Tolstoj današnjice: Džonatan Frenzen

Svojim poslednjim romanom Sloboda, koji često nazivaju modernim Ratom i mirom, Frenzen postaje jedan od najčitanijih američkih pisaca današnjice.

franzen_01_body

Džonatan Frenzen, preuzeto sa: bombsite.com

Džonatan Frenzen – američki esejista i romanopisac, autor je nekolicine dela izuzetno vrednih pažnje. Međutim, na svetskom nivou biva proslavljen tek romanom Korekcije (2001).

Svojim poslednjim romanom Sloboda (2010), postaje jedan od najčitanijih američkih pisaca. Punih 9 godina delo je bilo u nastanku, a tek skoro prevedeno na srpski. Često se naziva modernim Ratom i mirom  zahvaljujući specifičnom stilu kojim je pisan i koga karakteriše obilje efektnih realističkih detalja, funkcionalnih pri građenju fabule i formiranju psiholoških profila.

Sloboda idejno preispituje paradoks ukrštanja prirode muškog i ženskog principa, tematski obuhvatajući hronike dveju porodica. Sponu među njima predstavlja lik Pati, personifikacija individualizovane osrednjosti.

Prvu porodicu čine njena ambiciozna, politički angažovana majka, koja od dece zahteva isključivi uspeh, njene dve sestre „uzvišenih“ interesovanja, i ležerni, jednako uspešan i od uspeha zavistan otac. Pati je neprihvaćena od strane roditelja i sestara, ne može i ne želi da se uklopi u koncept elitističke uštogljenosti kome teži ostatak porodice. Odbačena je i duboko nesrećna, prevashodno zbog manjka očeve pažnje.

Opisom druge porodice obuhvaćeni su odnosi između Pati, njenog poniznog muža, sina tlačitelja, u kome Pati prepoznaje model autoriteta očeve ličnosti i postaje opsednuta njime, kao i odbačene ćerke, čija uloga u porodici odgovara Patinoj u kući svojih roditelja.

Frenzen posmatra čoveka kroz prizmu voajera,  pedantnog analitičara, ispitujući ga i premeravajući tačno i do tančina – sa sociološkog, individualističkog, svakodnevnog i uobičajenog, globalnog i univerzalnog, metafizičkog aspekta.

Iznosi pomalo obeshrabrujući stav da slučajnost ne postoji, da je pravo na izbor vrlo diskutabilna kategorija, potcrtavajući fatalizam kao mehanizam funkcionisanja sveta.

Likovi su vrlo jasno podeljeni na dominantne i submisivne, a prostor među njima sve vreme je ispunjen seksualnom tenzijom koja proizvodi brojne frustracije.

Malo-pomalo, ona postaje distinktivno obeležje ljudske prirode, pa frojdovsko tumačenje, unekoliko problematično i uveliko prevaziđeno, ostaje najpodobnije ovakvoj vrsti romana.

Ženska inferiornost opisana je kao metastaza Elektrinog kompleksa, a ukorenjeni šovinizam kao potiskivanje Edipovog kompleksa, do konačne sublimacije.

Pojam frustracije i njene manifestacije, od samog nastajanja, preko dugog razvoja, pa sve do konačnog ovladavanja junakom, mogao bi se postaviti kao semantička srž Frenzenovog romana.

Sklop okolnosti. Dete svojih roditelja. Posledica galaktične orgije, praotačkog zločinačkog herojstva i skrušene putenosti majke lakog morala. Posledica njihovog incestoidnog sagrešenja. Lošeg obrazovanja i još goreg vaspitanja. Sve je to čovek.

Uz svu skepsu i često svedočenje o tome da izvikanost i pažnja javnosti, ne samo da nije sinonim za literarnu vrednost, već uglavnom biva suprotno, poslednji roman proslavljenog američkog autora bez dileme zaslužuje punu pažnju čitalaca.

Reference:

Džonatan Frenzen: “Sloboda”

http://www.nytimes.com/

http://www.guardian.co.uk/

http://www.newyorker.com/

http://www.theatlantic.com/

KUPI ONLAJN

PRETRAŽI COBISS

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *