Dea Cvetković: izložba fotografija „Brioni Diaries“

Brioni, nostalgija i porodične slike, preklapanje sadašnjosti i prošlosti – Dea Cvetković nam priča o prvoj samostalnoj izložbi fotografija.

Dea Cvetković je samostalnom izložbom Brioni Diaries prvi put stupila na fotografsku scenu – prvi put, to jest, u prostoru koji nije virtuelan, već fizički. Pročitajte šta Dea ima da kaže o Brionima i uspomenama, tuđoj i svojoj fotografiji, pogledajte virtuelnu izložbu našeg teksta, a zatim se uputite i u prostornu – otvorena je do kraja februara u prostoru Marsh Open Space (Cetinjska 15).

K!K: Kako bi u tri reči opisala svoje fotografije?

To bi mi bilo preteško. Ja sam i istoričarka umetnosti, meni treba bar 100 reči za sve.

K!K: Analogna ili digitalna fotografija? Da li je uopšte bitno?

Mislim da nije, zavisi od toga šta čoveku više leži. Ja sam probala da radim sa analognim fotoaparatom pre par godina kad je to bio veliki trend, ali mi nije išlo, pa sam se brzo vratila na digitalne fotoaparate i telefone. Sad skoro da ne koristim fotoaparat, što je šteta jer i dalje pruža mnogo bolji kvalitet fotografija od onih sa ajfona.Brioni Diaries

K!K: Kako si se upustila u bavljenje fotografijom?
Kupila sam svoju prvu kameru kad sam imala 16-17 godina, bila mi je potrebna za neko putovanje. Najviše sam i fotografisala po drugim gradovima, istraživala svašta što mi je bilo zanimljivo, uvek imam više inspiracije kad sam negde drugde. Nisu to bile neke klasične turističke fotke. Onda sam kroz ta putovanja, razne muzeje, galerije, knjige, filmove otkrila svašta i mislim da je cela ta gomila slika koje god vrste uticala na mene. Takođe, jako volim ličnu tj. porodičnu kolekciju. Jedna od mojih omiljenih grupa fotografija su slajdovi i fotografije mojih roditelja sa putovanja po Americi iz ranih osamdesetih, to smatram ozbiljno dobrom umetnošću. Imala sam priliku da odrastam uz dobre fotografije, tako da je i moje bavljenje time došlo nekako prirodno i spontano.

K!K: Omiljeni fotograf i fotografija?
Gi Burdan (Guy Bourdin), Sara Kvinar (Sara Cwynar) – ona, doduše, meša fotografiju sa drugim medijima. Moram da pomenem i Frančesku Vudman (Franesca Woodman) kao prvu omiljenu fotografkinju iz tinejdž dana.Brioni Diaries

K!K: Brioni Diaries čine fotke koje si najpre kačila na Instagram. Kako je došla ideja da sve preneseš u fizički prostor?

Jedan prijatelj ih je video na mom Instagram profilu i terao me više godina zaredom da napravim izložbu. To i jeste dobra strana društvenih mreža, ljudi lako mogu da vide svašta od umetnosti, pa da je prebace u realan proctor, ako misle da to treba da se uradi. Tako da zahvalnost za postojanje izložbe pre svega ide drugu Srđanu Ćešiću kao glavnom organizatoru i super ekipi iz Marsh Open Space-a.

K!K: Šta za tebe znače Brionska ostrva? Zašto su sve fotografije usnimljene baš tamo?

Ja sam poslednjih šest godina imala divnu priliku da provedem veliki deo svojih leta na Brionima i to za mene predstavlja jedan stvarno značajan period u životu. To je jako specifično mesto, ne samo zbog svoje istorije, već i zbog svega onoga što se tamo zatekne – taj mir, pustoš, priroda, gomila zanimljivih i jako talentovanih ljudi, retro izgled svega od hotela, uličnih svetiljki, šolje za kafu; to sve daje priliku za jedno potpuno izmeštanje iz stvarnosti. Mislim da je teško ostati nepromenjen u tim uslovima, pogotovo kad si mlađi. Meni su Brioni deo sazrevanja i odrastanja. Taj period sam onda htela nekako da zaokružim i to sam probala da uradim ovom izložbom.Brioni Diarie

K!K: Tebi najdraža fotografija sa izložbe Brioni Diaries? I priča koja je prati?

Nemam jednu. Sve koje me podsećaju na određeni trenutak, dan, period, osećanje, ljude koje volim. Dovoljno mi je da znam kad je nastala ili ko je na slici, ali to onda nema toliko veze sa umetničkim kvalitetom fotografije, više je moj doživljaj i asocijacija na nešto drugo.

K!K: U programu za tvoju izložbu Ana Simona Zelenović uporedila je tvoje slike sa delićima nekog filma, gde vidimo samo deo priče. Da li te zanima film i da li misliš da se baviš time nekada u budućnosti?

Trenutno me zanima da položim vožnju i napišem master rad, za sve ostalo – never say never :).

K!K: Tvoje fotografije okarakterisane su i kao nostalgične. Da li ih i ti tako doživljavaš? Misliš li da si nostalgična osoba?

Definitivno. Postoji citat iz intervjua sa rediteljem filma Blue Valentine Derekom Sienfrensom (Derek Cianfrance) koji jako volim: „Suočavam se sa sadašnjošću i celom svojom istorijom u istom trenutku.“ On opisuje kako mu delovi dana nestaju i gube se u svim sećanjima na stvari koje su se već desile, da mu se život u sadašnjosti stalno preklapa sa delovima iz prošlosti, a koji se, u stvari, izmene u sećanju i postaju neka druga verzija realnog događaja. To mi je jako blisko, ne znam da li je to nužno nostalgija, doduše. Ako nije to, onda je sigurno gledanje serije Mad Men.

K!K: Već planiraš novi ciklus fotografija/novu izložbu?

Postoje planovi za izložbu nekih video radova, možda do leta, ali još sam u idejnoj fazi za to.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *