaćem dokumentarcu Anplagd, koji se opisuje kao „egzistencijalistička alegorija o poslednjim sviračima u list, i jesenima naših života.“

Režiser ovog filma, Mladen Kovačević, je u jednom od svojih intervjua sumirao suštinu priče o listu umesto nas: „Ideja da se snimi film o listu, bila najpotentnija i dramskim nabojem i potencijalnim komičnim elementima zato što list na prvi pogled deluje banalno kao instrument i kao filmska ideja. Definitivno nije ni neka velika tema… Ono što je meni bilo negde najzanimljivije da iako list deluje tako banalno kao instrument, samo pravi majstori mogu da sviraju muziku na listu.“

Anplagd je obišao ukupno 70 internacionalnih festivala, od Amerike do Nepala, i pokupio deset festivalskih nagrada. U Srbiji je, nažalost (ali ne i neočekivano), doživeo samo manji uspeh – uprkos nagradi osvojenoj na BELDOCS-u 2013. godine, ostao je neotkupljen i neće se emitovati na nijednoj od domaćih televizija. Tako da – šipak.

Jedino što nama ostaje je trejler:

Proleće je došlo, čitatelji i čitateljke – sledeći put kada se nađete negde okruženi zelenilom, okušajte se, prozujite par nota – učinite da priroda zapeva ponovo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *