„Frajerluk i amerikanijada”: džez u posleratnoj Jugoslaviji

To jazz or not to jazz, bilo je glavno pitanje jugoslovenskih muzičara u prvim godinama posle Drugog svetskog rata. Da li je džez bio muzika progresivnog Zapada ili samo razonoda smrdljivih kapitalista, prosudite sami…

docek nove godine

Preuzeto iz knjige „Od trokinga do tvista: igranke u Beogradu 1945-1963“.

Obilje informacija na ovom programu proslave vesele Nove godine nam na najjednostavniji način prikazuje delikatnu poziciju posleratne Jugoslavije, rastrzane između Istočnog bloka i dekadentnog Zapada. Kada se apsolvira šarmantna mešavina svih mogućih spojivih i nespojivih muzičkih žanrova i misterioznih tačaka (šta li su „imitacije“?), postaje očigledna još jedna stvar – nerazlučivost kulturno-razonodnog programa od političkih implikacija.

U prvim posleratnim godinama propagandne aktivnosti Komunističke partije Jugoslavije su bile nerazdvojive od kulturno-prosvetnih; čak pedeset odsto partijske propagande sprovodilo se kroz kulturu i kulturne programe. Pre svega, partija je dala sve od sebe da osnuje što više kulturno-umetničkih društava (od kojih su mnoga preživela i do današnjeg dana), čiji je osnovni zadatak bio da budu „nosioci zdrave razonode, boreći se protiv malograđanštine, frajerluka, amerikanijade i drugih negativnih pojava“. Iza svih ovih inventivnih uvreda krio se, zapravo, samo jedan veliki zlotvor – džez.

Glen Miler – državni neprijatelj broj 1

Prvi dodir sa džezom posle Drugog svetskog rata Beograd je iskusio 1944. godine (samo dva dana nakon oslobođenja) kroz film Serenada u dolini sunca, delo koje je danas u Holivudu manje-više zaboravljeno: pamti se jedino po saundtreku, originalnoj muzici Glena Milera koja se i dan-danas izvodi. Utisak koji je prikazivanje ovog filma ostavilo na Beograđane posle godina pod okupatorskom (kvalitetnom, made in Italy) čizmom bio je toliko značajan da se sa pravom smatra delom istorije grada:

„Tog dana prođem ja pored bioskopa „Avala“. Na ulazu neke ogromne merdevine, a na njima veliki komad pak papira na kome nešto piše na ruskom. Prepoznam da reklamiraju neki film, vidim da piše „Serenada“… Joj, daj da vidim konačno neki ruski film, posle tolikih godina. Dosadili nam oni nemački i italijanski sa marševima. Ulaz je, naravno, bio besplatan, i kad se ono malo svetla ugasilo, odjednom se zatrese zgrada. Pojavi se konačno slika na platnu, čuje se neka lepa muzika, strašno prijatna. Interesantno, pomislim, da i Rusi prave ovakvu muziku. Ali, kažem sebi, normalno, nisam ništa slušao od njih tolike godine, i oni su postali napredni… Međutim, nikako da proniknem u ruski koren te muzike: ničeg ruskog u njoj nema! Kad, odjednom, sa ekrana dreknuše: „Hey, you! Watch out!“ Amerikanci! Američki film sa ruskim titlom! U sali oduševljenje! Šok! Ja sam se digao sa stolice i u polučučećem stavu odgledao čitav film. Vikao sam, drao se, urlikao, plakao, pevao… Jao, ljudi, filma! Pa džez muzika! Taj film, Serenada u Dolini sunca, definitivno me je opredelio da se posvetim džez muzici…“,

priseća se danas poznati beogradski džez muzičar Rade Milivojević Nafta.

Zvuci zgubidanstva

Međutim, biti džezer u posleratnoj Jugoslaviji nikako nije bila holivudski sladunjava priča. Ovaj, tada još uvek relativno novi žanr muzike, koji je na područje Balkana došao još dvadesetih godina i u kojem se u periodu između dva rata slobodno uživalo, tokom godina okupacije postao je „muzika debelih i masnih kapitalista“ (po rečima Maksima Gorkog) i, prema tome, nepoželjna razonoda.

Podozrenje vlasti prema džezu bilo je donekle i razumljivo: tokom rata ljubljanski džez klub služio je kao paravan za rad Osvobodilne fronte, pokreta otpora protiv fašista (21 član ovog kluba izgubio je život kao žrtva fašističkog režima). Uopšteno govoreći, naravno, bilo koja muzika koja nije proslavljala i promovisala ideologije KPJ-a nije bila odobravana: favoriti partije bile su ili partizanske pesme, pesme u slavu Maršala, i „ozbiljna“ iliti klasična muzika, za koju se smatralo da ima obrazovno dejstvo. Sve pesme koje su pevale o bilo čemu drugome (a najviše, naravno, o životu zgubidanstva: piću, ljubavi, igri, odmoru) smatrane su neprikladnim za narod. (U nekom trenutku, partija je došla na ideju da sponzoriše pisanje pesama o uživanju u radu. Međutim, ovo se nikako nije spajalo sa aktuelnim ukusom naroda koji je vršio većinu tog rada i koji je znao tačno koliko malo je u njemu uživao.) Džez je, ipak, bio najnepoželjniji od sve zabavne muzike. Njegova nezvanična zabrana u Jugoslaviji stupila je isprva na snagu u vreme nemačke okupacije (nacisti su, naravno, džezu najviše zamerali njegovo afro-američko poreklo) i istrajala je kroz oslobođenje i doba socijalističke izgradnje sve do raskida veza sa Sovjetskim savezom 1948. godine, kada su se sva ta pravila malo opustila. Tokom ovog perioda, njegovo „otrovno dejstvo“ analizirali su neki od vodećih jugoslovenskih muzičkih stručnjaka.

„Kroz dominaciju ritma nad preostala dva osnovna elementa muzike (melodije i harmonije) džez razdražuje nerve i podstiče animalna osećanja u ljudima. Ta muzika je bez trunke odmarajućeg dejstva. Tako prosečnom čoveku džez zaglušuje uši, a malograđanima postaje strast kao duvan i piće“,

mudro je zaključio ondašnji muzikolog Dušan Plavša.

Vremenom ni sam Josip Broz nije mogao da izbegne navalu pitanja o ovoj tabu muzici, te je isprva ponudio jednu diplomatsku, rodoljubivu izjavu:

Džezovi trube na sve strane, a našu muziku često više ne čuješ.

Kasnije, krajem pedesetih, postao je još malo blaži:

Volim džez, naročito onaj izvorni.

(Moramo da priznamo da smo neupoznati sa tim izvornim džezom koji je Maršal toliko voleo, ali bismo svakako voleli da ga čujemo.)

Šezdesetih se, ipak, predomislio:

Džez za mene nije muzika, to je galama.

O ukusima se ne raspravlja!

O ukusima se ne raspravlja! Molimo lepo.

Sa druge strane, stručnjaci sa Zapada su imali malo drugačiju analizu. U muzičkim pravilima džeza pronašli su odraz pravila jedne civilizovane i demokratske države (čitaj: Amerike), koja su omogućavala ljudima da se žive slobodno ali „unutar zakona“.

„Muzičari se dogovaraju o tonalitetu, oko promena u harmoniji, tempa i trajanja određene kompozicije“,

rekao je voditelj legendarne emisije Music USA Vilis Konover.

„U okviru tih granica oni su slobodni da sviraju kako i šta hoće. A kada ljudi u drugim zemljama čuju kvalitet te muzike, ona stimuliše njihovu potrebu za istom slobodom u vođenju njihovih života.“

Tako je Amerika vrlo rano shvatila i prigrlila mogućnosti džez muzike kao propagandnog sredstva, najfinijeg političkog oružja, te je američka ambasada u Beogradu od samog oslobođenja delila i pozajmljivala džez ploče svim zainteresovanima, na veliko nezadovoljstvo nadležnih vlasti.

Vlast, naravno, nije mogla da u potpunosti zabrani džez (to je nešto što su mogli da rade samo nacisti, pobogu), ali je mogla da ga cenzuriše; poznate su priče da je za to cenzurisanje bio odgovoran izvesni neimenovani urednik Radio Beograda, koji je na posao dolazio obučen u vojnu uniformu, sa šmajserom o ramenu. Zvanična politika radija u to vreme bila je sledeća: zabranjene su bile džez pesme na engleskom, pesme koje su sadržale „bravurozne improvizacije“, kao i „previsoke tonove“. Ne znamo koja je bila zvučna granica iznad koje je ovaj urednik povlačio crtu, ali možemo svakako da tvrdimo da ono što je od džeza ostalo posle ovakvih cenzura nije prolazilo kod publike. Nezadovoljni džezoljupci su dobru muziku morali da traže negde drugde, a uz to su dolazili određeni rizici.

„Često smo odlazili u Američku čitaonicu u Beogradu da slušamo džez muziku“,

svedoči Boško Tanazević, nekadašnji saksofonista.

„Tu su se mogli čuti savremeni američki izvođači, što je bilo neuporedivo inspirativnije od svega onoga što se emitovalo sa sterilnih talasa Radio Beograda. Jednom prilikom, na izlasku iz čitaonice, bio sam uhapšen i strpan u zatvor. U Glavnjači sam proveo dvadeset dana. Ošišali su me do glave i izgledao sam kao pravi robijaš. Imao sam sreće što sam uhapšen direktno pred donošenje rezolucije Informbiroa, tako da su zatvori uskoro postali tesni a mi „amerikanofili“ više nismo policiji bili interesantni. Neverovatno je kako se kod nas politika tako brzo menjala. Kada sam došao kući, američku muziku sam mogao da slušam i na radiju.“

Turbulencije, nezvanične zabrane i hapšenja kao reakcije na kršenja nezvaničnih zabrana, krijumčarene ploče i tajne džez žurke, sve ovo je trajalo do početka pedesetih, kada na mestu dežurnog krivca džez smenjuje – rokenrol. A o tome više neki drugi put.

.

Informacije i citati su preuzeti iz knjiga:
Ivana Lučić Teodosić, Od trokinga do tvista: igranke u Beogradu 1945-1963;
Predrag J. Marković, Beograd između Istoka i Zapada;
Radina Vučetić,Koka-kola socijalizam;
Edvard Jukić, Uz muziku ideoloških neprijatelja.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *