Dođi na večeru: Hanibal Lektor u stvarnom životu

Kanibali možda postoje odvajkada, ali samo je jedan Hanibal Lektor. Otkrijte kako je ovaj lik nastao i koji su se stvarni kanibali ponašali slično njemu.

Neki antropolozi tvrde da je kanibalizam jedna od ljudskih pranavika, praktikovana još pre starijeg kamenog doba. Drugi antropolozi na ovu tvrdnju prevrću očima. Na nama je, danas, samo da nagađamo, jer nikad sa sigurnošću nećemo znati da li bismo bili hrana našim precima. Ono što, ipak, možemo da znamo jeste da pojave ljudi koji jedu druge ljude ima – i danas. Što bi Vili Vonka rekao „Ali, to se zove kanibalizam, moja draga deco, i u stvari nije prihvatljiv u većini zemalja.“

Ovaj Vonkin citat objašnjava zašto se stresemo kad ozloglašeni Doktor Hanibal Lektor iz poznatog književnog i filmskog serijala priča simpatične pričice o tome kako je pojeo svoje žrtve i uklopio ih sa vinom.

Jako šarmatan Čikatilo, preuzeto sa Slaughter House

Jako šarmatan Čikatilo, preuzeto sa Slaughter House

Tomas Haris je „Crvenog Zmaja“, prvu knjigu u kojoj se psihijatar-serijski ubica spominje, objavio 1981. Od tad su mnogi psiholozi i „profajleri“ pokušavali ovog fiktivnog zlog genija da analiziraju i povežu sa slučajevima pravih zlih genija.  Haris nije bio od velike pomoći jer se nije precizno izjasnio odakle mu ideja za lik Hanibala Kanibala, sem ovlašnog spominjanja da je bio donekle inspirisan da napiše priču o Hanibalovom detinjsvu  po incidentu kad su pregladneli kanibali iz Sovjetskog Saveza oteli i pojeli Stepana Čikatila, brata Andreja Čikatila koji je i sam bio serijski ubica i kanibal (mada ta priča nikad nije potvrđena).

Da li je Čikatilo bio inspiracija? Teško – on je uhvaćen pošto se „rodio“ Lektor, a i sličnosti u ponašanju su… nepostojeće. Dok je Lektor uvaženi, inteligentni doktor sa okom za detalje i, moglo bi se reći, šarmom (bar dok vam ne odgrize jezik), Čikatilo je više voleo da se skida i peva na suđenju, a žrtvama je vadio oči da se na njima ne bi video lik ubice, što nije neki odraz inteligencije. Ali, postoje primeri mnogo briljantnijih kanibala sa kojima se Hanibal može uporediti…

Monstrum iz Milvokija

Jeste li primetili koje ime se prvo pojavi kad guglujete „cannibalism“? Ako niste do sad guglovali ovo, šta čekate? Dozvolite da vas prosvetlimo.

On je samo neshvaćen. Damer, preuzeto sa Get religion

On je samo neshvaćen. Damer, preuzeto sa Get religion

Džefri Damer, takozvani Monstrum iz Milvokija, ubedljivo dobija nagradu za najpoznatijeg kanibala. Plavokosi mladić debelih naočara je u roku od tri godine ubio sedamnaest momaka tako što ih je mamio da „dođu na piće“, „gledaju porno filmove zajedno“ ili da mu „poziraju za slike“. Istina jeste da ih većina i jeste pozirala za slike, ali tek što bi ih Damer ubio, isekao ih i stavio u položaje koji im živima ne bi bili preterano udobni (slike postoje kao dokaz, nećemo ih ovde uključiti). Lobanje bi kuvao, farbao i čuvao kao suvenire, a omiljene delove tela je kuvao i jeo. Kad su ga uhapsili u celom stanu nisu našli skoro ništa za jelo – okej, to baš i nije tačno, nađeni su torzoi, ruke, glave u zamrzivaču i frižideru… o ukusima ne treba raspravljati. Bilo kako bilo, zbog ovih malo-je-reći-interesantnih zanimacija, Džefri je postao medijska zvezda i njegovo suđenje se dešavalo pod budnim očima kamera i cele Amerike. Svi su hteli da znaju šta i zašto, a novinari su bili željni da ga intervjuišu. „To me je činilo da se osećam kao da su trajni deo mene“, Damer je kasnije objasnio svoj kanibalizam. „Pored obične radoznalosti da vidim kako bi bilo kad bi mogli da budu deo mene, bila mi je seksualna satisfakcija da to radim.“  Niko više nema pravo da kritikuje fetiš na stopala.

Ne želimo da znamo šta je na tanjiru. Preuzeto sa Murderpedia

Drugi slučaj vredan pomena u kanibalskim sagama je Isei Sagava – još jedna super-zvezda kanibalizma. Ovaj put ne govorimo o serijskom ubici, već sinu bogatih roditelja koji je iz Japana emigrirao u Francusku na studije i druženje sa lepim, belim Evropljankama. Tu dolazimo do razlaza u terminologiji jer je za njega „druženje“ značilo „večera“ pri čemu je Rene, njegova kolegnica Holanđanka, bila glavno jelo. Nakon ubistva i izlaska iz mentalne ustanove ’96, Sagava je postao bitna medijska ličnost Japana, pišući knjige i dajući intervjue. U skorašnjem intervjuu za VICE, on je ispričao svoju tužnu priču kako je jako teško živeti kao kanibal jer niko neće da te zaposli – pitamo se zašto. Verovatno bi poslovni ručkovi bili jako neprijatni. Sagava se kaje za zločin jer mu je obeležio život, mada ga još više rastužuje pomisao da neće probati žensko meso pre nego što umre. Da li bi opet ubio i jeo devojke? Oh, pa apsolutno! Štaviše, on se pita kako to da niko drugi ne dobije takvu želju?

Još jedan slične profesije bio je Dorangel Vargas čiji je nadimak čak „Hanibal Lektor sa Anda“! Odgovoran je za smrt najmanje deset ljudi koje je i pojeo, detaljno objašnjavajući medijima svoje recepte za čorbe i kako da se pripremi ljudsko meso, a da se ne dobije neka bolest. Čak je i pazio na zdravlje, izbegavajući deblje ljude zbog holesterola.

Pored očiglednih sličnosti u ponašanju i ukusu (haha, kapirate?) ovih kanibala i Hanibala, Haris ih sigurno nije koristio kao inspiraciju – svi su oni delovali nakon izlaska „Crvenog Zmaja“.

Kanibal pre Hanibala

No, postoje i kanibali sličnog mentalnog sklopa koji su ubijali i bili uhvaćeni pre Lektora. Vraćamo se na prostor Sovjetskog Saveza gde je miran i šarmantan Nikolaj Džumaglijev ugradio metalne zube i noću mamio žene, da bi ih na kraju ubio, isekao i kuvao njihove delove tela. Zatim bi, velikodušno, pozvao drugove na večeru. Izreka „nema besplatnog ručka“ se sada može posmatrati u novom svetlu

Albert Fiš, Babaroga. Preuzeto sa Listverse

Izvesno je da je Haris čuo za slučaj Alberta Fiša, Sivog Čoveka, Vukodlaka Visterije, Babaroge. Slučaj Fiša je jedan od prvih popularizovanih (i do dana današenjeg najodvratnijih) slučajeva serijskih ubistava u Americi. Stari dekica sa šestoro dece u Njujorku bio je odgovoran za najmanje četiri ubistva, a tačan broj crnih dečaka i devojčica koje je silovao, ubio i pojeo nikad neće biti poznat jer ih tada nisu unosili u zapisnike.

Grejs, preuzeto sa murderpedia

Grejs, preuzeto sa murderpedia

Slučaj koji mu je i presudio je slučaj Grejs Bad čije je roditelje ubedio da je povede „na zabavu“ umesto čega ju je odveo sa sobom u kuću u Večesteru gde ju je skinuo (uprkos njenom udaranju i grebanju), ugušio, a onda i pojeo. U kasnijem pismu njenoj majci detaljno je opisao proces, završivši sa „Nisam je jebao, mada sam mogao to da uradim da sam hteo. Umrla je kao devica.“

Fiša ne možemo opisati kao zločinačkog genija, pre kao patetičnog starca koji je bio opsednut  ispunjavanjem svojih sado-mazohističkih želja do te granice da se radovao osuđivanju na smrt u električnoj stolici.

Pravi Hanibal koji nije čak ni kanibal

Konačno, Tomas Haris tek 2013. otkrio ko je poslužio da se lik Lektora sagradi – u pitanju je meksički doktor, Alfredo Bali Trevino, koji je služio doživotnu za kasapljenje bliskog prijatelja i ljubavnika, ali i nekoliko usputnih stopera. Za „Doktora Salazara“ (kako ga je zvao) Haris je rekao da je bio inteligentan i u neku ruku elegantan. I zaista, ljudi navode kako ovaj nije gubio osećaj za stil, u belim odelima i sa opasnim cvidžama. Nije zabeleženo, pak, da je Trevino bio kanibal. On je takođe bio lekar, a ne psihijatar.

To je taj ubitačni šarm; preuzeto sa Latin times

To je taj ubitačni šarm; preuzeto sa Latin times

Da li se Hanibal Lektor uopšte i može profilirati? Teško. Možemo reći da je psihopata, sa ograničenom empatijom i bez osećaja griže savesti, ali to bi bilo pogrešno jer Hanibal tokom fabule razvija osećaj ljubavi prema određenim likovima. I mada je njegovo mučenje životinja u detinjstvu karakteristično za mnoge serijske ubice, kao i razni aspekti njegovog zločina, definitivne paralele sa pravim ubicama nema. Nijedan serijski ubica nije bio psihijatar, nijedan nije bio u uglednoj društvenoj klasi, većina ih je čuvala trofeje i nije mešala organizovan i neorganizovan način ubijanja, kao što Lektor radi.

Moramo priznati da je Haris stvorio dostojnog lika koji može da parira samom Fišu i Dameru, lika koji nas, psihologe i Klarisu Starling pleni i fascinira već godinama. Uprkos tome, teško da bi iko prihvatio njegov poziv za večeru.

Ubica hvata ubicu

U Kad jaganjci utihnu Lektora kontaktiraju ne bi li im pomogao u hapšenju drugog serijskog ubice, Bafalo Bila. Ova priča može zvučati potpuno bizarno – ubica da pomaže u hvatanju ubice? Smešno!

Ali za razliku od lika i dela Hanibala Kanibala, ovaj slučaj je, dame i gospodo – stvaran. Rajkert i Kepel su u svojoj potrazi za Ubicom sa Zelene Reke (tj. za Gerijem Ridgvejom, uhvaćenim skoro dvadeset godina kasnije) kontaktirali jednog od najpoznatijih američkih serijskih ubica, Teda Bandija, koji im je profilirao ubicu i njegove postupke čitao između redova. Ali, to je već neka druga fascinantna pričica….

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *