Druga strana nade: Aki Kaurismaki i migrantska kriza

Posle šest godina Kaurismaki je ponovo u bioskopima – prepoznatljiv, ali svež, ozbiljan, ali i komičan.

Šest godina nakon svog prethodnog filma, Avr, koji govori o severnoafričkom izbeglici koji dospeva u Francusku, Aki Kaurismaki iznedrio je još jedno delo slične tematike – Druga strana nade. U svom vrlo prepoznatljivom stilu doneo nam je ostvarenje koje kombinuje tragediju i komediju, politiku i poetiku i još jednom pokazao zašto je jedan od najcenjenijih finskih reditelja.

Druga strana nade prati priče dvojice izbeglica – jednog doslovnog koji beži od rata u rodnoj Siriji i jednog Finca koji beži od svog starog života. Kaled (Šervan Hađi) i njegova sestra su jedini preživeli iz njihove porodice i zahvaljujući ocu Kaledove pokojne verenice uspevaju da napuste Siriju i domognu se Evrope. Međutim, na Mađarskoj granici brat i sestra bivaju razdvojeni i sve što tada Kaled želi je da ponovo pronađe svoju sestru. Iz Poljske on teretnim brodom dospeva u Finsku, uredno se prijavljuje u policiji i završava u prihvatnom centru za izbeglice. Nažalost, uprkos televizijskim izveštajima o novim napadima u Alepu, komisija procenjuje da opasnost nije dovoljno velika da bi Kaled dobio azil u Finskoj i odlučuju da bude deportovan (što je samo jedan od mnogo primera ironije u filmu). Paralelno pratimo priču Valdemara Vikstroma (Sakari Kuosmanen), nekadašnjeg prodavca muških košulja koji napušta ženu i stari posao, osvaja novac na pokeru i otkupljuje restoran sa praktično beskorisnim osobljem. Nakon što Kaled pobegne iz prihvatnog centra i biva napadnut od strane helsinških skinheda, njegov i Vikstromov put se ukrštaju. Uprkos tome što pri upoznavanju razmene udarce u lice, Vikstrom zapošljava Kaleda u svom restoranu i pomaže mu da pronađe sestru Mirjam.

I pored predusretljivosti Vikstroma i zaposlenih u prihvatnom centru, Kaurismaki ne laska previše svojim sunarodnicima – Kaled nailazi i na vrlo neprijateljski nastrojene pripadnike neofašističkih grupa, što doprinosi rediteljevoj slici večito sivog i tužnog Helsinkija. Scenografija, u čijem je osmišljavanju, očekivano, velikim delom sâm Kaurismaki učestvovao, tipična je za njega, sa ispranim bojama i retro elementima koji koegzistiraju sa modernom tehnologijom (pisaća mašina i laptop jedno do drugog na stolu u policijskoj stanici). Restoran sa jarko plavim zidovima, crvenim podom i mnogo nijansi braon odaje utisak vremeplova koji vas vraća u pedesete godine prošlog veka, a u koji se pepeljasti likovi savršeno uklapaju. Osećaj izmeštenosti iz sadašnjeg vremena pojačavaju i izvedbe nostalgičnih pesama, kako na železničkoj stanici, tako i u barovima.

Najgori suši majstori u Helsinkiju. Preuzeto sa imdb.com

U oslikavanju kaurismakijevskog sveta pomaže rediteljev stalni direktor fotografije Timo Salminen čija je kamera uglavnom statična, a i kada se pokreće, to je vrlo mehanički, u skladu sa načinom na koji protagonisti izgovaraju svoje replike. A izgovaraju ih vrlo lakonski i bez izražavanja emocija, što ne govori o nedostatku njihovog glumačkog umeća, već je još jedna od Kaurismakijevih specifičnosti – istovetne reakcije (ili tačnije nedostatak istih) likovi ispoljavaju kada im sagovornik saopšti da se seli u Meksiko Siti (da „igra hula hula i pije sake“) i pri prodaji košulja. Nema ushićenja, a nema ni plakanja kada se priča u pogibiji cele porodice u bombaškom napadu. U ovom kontekstu zanimljiva je, i verovatno simbolična, scena partije pokera pri početku filma u kojoj Vikstrom učestvuje – isti poker face on održava i pri dolasku inspekcije u propali restoran i pri ponovnom susretu sa ženom koju je hladnokrvno napustio. Ova bezizražajnost dobra je podloga za komične scene kao kada Kaled na pitanje mladog falsifikatora koji mu pravi lažna dokumenta, „Muški ili ženski pol?“ odgovara: „Ne razumem humor.“ S druge strane, u okviru sivila koje ih okružuje, ovakvo vladanje likova može se tumačiti i kao apatija potekla od deprimiranosti i pomirenja sa sudbinom, pa se mogu pronaći sličnosti sa likovima norveškog reditelja Roja Andersona (Golub sedi na grani i razmišlja o postojanju), koji kao ni Kaurismaki ne beži od apsurda.

Ako se nedostatak facijalnih ekspresija i monotonost govora uopšte mogu smatrati manama Kaurismakijevih likova, to je sve nadoknađeno kroz naizgled jednostavne, ali vrlo izražajne postupke. U tom smislu je vrlo efektan uvod u film kada Vikstrom bez reči napušta ženu i na kuhinjskom stolu pred njom ostavlja svoju burmu koju ona odmah stavlja u pepeljaru i na njoj gasi cigaretu. Više nego apsurdni i nekad komični dijalozi, ovakve scene gde protagonisti ne izgovore ni reč, pokazuju veštinu Kaurismakija kao scenariste, a ne samo reditelja.

Druga strana nade prijatno je podsećanje na osobenost filmova slavnog finskog režisera, ali i pored obilja komičnih scena, sebe shvata dovoljno ozbiljno. Baveći se vrlo aktuelnom temom bliskoistočnih izbeglica, Kaurismaki uspeva da iskaže povezanost između ljudi potpuno različitog porekla i uprkos pesimističnosti naziva filma, možda ipak pruža nadu.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *