Dejvid Bouvi – Od vanzemaljca do vampira

Na svom putu od klinca koji svira po bluz bendovima do dostizanja slave poput svojih detinjih idola – Elvisa i Litl Ričarda – Dejvid Bouvi je iskoristio sve svoje adute, od odličnog osećaja za popularnu muziku do svog iskustva sa avangardnim pozorištem. Usput je postao jedna od najvećih rok ikona, dodirujući bar na trenutak skoro sve popularne žanrove od sedamdesetih do danas. Osvrnimo se na neke od vrhunaca i padova ove bogate karijere!

Teško je doneti sud o Dejvidu Bouviju – da li je u pitanju jedan od najneumornijih inovatora pop/rok muzike ili pak njen najveći kreativni vampir? U različitim trenucima svoje karijere razmenjivao je energiju i ideje sa ponekad afirmisanim, ponekad neafirmisanim, ali uvek sjajnim muzičarima. Mik Ronson, Brajan Ino, Džon Lenon, Mik Džeger, Lu Rid i Fredi Merkjuri tek su neki od njih, a Bouvi je vazda bio vešt da preuzme trenutno perspektivne uticaje i učini ih popularnijim.

Upravo to mu je možda i najveći adut – uvek je umeo da se nađe među pravim ljudima u pravo vreme, uz skoro nepogrešiv talenat da ostane ne samo relevantan već i provokativan kroz karijeru dužu od 40 godina. Tako se njegov hit sa početka osamdesetih – „Fashion“ klacka između nju vejva i fanka uz gitarske bravure Roberta Fripa, poznatog po izmišljanju sopstvenih štimova i snimanju instrumentalnih albuma sa podjednako pretencioznim Brajanom Inom, a koji „zvuče baš zanimljivo čak i ako ih pustite duplo sporije i/ili unazad“. Uz Bouvija, međutim, Fripovi atonalni rifovi postaju – fank.

Omotnica albuma The Man Who Sold the World

Omot albuma The Man Who Sold the World

U ovo vreme (početkom osamdesetih) to je za njegove standarde bio čak i umeren potez. Bouvi je, naime, još 1971. pozirao za omot svog trećeg albuma u haljini, a onda nastavio da u njoj daje intervjue tokom promotivne turneje. Iduće godine je to ispratio potvrđujući sumnje javnosti da je gej. Bio to trenutak nesigurnog eksperimentisanja ili provociranje javnosti, tek – nekoliko godina kasnije menja iskaz u „biseksualan“, a promatrajući njegove brojne partnerke do danas njegova naklonost muškarcima deluje prilično upitno.

Prvu polovinu sedamdesetih Bouvi je proveo u velikom komercijalnom uspehu svog „vanzemaljskog“ alter-ega Zigija Stardasta i njegovog pratećeg benda The Spiders from Mars. Kanališući svoju ljubav prema glumi kroz Zigija, pretvorio je svoju turneju u niz teatralnih koncerata. Publika je bila potpuno opijena njegovom pojavom – svojevrsnim sudarom Igija Popa i Lua Rida, a Bouvi je posle dugogodišnjeg truda konačno postao rok zvezda.

Kao i svakog velikog glumca, posle nekog vremena Zigi je počeo da ga proganja i bivalo mu je sve teže da razdvoji svoju pravu ličnost od izmišljene. Naprasno je „odstrelio“ Zigija uz koncertni film i okrenuo se, uz rastuću zavisnost od kokaina, novom liku – Mršavom belom vojvodi, naginjući ka soul i fank muzici. Međutim, sve više je gubio kontrolu – između ostalog, u to vreme je izjavio da bi bilo sjajno da Britanija „pronađe svog fašističkog vođu“.

Shvativši da je promena okruženja i navika neizbežna, a fasciniran nemačkom muzikom, Bouvi beži od američkih i engleskih reflektora put Berlina i povlači Igija Popa sa sobom ne bi li se obojica skinuli sa teških droga. Uz Brajana Ina kao muzičkog partnera, do kraja sedamdesetih snimiće tri albuma ambijentalne muzike. Takođe je kao koautor i producent pomogao Igiju da posle raspada The Stooges napravi svoja prva dva solo albuma, a tokom promocije se pridružio njegovom pratećem bendu svirajući klavijature.

Ostaje pitanje koliko je njegova plemenitost prema Igiju bila motivisana dugogodišnjim prijateljstvom, a koliko sopstvenom kreativnom krizom: prvi od Igijevih albuma – The Idiot, snimljen je pre bilo kog Bouvijevog dela u ovom periodu, a tri albuma koje će potom snimiti – Low, “Heroes” i Lodger – ostaju zabeleženi kao njegov kreativno najambiciozniji period do danas. Usledile su osamdesete tokom kojih se okreće MTV-ju i vraća popularnoj muzici, mada zahtevniji fanovi ostaju frustrirani njenim očiglednim pojednostavljivanjem u odnosu na Berlin, dok Bouvi postaje sve aktivniji kao filmski glumac.

Uprkos pojedinačnim hitovima, polako ali sigurno gubi publiku i prvi put deluje da se istrošio i da mu karijera prelazi u period stagnacije i održavanja slave nauštrb novih izazova. Pa ipak, njegova saradnja sa grupom Queen propraćena žestokim sukobima oko produkcije – „Under Pressure“ – bila je ne samo hit, već i kičma jednog od većih rep hitova s početka devedesetih, „Ice Ice BabyVanilla Ice-a. Njegovo agresivno semplovanje pesme dovelo je do tužbe, a proces je zataškan vansudskom nagodbom.

U pokušaju da se vrati sirovijem i drugačijem zvuku, Bouvi se krajem osamdesetih okreće hard roku formirajući Tin Machine. Bend uprkos zadovoljstvu kritičara pada na nos što se publike tiče, i ubrzo biva rasformiran.

Tek 1995. Bouvi ponovo počinje ozbiljnije da preispituje svoje granice – za početak poziva klavijaturistu Marka Garsona, sa kojim nije radio prethodnih 20 godina. Njegov free jazz solo svojevremeno je učinio pesmu „Aladdin Sane“ sa istoimenog albuma iz 1973. Bouvijevim prvim iskorakom iz roka u eksperimentalniju muziku, koji je kulminirao berlinskom trilogijom. Brajan Ino se vraća za Bouvijev produkcijski sto, po prvi put od Berlina. Trent Reznor i njegov bend Nine Inch Nails se postavljaju kao svojevrsni kompas njihovom zvuku (a ubrzo postaju i partneri na turneji). Bouvi izdaje 1. Outside – distopijski album o detektivu koji istražuje fenomen najnovije podzemne umetnosti: smrti i kasapljenja. Uprkos intrigantnosti ovakvog projekta, nerazumevanje izdavača sprečilo ga je da nastavi serijal sa još četiri albuma koje bi izdavao do kraja milenijuma.

Bouvi provodi sledećih desetak godina rikošetirajući između drum’n’bass uticaja, rok balada i preispitivanja sopstvene istorije – u ovom periodu ističu se albumi Heathen i Reality. I taman u trenutku u kom je delovalo da je Dejvid Bouvi ponovo pronašao svoju zlatnu žicu, 2004. mu srčani problemi iznenadno prekidaju turneju. Naglo se povlači iz javnosti, prestaje da odgovara novinarima i, poput kakvog vudu vrača, nestaje, ostavljajući nas da se pitamo da li je ikada i bio tu.

Konačni, mada u tom trenutku već potpuno neočekivani, povratak dogodio se tek 2013. godine uz nenajavljeni novi singl za kojim je ubrzo usledio i album – The Next Day. Bouvi pokazuje da nije izgubio svoju oštrinu, mada kao i prethodnik, Reality, album na trenutke više deluje kao osvežena retrospektiva uspešne karijere nego kao novo pomeranje granica. Pa ipak, pesme su sjajne i Bouvi je očigledno ponovo pronašao nadahnuće i gorivo da krene dalje. Album je propraćen i veoma uspešnom izložbom posvećenom čitavoj Bouvijevoj karijeri.  Još uvek odbija da daje intervjue, kao i da održava koncertne nastupe.

Za svoj 69. rođendan, osmog januara 2016, obećava nam novi album – Blackstar. Sudeći po prvim singlovima, deluje nadahnuto Berlinskim periodom svog rada, uz bogatu džez orkestraciju i povratak mračnijoj tematici. Veliki mistik rok scene odavno se nije činio ovako spremnim da nam ponovo ponudi izazov.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *