Crtežom ka izlečenju

Kako su povezane umetnost i psihologija, šta je art terapija i kakve veze sa ovim ima Art Brut saznali smo na jednodnevnoj prezentaciji rada Art Brut studija u okviru Dnevne bolnice VMA.

Detalj izložbe

Detalj izložbe

Godinu dana od kada je počeo sa radom, javnosti je 4.3.2016. predstavljen rad Art Brut studija u okviru Dnevne bolnice VMA. Ovim povodom u Domu Vojske Srbije prikazana je izložba radova pacijenata, posetioci su učestvovali u stvaranju zajedničkog crteža i održano je predavanje o umetnosti i psihoterapiji. Govornici koji su dali interesantan uvid u ovu temu su bili Gordana Dedić, načelnica Dnevne bolnice VMA, Tatjana Stojanović, klinički psiholog iste ustanove, i umetnik Goran Stojčetović koji vodi studio. Prenosimo vam šta smo sve naučili!

Umetnost kroz prizmu psihologije

Predavanje u jeku

Predavanje

Umetnost još od davnih vremena zauzima važno mesto u životu ljudi, pa ne čudi što su se psiholozi zanteresovali za nju. Naime, u žiži istraživanja su pitanje šta je uopšte umetnost, ličnost umetnika i psihološki procesi koji stoje iza stvaranja, kao i način na koji umetnost utiče na posmatrače: ukratko, kako nastaje i deluje umetničko delo.

Prema ranijim psihoanalitičkim idejama, svako delo povezano je sa podsvešću stvaraoca – kroz umetnost se podsvesne želje i fantazije probijaju u spoljašnji svet. Frojd, ključan za zasnivanje psihoanalize, umetnika je smatrao neurotičarem koji se kreativnošću bori sa psihičkim pritiscima i konfliktima. On je verovao da umetnici kroz stvaranje istovremeno sprečavaju svoj psihički slom ali i izlečenje. Ipak, prema savremenim shvatanjima osnova umetnosti nije neuroza niti je potreban unutrašnji konflikt kako bi nastala, već ona proizilazi iz talenta. Takođe, akcenat pri analizi prebačen je sa umetnika na samo delo – jer se ličnost umetnika tokom stvaranja na njega prenosi, on deo sebe upisuje u svoje radove. Psiholozi su često težili tome da kroz stvaralaštvo umetnika objasne njihovo mentalno stanje, a umetnik koga su verovatno najviše analizirali je Van Gog: smatra se da se kroz posmatranje njegovih stotina autoportreta mogu pratiti sve faze, usponi i padovi, u njegovom psihičkom životu.

Šta je art terapija?

Detalj izložbe

Detalj izložbe

Likovno izražavanje je samo jedan od načina na koji ljudi razumeju i oblikuju stvarnost. Neverbalno mišljenje je uobličeno još pre nego što progovorimo (na primer, bebe svakako razmišljaju iako još uvek ne govore) i mišljenje u slikama je zapravo jedan iskonski način komunikacije kojim se često lakše može doći do emocija nego isključivo rečima.

Art terapija je zasnovana na buđenju i istraživanju unutrašnjeg života pacijenata, a njen razvoj je podstakla Frojdova i Jungova teorija o nesvesnom. Inspirisani novim zapažanjima umetnici su počeli da se okreću od proste predstave realnosti ka izražavanju dubina svog bića, pa su, na primer, umetnici nadrealizma koristili tehniku automatskog crtanja pri kojoj su pokušavali da isključe svoju svest pri radu. Takođe, nadrealisti su se bavili analizom snova, a nesvesno su uzeli kao ključan element u stvaralaštvu i oslobođenju imaginacije.

Dakle, pošto je veliki deo našeg mišljenja neverbalan, umetnost može da pomogne da se lakše izraze ideje, a tu na scenu stupa art terapija. To je psihoterapija koja koristi umetničke materijale, slike i stvaralački proces, kao i klijentove odgovore na njih – a oni predstavljaju izraz njegove ličnosti, interesovanja ili briga. U art terapiji postoje dva pristupa: jedan stavlja naglasak na delo i umetnost koristi kao prozor u nesvesno ka potisnutim osećanjima, dok drugi naglašava proces stvaranja i njegova terapijska svojstva – kroz kreativni čin problemi se mogu oživeti i zatim razrešiti. Slike često pojačavaju osećanja koja se ne mogu opisati rečima a koja nosimo u sebi.

Već više od trideset godina art terapija se odvija na VMA, a u Dnevnoj bolnici ona se sprovodi u kombinaciji sa drugim aktivnostima, poput grupne i individualne terapije. Na početku nisu svi korisnici oduševljeni ovim vidom rada i Tatjana Stojanović primećuje da se u njima javljaju razni otpori koji su povezani sa baš onim karakteristikama ličnosti koje zapravo ometaju njihov rad na sebi. Neki ljudi su zatvoreni, nespremni na promene ili na pokušaj da situaciju pogledaju iz drugog ugla, u nekima se javlja strah od procenjivanja, a često im ovaj vid izražavanja nije blizak.

U Dnevnoj bolnici VMA art terapija se odvija u dve faze. Prva je crtanje uz slušanje muzike, najčešće na slobodnu temu, dok se u drugoj ti crteži analiziraju u grupi. Nakon crtanja, svako glasa za rad koji mu se najviše dopada – onaj koji ima najviše glasova se izdvoji i o njemu se razgovara, prepoznaju se osećanja, a autor i glasači mu daju naziv. Isto se uradi za svako delo, a zatim korisnici sastave kolaž od crteža. Dok u prvoj fazi učesnici rade pojedinačno, pokušavajući da na papir prenesu ono što osećaju, u drugoj fazi se suočavaju sa radom drugih pacijenata, a na kraju to individualno delo postaje element veće celine.

Detalj izložbe

Detalj izložbe

Novi pristup: Art Brut studio

O idejama art bruta već smo govorili: ukratko, ovo je umetnički pravac nastao nakon Drugog svetskog rata. On se umnogome bavio delima koja su nastala podstaknuta ratnom traumom, u kojima su mogli da se vide potpuno novi umetnički izrazi i rešenja. Razaranja čovečanstva su dovela do preispitivanja pojma normalnog i stvorila novu, sirovu estetiku koja je prikazivala unutrašnje biće skrhanog onovremenog čoveka. U žiži interesovanja art bruta nalaze se stvaralaštvo psihičkih bolesnika, zatvorenika, siromaha, pa i dece – svih onih koji stoje van sistema društva i umetnosti. Ova umetnost upućuje na to da čoveka treba posmatrati kakav jeste, a svaki rad koji nastaje je drugačiji jer izražava dubine bića koje ga je načinilo.

Detalj izložbe

Detalj izložbe

Art brut studio počeo je sa radom na VMA u martu 2015. zbog želje za novim pristupom psihičkom životu i problemima pacijenata, paralelno sa art terapijom koja se nastavila svojim tokom. Goran Stojčetović je osmislio različite pristupe likovnom izražavanju učesnika, a svoj način rada objasnio u studiji „O dubinskom crtežu“. U prvoj fazi procesa, koju je nazvao momentalni transfer, naglasak je na trenutnom stanju i raspoloženju pacijenta i u njoj se posmatra početni potez – kog je intenziteta linija, na kom delu podloge započinje rad, da li je nervozan ili opušten… Zatim se početnom crtežu koji je najčešće nedefinisana žvrljotina, u okviru stadijuma asocijacije, daje psihološki smisao –  da li se može videti neki oblik ili ona na nešto liči –  što utiče na dalji pravac rada. Treća faza rada je amplifikacija: prve asocijacije se proširuju i stvara se mreža sadržaja i simbolike, pa počinje da se formira unutrašnji crtež i nazire ličnost stvaraoca.

Sledeći stepen, redukcija donosi pretvaranje psihološkog u likovno, trenutak u kom se pacijent rasterećuje i više ne razmišlja o tome šta ga je nateralo da nešto stvori ili vidi, već počinje da se koncentriše na likovne vrednosti crteža. Nakon ovoga dolazi estetsko-filozofki okvir u kom se učesnici podstiču na razmišljanje o činjenici da celokupno biće umetnika učestvuje u stvaranju estetske forme, što dovodi do razgovora o tome kakav je on kao ličnost (recimo flegmatičan ili buntovan), koje su mu zanimacije, kakav je čovek. Ovime se otvara priča za društvenu svest: šta želi da kaže publici i kako da svoje unutrašnje forme prilagodi svetlosti dana.

Primer neuspele redukcije: Zadatak je bio autoportret i pacijent je crtež bacio jer mu nije odgovarao, a zatim je nacrtao novi, „uspešniji“ koji je suštinski gotovo isti. Dokaz da rešavanje konflikta cepanjem i odustajanjem ne funkcioniše, jer se ponovo pojavljuje ono što je jače od nas.)

Primer neuspele redukcije: Zadatak je bio autoportret i pacijent je crtež bacio jer mu nije odgovarao, a zatim je nacrtao novi, „uspešniji“ koji je suštinski gotovo isti. Dokaz da rešavanje konflikta cepanjem i odustajanjem ne funkcioniše, jer se ponovo pojavljuje ono što je jače od nas.

Pretposlednji stepen je istorijsko-umetnički u okviru kog se dobijeni rad po svojim fomalnim osobinama u dovodi vezu sa određenim umetničkim pravcima ili umetnikom na osnovu čega se mogu pretpostaviti emocionalni okviri ili ličnost pacijenta. Ponovo primer može biti Van Gog – ako korisnik psihijatrijskih usluga ima slično isprekidan pokret, da se pretpostaviti da ima i slične osobine. Ovo je posebno bitno za psihoterapeuta jer predstavlja još jedan moguć način klasifikacije – svakako neko čiji crtež podseća na slike iz pećinskog doba nije isti tip ličnosti kao neko ko u radu podseća na modernističke umetnike. Konačno, poslednja tačka u radu je izraz – trenutak u kome se daje naziv crtežu i promatraju rezultati rada. Stojčetović tvrdi da pacijent uglavnom oseti mir nakon završetka, jer može da sagleda sve ono što je proizašlo iz nesvesnog, što mu daje novi uvid u sopstvenu ličnost. Iako je suočavanje sa nesvesnim teško, ono za cilj ima bolje razumevanje sebe.

Detalj izložbe

Detalj izložbe

Dakle, psihološka pozadina umetničkih radionica u Dnevnoj bolnici je „probati nešto drugačije“, jer da bi se suočili sa nečim što im nije blisko, ljudi moraju da budu otvoreniji ka promeni. Zapravo, postoji niz psihoterapijskih tehnika koji se zasnivaju na sličnom principu a kojima se budi intelektualna radoznalost, razvija se otvorenost ka iskustvu, povećava se želja za učenjem… a nedostatak ovih karakteristika je upravo ono što predstavlja smetnju radu na sebi.

Važan aspekt rada su i osećanja jer nije svima podjednako lako da podnesu frustraciju, neprijatnost i neizvesnost. Mnogi pacijenti postanu ansksiozni, što dovodi ili do toga da ubrzo izađu ili da ostanu i pokušaju tu anksioznost da izdrže – upravo ovim putem oni na jedan eksperimentalni način mogu da vide kako izlaze na kraj sa svojim strahovima i nesigurnošću, kao i šta u takvoj situaciji mogu da urade. Rešenje ovoga je ključno za razumevanje sebe i rad na promeni. Eksperimentom u okviru likovnih radionica kreativnost doprinosi pomaku u okviru psihoterapije i na kraju, u najboljem slučaju, dovodi do napretka i na širem životnom planu.

Stvaranje zajedničkog crteža

Na snimku je primer rada u Art Brut studiju, radionicu koja je uključivala stvaranje zajedničkog crteža, zasnovanu na tome da svaki pacijent izlazi na tablu u pravi određeni potez koji treba da bude u skladu sa drugima. Oko 15-20 ljudi je učestvovalo i osnovna ideja je bila da se svi ujedine kako bi nastala jedna dobra likovna kompozicija, da ne dođe do konflikta već da se psihički naboj iskoristi kako bi se poslala zajednička poruka koja bi, na kraju, dovela do osećanja olakšanja i oslobođenja. Zapravo, mnoge stvari koje su završile na krajnjem crtežu govore o životnoj borbi: na primer, velika riba želi da pojede malu, dok nju napada krokodil, a njega guska koja je ipak probodena kopljem. Na nekin način, organski je nastala alegorija života koju su svi dobro razumeli – borba za opstanak. Mnoge stvari su tokom stvaranja crteža nestale, dok su one koje su svima bliske ostale.

Na psihološkom nivou, zajednički crtež predstavlja upravo pokušaj da se kreativnost iskoristi u svrhe izlečenja. Ova tehnika vrlo aktivira učesnike i izaziva snažna osećanja u njima dok pokušavaju da istovremeno ispolje sebe i ukombinuju svoj rad sa drugima. Ovo je dovelo do toga da su isplivale i neke psihološke teme poput potreba za dominacijom, problemi komunikacije, strah od gubljenja identiteta – ali svi konflikti i otpori su tokom rada prevaziđeni na jedan lagodan način, blizak igri, a zatim su doveli do pomaka i otvaranja u okviru psihoterapije.

Umesto zaključka: vladavina svesti ili nesvesnog

Stvaranje zajedničkog crteža tokom prezentacije

Stvaranje zajedničkog crteža tokom prezentacije

Interesantna je razlika između art terapije i Art Brut studija. Na prvoj, klijenti uglavnom crtaju ono što žele i misle da mogu – ovakav rad je više pod uticajem svesti, sa tek nekim elementima nesvesnog. Sa druge strane, u Art Brut studiju do izražaja dolazi potencijal – pacijenti crtaju ono što nisu ni znali da mogu, jer od jedne žvrljotine nastane na kraju kompletan crtež, što ih često iznenadi. Dakle, ovo dolazi iz nesvesnog, iz onoga što nosimo u sebi iako to možda ni ne znamo. Dve radionice u učesnicima bude različite sadržaje ličnosti, pa novi pristup pomaže boljem razumevanju korisnika Dnevne bolnice. Pored osećaja zadovoljstva u stvaranju, studio učesnicima pruža mogućnost za uvid potisnutih emocija, slabosti, potencijala ličnosti, do kojih se ne može doći uz pomoć svesti već kroz kontakt sa nesvesnim. Svi elementi rada koji su se pojavili tokom radionica – podsticanje spontanosti, izoštravanje opažanja, otvorenost ka iskustvu i učenju, samopouzdanje – postali su dragoceno sredstvo za samospoznaju i pomoć na putu izlečenja.

Sve fotografije su vlasništvo autorke teksta.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *