Džeki Braun: za i protiv

Džeki Braun spada u opskurnije Tarantinove filmove, i po mnogome je neobična. Nekima se to sviđa; neki je smatraju gubljenjem vremena. Zaronimo u oprečnost!

Ako ste u nekom trenutku poželeli da pogledate nešto od Tarantina, teško da je film Džeki Braun bio na vrhu liste prioriteta. Verovatno ste naleteli na Džeki tek onda kada su Pulp Fiction i Kill Bill od vas napravili zaluđenika za Tarantina.

Ovaj film je istovremeno i tipično ostvarenje za Tarantina, ali i drugačije od ostalih. Za svoj treći film 1997. Tarantino je prilagodio roman Rum Punch Elmora Lenarda. Film je, poput svih njegovih potonjih ostvarenja, omaž, ovoga puta blaxploitation žanru. Za naslovnu ulogu izabrana je Pam Grir, koja je glumila i u blaxploitation filmovima 70ih.

Džeki Braun je ozbiljan Tarantinov film!

Tarantino nam pripoveda o Džeki Braun, sredovečnoj stjuardesi koja svoj posao koristi da sa strane zaradi nešto dodatnog novca. Prenosi gotovinu iz Meksika za losanđeleskog krijumčara oružja Ordela Robija, koga tumači Semjuel L. Džekson (oh, iznenađenja!). Kada Ordel sazna da je jedan od njegovih saradnika uhapšen, u priču se upliće Maks Čeri (Robert Forster) koji drži agenciju za polaganje kaucije. Ordela na oku drži i policija, te dvojica detektiva presreću Džeki sa pošiljkom. Od tog trenutka počinje komplikovana i na trenutke napregnuta krimi-priča o poverenju, obmani i pokušajima da se sačuva sopstvena koža. Na takvu priču nismo navikli od Tarantina, a čini se da radnja nijedog od njegovih narednih filmova nije tako kompleksna.

Preuzeto sa garbagedayreviews.

Preuzeto sa garbagedayreviews.

U filmu glumi i Robert De Niro, koji tumači Luisa Geru, bivšeg Ordelovog zatvorskog cimera. On je tek izašao iz zatvora, i Ordel ga uzima pod svoje ne bi li mu se našao pri ruci. Pratimo njegove teškoće u navikavanju na rutinu „spoljnog“ sveta sve dok se i sam ne uključi u glavni tok priče.

Film je, pre svega, ozbiljan. Ostavlja utisak da je reditelj najviše pažnje poklonio povezivanju likova u čvrste i uverljive odnose, pre nego kreiranju domišljatih i vickastih dijaloga ili urnebesnih situacija. Oni, naravno, postoje, ali se na njima ne insistira koliko u Pulp Fiction-u. Bitno je napomenuti da se u Džeki Braun nećete nagledati potoka krvi. U čitavom filmu ima četiri ubistva, i to „tek“ pištoljem!

Džeki Braun je kvalitetna krimi-drama koja je pobrala i dosta pozitivnih kritika. Tarantino pravi svoje „najozbiljnije ostvarenje do danas“ i nimalo naivnu priču u kojoj se nazire čak i ljubav – nesvakidašnje za njega. Razlog više da pogledate!

Ozbiljan ili ne, Tarantino je za izbegavanje!

Ljudi se dele na one koji Tarantina obožavaju i smatraju najboljim režiserom ikada, i na one koji ga baš i ne vole i trude se da ga izbegnu, kad god mogu. Ali teško je izbeći čoveka koji vam neprestano prska krv u lice i bacaka glave unaokolo.

Džeki Braun je verovatno jedan od dosadnijih Tarantinovih filmova, i to potpuno objektivno. Inače nisam od onih koji kvalitet filma mera po mogućnosti da se traka uštedi, ali ovde je to zaista nužno – 150 minuta pratimo priču o jednoj stjuardesi koja se upetljala u krijumčarenje oružjem. Jednostavna priča, dovoljna za film od 90 minuta! Ipak, Tarantino je razvlači i razvlači bez ikakve poente, ubacuje previše scena sa svedenim dijalozima, koje bi verovatno trebalo da budu napete, ali postižu jedino malu pauzu da gledaoci pogledaju u sat i prevrnu očima, iščekujući kraj.

Ako pokušate da zaboravite na tih nepotrebnih sat vremena filma, onda nailazite na još falinki. Tarantino ubacuje priču o Ordelovoj devojci koja filmu ne doprinosi ništa osim dima ilegalnih travčica i njegovom zatvorskom cimeru, Luisu Geri. Iako bi ove priče, a posebno druga u kojoj pratimo Le Gerino navikavanje na život van zatvora, trebalo da budu zanimljive i donesu neku novu dimenziju filmu koji je do tada bio samo jedna obična krimi priča, one to ne uspevaju, već samo skreću pažnju i služe kao povodi da se Tarantino malo našali. Šteta što uglavnom nije zabavan, pa je i ove scene mogao da iseče i da se od filma ništa ne izgubi.

Zapitali ste se šta je u ovom filmu dobro? Glumci su u redu. Oni jedini uspevaju da održe tu iluziju niskobudžetnog krimića koju Tarantino sve vreme želi da postigne, i to svojom svedenom glumom. Jedino se Semjuel L. Džekson ističe i ne udovoljava Tarantinovoj fantaziji, pa luduje pred kamerom i tako izaziva smeh publike. I kraj filma je dobar. Ipak, to ga nimalo ne iskupljuje, jer je ideja za završnicu preuzeta od Stenlija Kjubrika i filma The Killing. I to je okej, lepo je kad režiser prepoznaje ono zanimljivo kod drugih i igra se time. Ali nezgodno je kada je baš to preuzeto ono što je verovatno najbolje u filmu. Baš je nezgodno.

Evolucija nasilja u Kventina Tarantina

Evolucija nasilja u Kventina Tarantina

Džeki Braun nema ni previše krvi (mada, da li krvi ikad može biti premalo?), a ni odsečenih glava, ali možda u tome i jeste problem. Ničeg nema ni previše, ni premalo, a opet se ne postiže ni neka hiperrealnost tim usporenim dijalozima i praznim scenama, jer je film u stvari ostvarenje Tarantinove fantazije da napravi nešto nalik niskobudžetnim krimi filmovima 70ih. Ta fantazija ga upravo i sprečava da snimi film potpuno drugačije od prethodnika, Pulp Fiction Reservoir Dogs, i čini Džeki Braun osrednjom u apsolutno svemu. Baš zbog te osrednjosti, ovaj film je još nepodnošljiviji od većine njegovih naslednika, a mnogo gori i od prethodnika koji su zapravo davali nadu da će od Tarantina biti nešto malo više od onog neodgovornog reditelja koji publiku zabavlja ubistvima uz modernu muziku u filmu o ropstvu u Americi i fontanama krvi.

Preporuka za gledaoce: držite se drugih reditelja, a ako vas Tarantino baš zanima, gledajte hronološki; uživajte u dobrim Reservoir Dogs, zanimljivim delovima Pulp Fiction-a, a onda ga gledajte kako propada i radi istu stvar iznova i iznova.

Mišljenja opet kulturno sučelili Nikola Golubović i Anja Anđelković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *