David Byrne: muzički kameleon

David Byrne muzičku karijeru je počeo kasnih 70-ih, kao mozak kultnog New Wave benda Talking Heads. Godine 2013. završio je turneju sa St. Vincent, mladom nadom indie-popa. U međuvremenu, prošetao je kroz više žanrova nego što civilni muzički uživalac može da nabroji.

Kao pojava lako je prepoznatljiv: izražajne oči, osobenjački stil, vokal nepopravljivog njujorškog neurotičara. Ipak, ako bi se David Byrne morao opisati samo jednim pridevom, morali bismo se odlučiti za „uticajan”. Naime, od Talking Heads naovamo eksperimentisao je sa apsurdnim opsegom žanrova i muzičara, često bez očiglednog povoda – do te mere da je magazin Pitchfork jednom prilikom zajedljivo primetio da bi se „Byrne pojavio u studiu sa bilo kim ako mu se ponudi makar poluprazna kesica čipsa”.  Vaistinu, pojedine rezultate Byrnove stvaralačkog kameleonisanja nije lako razumeti, a bogami ni pohvaliti. Pa ipak, bilo da snima disko opere ili piše knjige pretenciozno naslovljene How Music Works, publika i kritika uvek obraćaju pažnju, jer, parafrazirajući njegove stihove: „nije uvek dobro, ali nikad nije dosadno”.

David Byrne - preuzeto sa pastemagazine.com

David Byrne – preuzeto sa pastemagazine.com

Za razliku od mnogih muzičara njegovih godina, David Byrne uspeva da ide u korak sa vremenom: prigrlio je nove tehnologije kako u promotivne, tako i u stvaralačke svrhe, i radije će praviti novu muziku nego živeti od stare slave iz osamdesetih. I to je, ako ništa drugo, vredno poštovanja.

David Byrne je brend – ne morate ga voleti, ali je sa njegovim radom u najmanju ruku zanimljivo biti upoznat. Kokoška gordo predstavlja probrana izdanja!

Stop Making Sense (1984)

Počinjati valja ispočetka: bend sa kojim je Byrne počeo karijeru i dokazao se kao muzičar koga vredi pamtiti jeste kultni Talking Heads. Zajedno sa Krisom Francom, Džerijem Harisonom i Tinom Vejmut, snimio je osam studijskih albuma, te je nemoguće izdvojiti samo jedan. Srećom, tu je Stop Making Sense – jedan od najboljih koncertnih filmova svih vremena. Snimak savršeno osmišljenog scenskog nastupa traži potpunu pažnju – nemojte se prevariti i pustiti ga da svirka u pozadini dok radite nešto drugo.
Tokom prve numere, „Psycho Killer”, na sceni je samo David Byrne, sam; u narednim pesmama mu se, jedan po jedan, pridružuju ostali članovi benda i prateće postave. Iako set-lista nije hronološki poređana, postepeno uvođenje instrumenata ipak daje uvid u razvoj zvuka Talking Heads od ogoljenog i minimalističkog do razuzdanog i isprepletanog, sa osetnim uticajima afričkih ritmova i muzike.

My Life in the Bush of Ghosts (1981) – sa Brajanom Inom

Ambiciozni i avangardni producent Brajan Ino bio je ključan za razvoj zvuka Talking Heads, a najbolje se slagao upravo sa Byrneom. Njihov zajednički album, My Life in a Bush of Ghosts, jedan je od prvih albuma koji obilato koristi semplove, te je istorijski bitan kako za elektronsku, tako i za ambijentalnu muziku. Višeslojni afrički ritmovi karakteristični i za tadašnji zvuk Talking Heads postignuti su uglavnom uz pomoć buke svakodnevnih predmeta, poput kartonskih kutija ili tiganja. Međutim, na albumu je najzanimljivije odsutvo „pravih” vokala: umesto njih korišćeni su semplovi radio DJ-eva, arapskih tradicionalnih pevača, pa čak i jednog isterivača đavola. Rezultat je, očekivano, odličnost pojačana graničnim ludilom.

The Catherine Wheel (1981)

Takođe u vreme vrhunca grupe Talking Heads, Byrne stupa u vezu sa koreografkinjom Tvajlom Tarp. Ona ga je zamolila da napiše muziku za njenu plesnu predstavu; Catherine Wheel je prvi put  izvedena u Njujorku 1981., a naknadno je izašao i soundtrack. Muzika komponovana za brodvejski performans, dakako, ne zvuči kao „obična” muzika za ples nas smrtnika – ritmički je interesantnija, i veoma neobično teče: istovremeno i grcavo i skladno.

Neznani, a milostivi korisnik YouTube-a, naše gore list, ljubazno je okačio celu predstavu – kako kaže, zarad nas mladih. Gvirnite u nju, ako je još nisu strgli crnobozi autorskih prava – videćete sve od modernog baleta do američkog stepa, uz dovoljno psihodelije da parira muzici. U jednoj od glavnih uloga je ananas.

Rei Momo (1989)

Pošto je dugo istraživao afričku i world muziku, Byrne je odlučio da zaroni i u latino. Okupio je odgovarajući bend odličnih muzičara, i komponovao album sa standardnim ritmovima sambi, merengi i ča-ča-ča. A onda je preko toga pevao sam (uz podršku Kristi Mak Kol na par pesama).

Kada prvi put čujete njegov karakteristično neurotičan glas u kontekstu latino zvuka, nemojte se ustručavati da prasnete u smeh.

Posle petnaestak sekundi, navićićete se. Posle dvadeset, znaćete da je u pitanju jedno od onih retkih muzičkih ostvarenja koja uspevaju da nateraju nešto naizgled neskladno da, na sumanut način, radi. I to toliko dobro da ne postoji razlog da Rei Momo obrnete kad god vam se sluša nešto veselo, a zanimljivo: provereno razmrdava i podiže raspoloženje, a nikada nećete prestati da se pitate kako li mu to uspeva. 

Here Lies Love (2010) – sa Fatboy Slimom

Byrneova ljubav prema saradnjama i gostovanjima već je spomenuta i, ako izuzmemo legendarni My Life in the Bush of Ghosts, najbolji rezultat kolaboracije svakako je Here Lies Love . Uvek rad da skače iz žanra u žanr, ovoga puta se upustio u ostvarenje sa prizvucima diska, densa, roka i big beat-a. Pojedinačne pesme zbog ovoga često zvuče žanrovski potpuno različito, ali zajedno ipak čine skladnu celinu, te šarenilo samo doprinosi dinamici. Ovaj konceptualni album prati život bivše filipinske prve dame Imelde Markos, od detinjstva do trenutka kada je bila primorana da napusti Filipine; deo eksperimenta tokom stvaranja albuma bio je, prema Byrneovim rečima, da se jedan ozbiljan narativ sa dramskim potencijalom prenese u klupski disko. Po svemu sudeći, eksperiment je uspeo. Godine 2013. album je adaptiran i postavljen kao rok mjuzikl u Njujorku.

Među 22 gostujuća vokalna izvođaća na albumu, većina su žene – i izbor je toliko raznolik i dobar da nije zgoreg preslušati ga da biste pronašli svoju novu omiljenu pevačicu. Za ljubitelje stare dobre garde tu su Tori Ejmos i Sindi Loper; među mlađim talentima izdvaja se ekscentrična francuskinja Camille, i naravno St. Vincent; pošto je upravo sa njom Byrne saradnju produžio celim zajedničkim albumom, jedino je prikladno zaključiti ovaj kratak prikaz njenim doprinosom Here Lies Love. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *