Egzorcizam je iz raja izašao

Prepustite !Kokoški svoje duše na kratko i upoznajte se sa ovom versko-medicinskom kontroverzom.

Ljubitelji grozota i sablasti (i oni koji ste na putu da to postanete), otresite paučinu sa kamina, natočite sebi jednu lobanju punu vina i zavalite se u omiljenu fotelju. Naredni tekst potpaliće vašu glad za jezivim pričama, a ima li ičeg jezivijeg od borbe protiv zlih duhova, nemani i Đavola lično u pohodu na nezaštićene duše? Sledi priča o egzorcizmu, ozloglašenoj tradiciji duhovnog pročišćavanja koja vekovima unazad stoji na razmeđi medicine i religije.

Religijska praksa sa viševekovnom tradicijom

Postupak isterivanja zlokobnih sila iz čoveka, predmeta ili objekta za koje se veruje da su zaposednuti zovemo egzorcizmom. Pojava čije ime vuče svoje korene još iz starogrčkog, zaposeda kako verske, tako i naučne krugove vekovima unazad. Prvi zvanični slučaj egzorcizma zabeležen je 1614. godine u Vatikanu, a u pojedinim zemljama, poput Meksika, i danas su česti slučajevi duša koje su vesnici Pakla uzeli pod svoje. Šta je, zapravo, srž ovog fenomena: verska propaganda ili medicinski fenomen?

Sveti Franja, strah i trepet demona, autor: Đoto. Preuzeto sa: New World Encyclopedia

Ukoliko ste u neposrednom okruženju uočili potencijalno zaposednutu osobu, bolje je da reagujete što pre. Da vam olakšamo: ako sumnjiva individua iznenada postane poliglota na nekoliko nezvaničnih stranih jezika, pljuje staklo i eksere (ne, ne mislimo na narkotike ili bilo šta srodno tome), izričito beži od svega svetog (pri čemu fraza „Beži kao đavo od krsta” ovde zaista dobija na značenju), red je da povučete popu za rukav.  Ali – koja tehnika se pokazala kao najdelotvornijom za isterivanje nepoželjnih sila? Iako je koncept egzorcizma univerzalan, njegovo izvođenje razlikuje se u zavisnosti od toga u kom kutku sveta imate (ne)sreću da se sretnete sa zaposednutim, a budući da su vekovima religija i medicina bile nerazdvojive, različite religije imaju svoje metode za oslobađanje zaposednutih duša.

Samo u šamanizmu, drevnoj isceljiteljskoj tradiciji koja vam omogućava ležerno ćaskanje sa duhovima i toliko dobro isceljenje da vas ostavlja u transu,  postoji nekoliko varijacija kada se radi o egzorcizmu. U taoizmu šaman ima moć da aktivno komunicira sa demonima, pa čak i da zaziva nebeske sile kako bi oslobodio zaposednutog. U korejskom šamanizmu nailazimo na pojam mudang, šamana (najčešće ženskog pola) u ulozi posrednika između bogova i ljudi koji kroz različite rituale žrtvovanja čisti zaposednutog. Mudang, obučena u živopisnu odoru, pesmom i igrom pokušava da od bogova izmoli milost za nesrećnu dušu, a neretko svoje ekstatične molitve i rituale zalije peharom vina zvanim bokjan iliti Ćup blagoslova. Indijanci su se služili paljenjem žalfije kada je trebalo oterati zle duhove, dok u afričkoj kulturi postoji verovanje da đavo ne napada samo odrasle, već i decu, pa su se u tom slučaju, pored rituala i vradžbina, koristili batinanjem i utrljavanjem bibera u oči deteta, ne bi li ono ponovo ugledalo lice dobrih sila. 

Da li smo napomenuli da šamani „leče” i decu? Preuzeto sa: New World Encyclopedia

Najveći broj budističkih egzorcista dela u Japanu. Glavni sveštenik i njegov pomoćnik čitaju tzv. sutra, budističke spise uz paljenje raznih mirisnih štapića. Sveštenik takođe nosi sa sobom shakujo, drveni štap sa metalnim prstenovima čijim zvukom pokušava da rastera zle sile. Osim buke i aromaterapije, budistički egzorcisti služili su se i ne tako opuštajućim metodama poput izgladnjivanja, kupanja žrtve u ledeno hladnoj vodi ili šibanja, po onoj staroj: batina je iz Raja izašla.

Kao što se može pretpostaviti, najpoznatiji slučajevi zaposednutih duša viđeni su upravo u hrišćanstvu, posebno u katoličanstvu. Kako vera nalaže, egzorcizam može vršiti isključivo ovlašćeno lice i izričito nakon što je svaka sumnja da se radi o psihičkom oboljenju otklonjena. Ukoliko dođete u (ne)priliku da listate Rituale romanum iliti Rimski ritual, jedno od najbitnijih dela katoličke literarure, videćete da ono jasno navodi simptome koji ukazuju na to da se Đavo uselio u nečije telo: zaposednuti iznenada govori nepoznatim ili drevnim jezikom, iako ga prethodno nije poznavao; poseduje natrirodne sposobnosti i neizmernu snagu, a kao najjači simptom navodi se odbojnost prema bilo čemu svetom, kao i bogohuljenje i svetogrđe. Što se metoda tiče, katolički egzorcisti primenjuju molitve, blagoslove i invokacije svetaca u borbi protiv zlih sila.

Ipak „ samo” medicinski fenomen?

Koliko god jezivo i, na neki dijaboličan način, zanimljivo bilo pripisati ih demonima i ostalim nemanima, zapravo, navedeni simpotomi su pokazatelji brojnih psihičkih poremećaja i bolesti. Samo izvršavanje egzorcizma varira u zavisnosti od kulture, ali je ishod najčešće isti: pacijent biva povređen ili lišen života. Postoji podatak da je čak 370.000 ljudi podleglo egzorcizmu, a 310.000 je tokom ove nemile procedure zadobilo ozbiljne povrede. Kao jedan od takvih slučajeva navodi se onaj u kojem je šaman pretukao majku dvoje dece na Tajlandu jer je postojala sumnja da je zaposednuta (kasnije se ispostavilo da je njena zaposednutost zapravo vid motoričkog poremećaja). Iako je pokušala da pobegne „isceljitelju”, šaman ju je pronašao i nastavio sa procedurom sve dok je nije izlečio od života.

Aneliza Mikel, pre i posle procedure egzorcizma. Preuzeto sa: Mirror

Verovatno najpoznatiji slučaj modernog egzorcizma, koji je inspirisao ostvarenja poput „Isterivanje đavola iz Emili Rouz” jeste slučaj Anelize Mikel, Nemice koja je sa 24 godine preminula usled izvršavanja egzorcizma. Ako vas je navedeni film prestravio, istinita priča Anelize podjednako izaziva jezu i mučninu. Kako su posthumna istraživanja navela, sa 16 godina Aneliza je obolela od psihoze i depresije, a do 20 godine već je čula glasove i ispoljavala netrpeljivost prema svemu religijskom. Ubrzo, postala je uverena da je zaposednuta i obratila se lokalnom svešteniku, što se ispostavilo kao vraški loš potez. Ne smemo zaboraviti da napomenemo činjenicu da je Aneliza odgajana u strogom religijskom duhu i da je čak dvaput nedeljno posećivala crkvu, pa je tako njena netrpeljivost prema svetoj vodici i prikazima raspeća bila itekako neshvatljiva i zastrašujuća, gotovo demonska. Da čitava priča nije toliko jeziva i pomalo tužna, mogli bismo pretpostaviti da je njen religijski entuzijazam jednostavno ispario. Uprkos savetima lekara, njeni roditelji ignorisali su zdrav razum i potražili pomoć crkve i terapija egzorcizmom je počela. Nakon jedva nepunih 67 tura rituala, Aneliza je preminula 1. jula 1976, a naredna istraživanja pokazala su da je uzrok smrti bila neuhranjenost i upala pluća. Dakle, ništa đavolsko, osim neznanja i lakovernosti njenih roditelja, koji su se u potpunosti okrenuli crkvenim licima i ignorisali upozorenja lekara.

Napretkom savremene nauke i medicine došlo se do zaključka da su prethodno napomenuti simptomi zapravo pokazatelji ozbiljnih psihičkih poremećaja poput manije, psihoze, Turetovog sindroma, šizofrenije ili poremećaja ličnosti, a izlečenje, ukoliko pacijent preživi, najčešće se pripisuje placebo efektu, odnosno, obolela osoba ubedi sebe da je izlečena i da je demon napustio njenu dušu za vek vekova. Međutim, broj „izlečenih” daleko je manji od cifre koja broji žrtve ove procedure, gde su jedini pravi demoni, zapravo, oni koji se bave „lečenjem”. Uprkos svim postojećim dokazima, pojedine zemlje, poput Meksika, gde broj egzorcizama raste svakodnevno, i dalje uzroke ovakvih simptoma i ponašanja traže u nečem transcedentnom i zlom i okreću se primitivnim i nasilnim metodama izlečenja.

Egzorcizam kao zabava

Iako su savremena nauka i doza zdravog razuma raskrinkali mit o demonima, utvarama i ostalim Sataninim drugarima koje biraju duše u koje će se skućiti (taj koncept je i !Kokoški svakako mnogo zanimljiviji), to nije sprečilo najezdu dela inspirisanih ovom zastrašujućom tehnikom duhovnog pročišćavanja. Ukoliko ste ljubitelj filmova koji obiluju gadostima i jezom, tu su ostvarenja poput The Exorcist (iz 1973. ili 2000, sami odlučite) inspirisanog upravo egzorcizmom na katolički način, zatim House of Exorcism (1975), Exorcism (2003), neizostavanog The Exorcism of Emily Rose (2005), baziranog upravo na slučaju nesretne Anelize i Requiem (2006), takođe inspirisanog Anelizinom bolešću. Ako ste više ljubitelj pisane reči, romani The Exorcist (1971) Vilijama Pitera Bletija i O ljubavi i drugim demonima (1995) Gabrijela Garsije Markesa utoliće vaš nemiran duh željan ove tematike i atmosferu za Noć veštica dovesti do vrhunca grozomornosti.

Nakon što ste prošli !Kokoškinu kratku turu kroz krvave hodnike egzorcizma, hoćete li stati uz šamane i sveštenike i držati se aromaterapije, začina i batina ili podržavate medicinsku istinu? Ko su, zapravo, istinske nemani: demoni ili ljudi?

1 komentar

  • Roots says:

    “Iako su savremena nauka i doza zdravog razuma raskrinkali mit o demonima, utvarama i ostalim Sataninim drugarima koje biraju duše u koje će se skućiti”..

    O ne nista oni nisu raskrinkali. Mora da se uzme u obzir i mogucnost da postoje neki entiteti koje mi zovemo duhovima itd. A da ih mi (ulgavnom) ne mozemo detektovati. 😈

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *