Draga Jelena, drago nam je

Nova, mlada predstava Pozorišta mladih – Draga Jelena Sergejevna. !Kokoška u naletu mladosti posećuje ovu predstavu!

Draga Jelena, obraćamo Vam se oduševljeni. Nismo mogli da zamislimo da ćete se pojaviti tako sveži, tako odmereni, puni vrlina, puni mana koje vas pak samo čine simpatičnijim. Jelena, ako Vam ovo zvuči kao ljubavno pismo, budite uvereni da ono to i jeste.

Predstava Draga Jelena Sergejevna prikazana je pretpremijerno 27. oktobra u Pozorištu mladih u Novom Sadu. Nastala je u saradnji sa Akademijom umetnosti Novi Sad i moramo da primetimo kako je najlogičnije na svetu, Pozorište mladih ustupiti – mladima. A mladi koji su ovu priliku dobili, i te kako su je opravdali. To su rediteljka Lana Pavkov i glumci: Sonja Isailović, Marko Vasiljević, Aljoša Đidić, Stefan Beronja. Ulogu Jelene Sergejevne igra glumica Pozorišta mladih, Vera Hrćan Ostojić.

Stefan, Marko, Sonja, Aljoša. U stvarnom životu, a i u predstavi. Preuzeto sa pozoristemladih.co.rs

Stefan, Marko, Sonja, Aljoša. U stvarnom životu, a i u predstavi.
Preuzeto sa pozoristemladih.co.rs

Kada je drama Ljudmile Razumovske prvi put prikazana javnosti, a to je bilo sedamdesetih u Rusiji, to jest Sovjetskom Savezu (priznaćete, ne baš najsjajniji trenutak za jednu oštru kritiku društva), ubrzo je zabranjena. Ipak, ona je toliko savremena i u potpunoj korelaciji sa našom neposrednom stvarnošću kao da iz nje proizilazi, pa smo sigurni da bi se i našoj vlasti digle dlačice na vratu. Odnosno, bi, da ona uopšte posećuje pozorište. Jer, osim što govori o degradaciji školskog sistema i gubljenju sistema vrednosti među mladima, ona kritikuje i krajnji pragmatizam i groteskno uživanje u vlasti nad drugima.

Sam tekstualni predložak, ipak, ima svojih nedostataka – na momente prelazi u preterano moralisanje, mladi likovi nekad postaju obezličeni da bi u dramatičnom monologu preneli određenu ideju, vode se dugački, za nas ne preterano interesantni, dijalozi o istoriji Rusije i ruskoj duši… Kroz celu predstavu !Kokoška nije mogla da prestane da razmišlja kako je tekst u ovoj adaptaciji fantastično unapređen radom dramaturškinje Tijane Grumić.

Zaplet je jednostavan – četvoro učenika nakon urađenog maturskog ispita dolazi kod svoje profesorice želeći da se domognu ključa sefa u kome stoje njihovi testovi, a pod izgovorom da žele da joj čestitaju rođendan. Jelena je sredovečna žena koja živi sama. Za rođendan ne očekuje nikog. Na sceni nas dočekuje u svojoj stolici za ljuljanje dok sluša ploče. Scenografija (Una Jankov) i kostim (Lana Pavkov i Marko Marosiuk) svedeni su, i likovno vrlo interesantni – celokupna scena i svi kostimi su crno-beli, osim kostima naslovne uloge. Čak su i baloni koje učenička četvorka unosi crni i u toku cele predstave zlosutno lebde nad glavama aktera.

Kako se radnja dešava u Srbiji, likovi su izgubili svoja ruska imena – glumci su svojim likovima pozajmili sopstvena imena. Kako rediteljka kaže, to je zato što govore u ime svojih generacija. I zaista, mi u potpunosti razumemo njihov problem. Ne bi nam tri članka bila dovoljna da zadovoljavajuće popljujemo školski sistem (mada jedna predstava možda jeste), ali verujemo da su čitaoci upoznati: vrednuju se bodovi, ne znanje, zanemaruju se talenti, protekcionizam je sveprisutan, a program loš. Kao što Aljoša kaže, pravdajući se: „Kod nas se traži da liričari poznaju matematičare i obrnuto.” Ipak, razumemo i suprotstavljenu stranu – profesoricu koja je predana svome poslu i veruje da učestvuje u oblikovanju poštenih mladih ljudi. Za nju je njihov zahtev znak ličnog neuspeha. Posmatramo složeno nadigravanje ova dva stava.

Ne borimo se mi protiv Vas, nego za sebe.

Vo(lo)đa, koji se sada zove Marko, možda je i najinteresantniji lik jer njegova motivacija ne proizilazi iz potrebe, njemu ne treba bolja ocena, zna da će upisati prestižni fakultet međunarodnih odnosa negde u inostranstvu. Uverljivo ga igra Marko Vasiljević kao uglađenog, inteligentnog, manipulativnog monstruma koji se igra tuđim životima da bi se osećao nadmoćno („Za mene je merilo korist, a ne moral”). Sonja je, pogođena sopstvenim siromaštvom, čvrsto rešena da se što bolje proda. To je lik koji nam je svima poznat i postojala je opasnost da se i odigra na nivou opšteg mesta. Ipak, Sonja Isailović joj je dala karakter i širinu. Kod ovo dvoje, kao i kod Aljoše i Stefana prepoznajemo istu razočaranost u starije generacije, kao i generalnu otuđenost i apatiju. Setimo se da se drama, kada je nastala, odnosila na generaciju naših i vaših roditelja (ukoliko su vam roditelji generacija šezdesetih). Šta se promenilo, ako se išta promenilo?

Izvedba lika Jelene Sergejevne dopadljiva je, mada na momente previše naivna. Trenutak u kom njen otpor treba da kulminira mogao je biti mnogo efektniji da je monolog iznet sa više emocije, pogotovo jer je tempo predstave pripremio publiku na to.

Draga... naša... Jelena. Preuzeto sa: pozoristemladih.co.rs

Draga… naša… Jelena.
Preuzeto sa: pozoristemladih.co.rs

Srpski maturanti iz predstave suroviji su od onih originalnih ruskih, ne prezaju od raznih vrsta poniženja, ne okolišaju u pretnjama i mnogo su uverljiviji. Šta misle, to i urade – umesto da joj, kao po tekstu, samo obećava da će prebaciti njenu bolesnu majku u privatnu bolnicu (pljuc i na zdravstvo), vidimo Marka kako to i radi, Stefan povraća po sceni, nasilje je uverljivo, a opsada potpuna. Pozdravljamo i to što je uvedeno jedinstvo mesta, dakle posmatramo istu sobu tokom cele predstave, jer bi promena scenografije sigurno uticala na ritam.

Na kraju, predstava nas je podsetila da Jelena Sergejevna treba da postoji kao koncept u našoj svesti, iako deluje naivno u ova pragmatična vremena. Humanost je uvek i bila sama sebi cilj. Ili bar tako volimo da verujemo.

Draga Jelena Sergejevna, valjda još nismo završili sa Vama.

Draga Jelena, drago nam je.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *