Čudovišta iz srednjovekovnih rukopisa

Kratak vodič kroz svet fantastičnih bića koja su vekovima kopkala maštu ljudi i popunjavala stranice knjiga.

Hibridni svirač gajdi i polunagi igrač. Iz Rutland psaltira; svrstava se među najpopularnije upravo zbog bogate dekoracije svake strane i pogotovo zbog ovakvih začudnih scena i stvorenja na marginama. Preuzeto sa sajta British Library

Hibridni svirač gajdi i polunagi igrač. Rutland psaltir, oko 1260; svrstava se među najpopularnije rukopise upravo zbog bogate dekoracije svake strane i začudnih scena i stvorenja na marginama. Preuzeto sa British Library

Zmaj kao marginalija; Rutland Psaltir, oko 1260. Preuzeto sa sajta British Library

Zmaj kao marginalija; Rutland Psaltir. Preuzeto sa British Library

Od davnih vremena su se po glavama ljudi vrzmala kojekakva čudovišta. Kombinacije životinjskih i ljudskih figura, izmešani sklopovi krila, ruku, nogu i drugih delova tela su gmizali, puzali i doletali iz maštovitih umova na listove pergamenta u vidu reči i slika. Ovde ćemo se pozabaviti grotesknim stvorenjima, fantastičnim zverima i hibridima ali ćemo se ograničiti na stranice srednjovekovnih rukopisa jer, ako bismo išli šire od ovoga, bilo bi nam potrebno čudovišno mnogo prostora.

Ljudi takozvanog mračnog doba su se pitali da li čudovišta stvarno postoje? Zašto bi ih Bog stvorio? Za neke, ova bića su bila protivprirodna, za druge, manifestovala su moć Boga da stvara različite forme života. Kulturu srednjeg veka u zapadnoj Evropi najviše je oblikovalo hrišćanstvo ali su uticaja na njen razvoj imale i antičke kulture. Jedan od najcenjenijih i najuticajnijih antičkih autora bio je Plinije Stariji (23-79. nove ere), koji u Prirodnoj istoriji piše da čudna stvorenja žive na obodu Zemlje, na neistraženim planinama i najudaljenijim ostrvima koja je malo ljudi posetilo. Mapa sveta iz Psaltira Henrija VIII (bogoslužbena knjiga koja sadrži samo psalme) prikazuje Zemlju kao okruglu ploču oko koje se prostire okean, a zona čudovišta je sa desne strane predstavljena u vidu trake podeljene na narandžaste i plave odeljke.

Žan Malar, Mapa sveta iz psaltira Henrija VIII, oko 1540. Preuzeto sa sajta British Library

Žan Malar, Mapa sveta iz psaltira Henrija VIII, oko 1540. Jerusalim je tokom celog srednjeg veka smatran centrom sveta pa je tako i predstavljen; zona čudovišta se nalazi kod obale Afrike, na samoj periferiji poznatog sveta. Preuzeto sa British Library

Iz dalekih i nepoznatih zemalja…

Oko 970. godine priče o čudovištima antičkih mudraca su se uobličile anglosaksonski tekst Čuda Istoka koji je kružio Evropom često kao deo nekog većeg proznog dela. Kopije ovog teksta pokazuju da tekstualni opis nije bio dovoljan i da su vizualne predstave bile neophodan prateći sadržaj. Iluminacije, ili minijature, su slikani ukrasi na marginama ili preko celih listova knjiga. Izrađivali su ih najčešće monasi koji su knjige i prepisivali. Od maštovitosti teksta zavisila je maštovitost slike koja ga nekada predstavlja doslovno. Tako Panoti (što u prevodu sa grčkog znači Sveuši”) u jednom prepisu Čuda Istoka imaju uši u vidu školjki, dok su one u jednom kasnijem izdužene i obavijene oko ruku. Smatralo se da ova pitoma stvorenja žive na istoimenom ostrvu i da im uši služe da se pokriju, da na njima spavaju ali i da pobegnu od opasnosti koristeći ih kao krila.

Panotti iz prepisa Čuda Istoka iz 1040. godine

Panoti, Čuda Istoka iz 1040. Preuzeto sa British Library

Hibridno biće i Panotti, iz Rutlan Psaltira, oko 1260.

Hibridno biće i Panoti, Rutland Psaltir, oko 1260. Preuzeto sa British Library

 

 

 

 

 

 

 

 

Blemija sa lukom i strelom. Česti prikazi bezglavih ljudi ukazuju na percepciju ovog plemena kao ratobornog. Preuzeto sa sajta British Library

Blemija sa lukom i strelom. Česti prikazi bezglavih ljudi ukazuju na percepciju ovog plemena kao ratobornog. Rutland Psaltir. Preuzeto sa British Library

U Putopisu ser Džona Mandevila, fiktivnog ali vrlo uticajnog dela četrnaestog veka koje je i Kolumbo poneo na svoj put, nalazimo opis Pigmeja. To su ljudi sa ustima u vidu okruglih rupa i bez jezika pa su prilikom uzimanja hrane ili pića morali da koriste slamčice. Takođe, ovde se pojavljuju Blemije (lat. Blemmyae), bezglavi ljudi kojima su lica pozicionirana na torzu. Pominju ih Herodot, Plinije i mnogi drugi autori kao dobroćudan narod sa severa Afrike. Na prostoru današnjeg Sudana zaista je postojalo pleme pod tim imenom koje je zadavalo probleme rimskim vojskovođama. Njih je bilo lako pomešati sa plemenom Antropofagija, kanibalima koji su skalpove žrtava nosili oko vrata, pa odatle ideja glave na grudima. U srednjovekovnim rukopisima su Blemije često prikazivane na komičan način, sa grimasama i kezovima, kao da je namera umetnika bila da još više iskarikira njihova tela. Jedna od najpoznatijih minijatura sa Blemijama prikazuje ih u bici sa Aleksandrom Velikim u Romansi o Aleksandru. Proza sa tematikom Aleksandrovog života kao slavnog osvajača bila je jako popularna i na minijaturama ga možemo videti kako poražava zmajeve i druge fantastične protivnike.

Aleksandar Veliki u napadu na Blemije. List i ceo rukopis su bogato dekorisani biljnom dekoracijom i velikim inicijalom na početku teksta. Iz Romanse o Aleksandru; Pariz, oko 1420. Preuzeto sa sajta TheOldReader

Aleksandar Veliki u napadu na Blemije. List i ceo rukopis su bogato dekorisani biljnom dekoracijom i velikim inicijalima umesto prvog slova. Iz Romanse o Aleksandru; Pariz, oko 1420. Preuzeto sa Hyperallergic

blemijia pogodio sciopoda strelom u zadnjicu, Rutland Psaltir. Peuzeto sa sajta British Library

Blemijia pogodio sciopoda strelom u zadnjicu, Rutland Psaltir. Peuzeto sa British Library

Nisu baš svi ljudi verovali da takva bića stvarno postoje. Đovani de Marinjoli, firentinski fratar koji je bio u Kini 1338. godine, ostavio je putopis u kome jasno kaže kako je posetio mesta za koja su mape pokazivale da su nastanjene Sciopodima ali da ova vrsta ne postoji. Sciopodi (engl. Shadowfoots) su ljudi za koje se verovalo da imaju samo jednu nogu koju bi prilikom odmora podigli u vis zarad hladovine. On je video kako tamo ljudi koriste štap sa nekom vrstom nadstrešnice na vrhu kao zaklon od sunca i kiše zvan chatur, iliti kišobran, koji su, po njegovim rečima, pesnici pretvorili u nogu.

Psoglavi, iz Putovanja ser Džona Mandevila; Engleska, XV vek. Preuzeto sa sajta British Library

Psoglavi, iz Putovanja ser Džona Mandevila; Engleska, XV vek. Preuzeto sa British Library

Sciopodi. Jakob van Maerlant, O prirodi stvari, Flandrija, oko 1350. Preuzeto sa sajta LiveJournal

Sciopodi. Jakob van Maerlant, O prirodi stvari, Flandrija, oko 1350. Preuzeto sa LiveJournal

 

 

 

 

 

 

 

 

Psoglav, Marko Polo piše da žive na ostrvu blizu Mijanmara.

Psoglav, Marko Polo piše da žive na ostrvu blizu Mjanmara. Preuzeto sa Crypted Chronicles

Za razliku od ovih pitomih rasa, bilo je i onih koje su izazivale strah, poput Psoglava (lat. Cynocephali). Ovi ljudi sa glavom psa simbolizovali su varvarske, nehrišćanske narode, Kineze, Mongole, Arape i neka severnoevropska plemena. Čak postoji zapis da su namerno korišćeni za zastrašivanje putem glasina da ih neprijateljske vojske imaju u svojim redovima. Zanimljivo je da se ova stvorenja sreću u mnogim mitologijama pa su Psoglavi bili poznati i slovenskim narodima, s tim što po slovenskoj mitologiji imaju jedno oko, gvozdene zube i konjske noge, a da se hrane živim ljudima i leševima.

Bestijari

Koliki je apetit za čudnim stvorenjima bio, govori nam pojava i popularnost bestijara. Ovi indeksi prirodnih pojmova sa biblijskim referencama bili su najčitanija literatura u Francuskoj i Engleskoj 12. i 13. veka. Sadržali su tekstualne opise i ilustracije životinja, fantastičnih bića i kamenja sa pripisanim natprirodnim karakteristikama. Magija se nalazi upravo u maštovitosti i humoru ilustracija, slikanih delom iz zadovoljstva ali opravdanih kao poučno sredstvo. U bestijarima je forma kombinacije slike i teksta utvrđena i duboko je uticala na dalji razvoj minijaturnog slikarstva i iluminaciju knjiga.

Levo: Grifon, zver sa telom lava, glavom i nogama orla. Verovalo se da se hrani konjima, ponekad ljudskim mesom i da iskopava zlato. Simbol Hristovog Vaskrsenja. Bodli bestijar, Engleska, 1225.-1250. Preuzeto sa pinterest. Desno: Mantikora sa ljudskom nogom u ustima. Sa lavljim telom, ljudskim licem i bodljom na repu poput škorpijinog, bio je simbol proroka Jeremije. Bodli bestijar. Preuzeto sa JohnGuyCollick

Levo: Grifon, zver sa telom lava, glavom i nogama orla. Verovalo se da se hrani konjima, ponekad ljudskim mesom i da iskopava zlato. Simbol Hristovog Vaskrsenja. Bodli bestijar, Engleska, 1225.-1250. Preuzeto sa pinterest.
Desno: Mantikora sa ljudskom nogom u ustima. Sa lavljim telom, ljudskim licem i bodljom na repu poput škorpijinog, bio je simbol proroka Jeremije. Bodli bestijar. Preuzeto sa JohnGuyCollick

Levo: Hidra, vrsta vodene zmije koja uspavanom aligatoru ulazi u usta i jede ga iznutra. Hidra je ovde vec u ustima aligatora, životinje za koju umetnik očigledno nije znao kako zaista izgleda. Rojal bestijar. Preuzeto sa http://bestiary.ca/ Desno gore: Amfibena, dvoglava zmija koja se krece u oba smera. Harli bestijar, Engleska, 1236.-1250. Preuzeto sa britishlibrary Desno dole: Zmaj je u srednjem veku simbolisao đavola i smatralo se da živi u Indiji i Etiopiji, pored staza slonova kojima se hrani. Zbog ove pretnje su se slonovi navodno rađali u vodi. Harli bestijar. Preuzeto sa

Levo: Hidra, vrsta vodene zmije koja uspavanom aligatoru ulazi u usta i jede ga iznutra. Hidra je ovde vec u ustima aligatora, životinje za koju umetnik očigledno nije znao kako zaista izgleda. Rojal bestijar. Preuzeto sa bestiary.ca
Desno gore: Amfibena, dvoglava zmija koja se krece u oba smera. Harli bestijar, Engleska, 1236.-1250. Preuzeto sa British Library
Desno dole: Zmaj je u srednjem veku simbolisao đavola i smatralo se da živi u Indiji i Etiopiji, pored staza slonova kojima se hrani. Zbog ove pretnje su se slonovi navodno rađali u vodi. Harli bestijar. Preuzeto sa British Library

Bonakon. Francuska, oko 1450. godine. Preuzeto sa sajta Medieval Bestiary

Bonakon, podseća na bika sa rogovima povijenim u nazad pa je naizgled pitom. Međutim, kada je u opasnosti, ispušta otrovnu tečnost, što je i najčešće slikan trenutak. Francuska, oko 1450. godine. Preuzeto sa Medieval Bestiary

Nečastivi, Zver Apokalipse i drugi zastrašitelji iz Biblije… i jednorog

Putovanje kroz fantastični srednji vek završićemo prelistavanjem bogoslužbenih knjiga. U periodu najčešće označavanom kao pozni srednji vek, minijaturno slikarstvo je doživelo procvat zbog porasta privatne pobožnosti. Plemstvo je naručivalo izradu molitvenika i druge crkvene literature kako bi se u privatnosti svog doma posvećivali Bogu, a ručno prepisivane knjige bile su na visokoj ceni prvenstveno zbog skupih boja i zlata korišćenih u izradi ukrasa.Tekst i iluminacije imaju korene u tradiciji: njihov stil najčešće je pratio savremene tokove ali ikonografija (pravila, propisi i norme prema kojima su stvarane) ima klasične izvore. Funkcija slike prvenstveno je didaktička, da detaljnije objasni tekst ili da ga protumači nepismenima, a da bi svima bila čitljiva i jasna, umetnici su radili po likovnim predlošcima poštujući određena pravila predstavljanja koja su važila i za druge umetničke medije.

Jednorog i Devica. Časlovac (knjiga molitvi po satima), Holandija, 1300-1325. Preuzeto sa sajta Hyperallergic

Jednorog i Devica. Časlovac (knjiga molitvi po satima), Holandija, 1300-1325. Preuzeto sa Hyperallergic

Bez preterivanja se može reći da je jednorog, simbol Bogorodice, bio omiljeno stvorenje. Toliko brz i snažan da ni najbolji lovci nisu bili u stanju da ga uhvate; jedino bi se pokorio devici, stavljajući joj glavu u krilo. Međutim, u romanu Ime ruže, Umberto Eko podseća na izjavu Marka Pola da je ih video blizu rajskog izvora, mestu oko kojeg se smatralo da žive, ali da su ružni, crni, grubi i nimalo nalik onima iz knjiga. Kroz reči protagoniste Vilijema, Eko nam saopštava kako je Polo verovatno video prave životnje sa rogom na čelu (nosoroge) koje su opisivali antički autori ali da je tokom vekova prepisivanja ova vrsta preobražena u belu i dobroćudnu.

Stvorenja zle naravi se pojavljuju kao opomena grešnima ili u slavu vere  slučaj sa aždajom u priči o svetom Đorđu i svetoj Margareti. Ovaj reptil je uglavnom prikazivan u trenutku poraza, proboden kopljem i pod nogama sveca. Đavolaka raznih oblika i veličina ima na svim scenama koje se tiču ljudske duše i naravo, Pakla. Ružni, crni, sa rogovima, jarećim nogama i krilima slepog miša, često u rukama drže sprave za mučenje, dobro poznate tadašnjem svetu. Jedan monah je pisao kako je svaki greh imao svoju kaznu i nadređenog demona, pa na osnovu oruđa koja koriste možemo zaključiti zašto je jadnik na slici osuđen. Tako oni iskušavaju ne samo grešne nego i duše svetitelja, na scenama smrti se otimaju oko duše koja izlazi iz tela pokojnika ili guraju osuđene ka večnoj vatri kroz široko otvorene čeljusti Aherona, zveri čija su usta u srednjem veku zamišljana kao vrata Pakla. 

Demoni guraju grešnike kroz otvorena usta Pakla. Tajmut Časlovac, Engleska, 1325-1350. preuzeto sa sajta British Library

Demoni guraju grešnike kroz otvorena usta Pakla. Tajmut Časlovac, Engleska, 1325-1350. Preuzeto sa British Library

Đavoli pohlepe navode čoveka na greh. Somme le Roi, skup moralnih načela, Francuska, 1290-1300. Preuzeto sa sajta Hyperallergic

Đavoli pohlepe navode čoveka na greh. Hyperallergic

Zver Apokalipse iz Knjige Otkrovenja. Francuska, 1290-1300. Preuzeto sa sajta Hyperallergic

Zver Apokalipse iz Knjige Otkrovenja. Francuska, 1290-1300. Preuzeto sa Hyperallergic

Đavo pokušava da uzme dušu pokojniku; ponekad je nečistima docrtavano još jedno lice na zadnjici. Francuska, 1290.-1330. preuzeto sa sajta Hyperallergic

Đavo pokušava da uzme dušu pokojniku; ponekad je nečistima docrtavano još jedno lice na zadnjici. Francuska, 1290.-1330. preuzeto sa Hyperallergic

Ipak najveći strah srednjovekovnom stanovništvu je ulivala Zver Apokalipse, biće sa četiri glave, opisano u Otkrovenju Jovanovom. Narod je u ovom periodu bio zaplašen drugim Hristovim dolaskom, zadojen propovedima sveštenika čije je obrazovanje smatrano najuzvišenijim, a znanje jednako naučnom, zasnovano na veri u svemogućeg Boga koji je istovremeno i „Dobri Bog koji prašta“ i „Strašni sudija“ od čije volje zavisi svačija ovozemaljska i zagrobna sudbina. Ovakva klima, gde su oskudna znanja bila rezervisana za mali sloj ljudi, prava nauka sputavana i ograničena hrišćanskim shvatanjima, a umetnost nastajala skoro isključivo iz religioznih pobuda, iznedrila je začuđujuće raznovrsne i maštovite predstave nepoznatog i nepostojećeg sveta.

Demoni muče požudnu ženu. Tajmut Časlovac. Preuzeto sa sajta British Library

Demoni muče požudnu ženu. Tajmut Časlovac. Preuzeto sa British Library

Naizgled naivni, crteži na vrlo domišljat način postižu svoj cilj – da podstaknu na pravedan i bezgrešan život tada poznatim slikarskim sredstvima. Kada uzmemo u obzir da su tekstovi prepisivani u periodu dužem od milenijuma i da prosečan monah uglavnom nije išao dalje od bašte manastira, razumljivo je zašto su nastale ovolike razlike i nedoumice u prikazima čudovišta. Još jedna zanimljiva stvar koja se može zaključiti na osnovu velikog broja ne sasvim jasnih stvorova u raznim pozama i neobjašnjivim radnjama koji se u tekstu ne spominju, jeste da ih je umetnik nekad slikao čisto radi svoje i zabave čitalaca. To može biti objašnjenje lika u svešteničkoj odori  iz Smitfild Dekreta  neodoljivo sličnog Jodi iz Star Wars serijala. Iako iluminacije na pojedinim stranama manuskripta nemaju nikakve veze sa tekstom jer prikazuju život starozavetnog kralja Samsona, to nije sprečilo da Joda ipak bude protumačen kao đavo preobučen u klerika, implicirajući iskvarenost u redovima branioca kanonskog prava.

"Joda" iz Smitfild Dekreta, 1300.-1340. Preuzeto sa sajta ShukerNature

“Joda” iz Smitfild Dekreta, 1300.-1340.
Preuzeto sa ShukerNature

U srednjovekovnim rukopisima se susrećemo sa mnogim fantastičnim bićima i životinjama, od kojih su neke vrste do danas ostale popularne, poput jednoroga, feniksa, basiliska, kentaura, sirene, kiklopa… Nismo imali prostora da objasnimo sve njih ali može se steći uvid koliki je bio njihov uticaj na folklor i kulturu evropskih naroda, samim tim i na savremenu kulturu u kojoj su toliko duboko ukorenjene. Iako Jodin kreator tvrdi da je lik nastao u njegovoj mašti, mogućnost da je Stjuart Friborn došao u kontakt sa ovom minijaturom ipak postoji, mada je mnogi smatraju malo verovatnom.

Ženka kentaura doji mladuče; margina Rutland Psaltira. Preuzeto sa sajta British Library

Ženka kentaura doji mladuče; margina Rutland Psaltira. Preuzeto sa Pinterest

 

Literatura:

  • D. Kempf & M. Gilbert, Medieval Monsters; British Library, London 2015.
  • U. Eko, Ime ruže, Novosti, Beograd 2004.
  • Razni web izvori (pitajte i rado ćemo ih podeliti sa vama!)
  • Naslovna reprodukcija  preuzeta sa sajta Patricia Lovett.

    2 komentara

    • Ivan says:

      Kad covek vidi blemiju prosto se zapita da li je moguce da je neko nekada verovao da takvo stvorenje zaista postoji. Jos se i pokriva nogom kad drema. 🙂

      Odlican clanak, bravo.

    • Vera Spiric says:

      Dobar i zanimljiv tekst.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *