Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu – Tim Barton ponovo jaše

Zahvaljujući gospodinu Bartonu i njegovom filmovima poput „Edvarda Makazorukog”, „Bitlđusa” ili „Mrtve neveste”, !Kokoška je imala prilike da se u svom detinjstvu sretne sa jezama, sablasnim i čudnovatim i bude opčinjena istim. Velika je stvar prihvatiti da voliš stvari koje su neobične za ostatak sveta, a filmovi gospodina Bartona su idealan način da spoznate i tu svoju mračniju i interesantniju stranu. Zato je „Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu” savršen grozomoran bartonovski film za neke nove klince.

KOKOSKA-u-bioskopu-DOM-2

Kada pročitate da u nekom filmskom izdanju učestvuje britanski reditelj Tim Barton, u glavi vam se već stvara slika neprilagođenih, mladih ljudi, koji se smešno kreću i pričaju brzo i čudno (sve to u stop-motion tehnici). Tako je i sa Domom gospođice Peregrin (za čudnovatu decu), s tim što (za divno čudo) glavne uloge nisu podeljene ni Džoniju Depu ni Heleni Bonam-Karter. Ovaj film, nastao po istoimenom romanu Ransoma Rigsa (ime dostojno tipično bartonovskog lika), bilo je savršeno štivo kojim bi se Barton oprobao u žanru filmova za mlade, odnosno „young adults” (YA). Ova knjiga i film su sve samo ne obični – baš kakve ovaj reditelj voli.

Sinopsis

Kao i u drugim filmovima istog žanra, i u ovom zaplet počinje kada se loše stvari dese tinejdžerima, u ovom slučaju šesnaestogodišnjem Džejkobu. Pod lošim stvarima mislimo na to što mu je deku oslepelo i na smrt prepalo čudovište za koje svi tvrde da je Džejkob umislio da je video. Naravno, njega roditelji jednostavno ne shvataju, kao ni njegovu potrebu da prihvati dedine avanturističke priče o prijateljima iz detinjstva sa čudnovatim osobinama kao suštu istinu. Na savet psihologa, i Džejkobovo kmečanje, otac odlučuje da sa sinom otputuje na mesto gde je deka odrastao, napušteno sirotište koje je stradalo u bombardovanjima Drugog svetskog rata na samotnom ostrvu nadomak Velsa.

Malo je reći da ruine ovog sirotišta uspevaju da ubede Džejkoba da su dogodovštine njegovog dede išta više do metafora strahota koja je Evropa trpela tokom rata. Ne, ovaj dečak je previše tvrdoglav za to; on ulazi u ruševine da ih istraži i… za razliku od svih trejlera (koje smo namerno izostavili) staćemo tu i daćemo vam šansu da sami otkrijete šta sve kriju ruševine sirotišta.

Dekini čudnovati drugari iz detinjstva (preuzeto sa avclub.com)

Dekini čudnovati drugari iz detinjstva (preuzeto sa avclub.com)

Srpski jezik ima manu da ne poseduje veliki izbor reči koje bi se odnosile na dobru stranu jezivog (a da nisu jezive i strašne). Nije lako opisati kako je ovaj film slatkasto jeziv, grozomorno simpatičan ili sablasno smešan, kao i većina Bartonovih filmova koje se bave makabre temama. Teško nam je da poredimo Dom gospođice Peregrin sa njegovim izvornim materijalom, jer nažalost nismo pročitali knjigu, ali bartonovski uticaj se dovoljno primećuje i odgovara njegovom šablonu koji prati temu da je „biti čudan” dobra stvar, iako ste ponekad usamljeni u tome.

!Kokoškin sud

Ovaj film je odgovor na pijano postavljeno pitanje: Kako bi izgledao film o X-menima da ih je Tim režirao? Poređenje sa ovom franšizom u kojoj deca sa čudnim moćima žive u staromodnoj kući koju vodi ekscentrična, ali mudra osoba, nije slučajna s obzirom na to da scenario Doma gospođice Peregrin potpisuje scenaristkinja Džejn Goldman, koja je učestvovala u kreiranju X-men: Prva klasa. Njen uticaj se vidi posebno u načinu na koji se upoznajemo sa malim čudacima (ozbiljno, očekivali smo da Vulverin zakuca na vrata svakog trenutka), a njihovom ujedinjenom suprotstavljanju negativcima na kraju filma pozavideo bi i sam Profesor X.

Nažalost, film ima svoje mane. Iako je zabavan, šaren, i jeziv kad treba, on je samo još jedan u nizu filmova post-haripoterovskog sveta. Potreba da sudbina sveta leži u rukama maloletnog pojedinca, negativac koji je zao jer eto tako, nepotrebna romansa i poruka da i čudaci imaju dušu prerađena je previše puta da bi bila naročita i posebna. Ipak, to ovaj film ne čini negledljivim, naprotiv – film je interesantan, intrigantan (ako niste gledali trejlere koji bukvalno prikazuju scene iz raspleta) i sa mitologijom dovoljno različitom od ostalih YA filmova da nam drži pažnju, ali boli nas duša što je protraćena prilika da se uradi nešto više. Barton je bar za to sposoban.

Da je Džoni Dep žensko, a nije Helen Boam-Karter, bio bi Eva Grin (preuzeto sa avclub.com)

Da je Džoni Dep žensko, a nije Helena Bonam-Karter, bio bi Eva Grin (preuzeto sa avclub.com)

Zarad akcije i „ti si taj koji će da nas spase” nismo imali priliku da se bolje upoznamo sa likovima koji čine okosnicu filma/knjige – čudnovatom decom. U filmu ona su tu kao ukras, sporadično ih vidimo kako koriste svoje moći za dobro/loše/čudno. Voleli bismo da smo ih videli kako se razvijaju, kako podnose čudne prilike u kojima su se našli, kakvi su njihovi međusobni odnosi kao i odnos koju imaju sa gospođicom Peregrin. Čak je i njihova starateljka više predstavljena kao kosplej bartonovskog lika namenjenog Džoniju Depu, kao da je sklepana od njegovih najboljih uloga, sa istom potrebom da izgleda kul više nego da bude trodimenzionalna. Uskraćeni smo svih tih potencijalno divnih trenutaka i intrigantnih likova; dok starateljka Džejku objašnjava pravila sveta koji je stvorila ovoj deci u vama se gomila brdo pitanja čiji bi odgovori bili savršeni za jednu dečju drama-komediju, ali nažalost bitnije je da Džejk očijuka sa dežurnom nežnom plavušom (čija je gluma jedna od najslabijih tačaka filma).

Dijalozi su prosečni, objašnjavaju komplikovanu mitologiju koju iskreno nismo najbolje razumeli, ali to ne remeti utisak da smo se zabavili. Ništa u ovom filmu nije drastično loše, zapravo on dobro funkcioniše. Ipak, potencijalno je mogao biti mnogo interesantniji i bolji. Možda se više svidi publici kojoj je namenjen, ali to ne znači da ni stariji neće uživati u njemu. Da li je najbolje što nam je Barton pružio – nije. Da li je najgore – naravno da ne (ta čast pripada Planeti majmuna iz 2001. godine). Posle nekoliko projekata koji su slabo primljeni od publike i kritike (kah-kah, Mračne senke, kah-kah), Dom gospođice Peregrin je neki povratak na standardno pristojan film ovog režisera. Naravno, sa nadom da je uvertira u povratak snimanja dobrih filmova nalik na one iz njegovih najboljih dana.

U svom trendu zasipanja bioskopa YA filmovima, zahvalni smo što je bar jedan u režiji Tima Bartona, ali bismo bili zahvalniji da je iz tog šablona malo izašao.

 

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *