Čekajući prevodioca: The Ocean at the End of the Lane, Neil Gaiman

Gejmen je, posle osam godina pauze, napisao novi roman za odrasle. Ali, da li je on stvarno namenjen odraslima ili onim delićima bespomoćne dece koje svi mi čuvamo negde u sebi?

Pre samo desetak dana izašla je nova knjiga Nila Gejmena, a mi iz !Kokoške smo već stigli da je pročitamo i potvrdimo ono što se moglo očekivati – odlična je!

Posle osam godina pisanja za decu, Gejmen je objavio knjigu za odrasle, The Ocean at the End of the Lane, i za sada dobija samo dobre kritike. Ali, šta znači to „knjiga za odrasle”, kad je sve što je on ikada napisao isto toliko za odrasle koliko je i za decu? Ova knjiga malo je drugačija; autor je odlučio da prvo poglavlje bude donekle suvoparno da bi sve mlađahne entuzijaste koji su se upustili u čitanje stavio na test. Ako ste izdržali prvo poglavlje, dovoljno ste zreli za ono što sledi, a to je sjajna priča o deci u okruženju u kojem pravila diktiraju njihovi roditelji, životu na ivici između dva sveta, gde je sasvim normalno kada jedan od likova kaže da je doživela Veliki prasak i gde se jedna bara naziva Okeanom.

Ono što je posebno kod ovog romana je njegov narator – sedmogodišnji dečak, sada sredovečni muškarac koji stoji ispred svog Okeana i priseća se. Samo jedan lešnik bio je dovoljan da se on seti svih detalja za koje je mislio da su odavno zaboravljeni i započne priču o svom detinjstvu, o svojoj drugarici sa kojom prelazi granicu svetova, i o magiji. Motiv prelaženja iz jednog sveta u drugi čest je kod Gejmena (Koralina, Knjiga o groblju), ali ovde on nije ni približno bitan kao u njegovim prethodnim romanima. Ovde su bitne male priče unutar priča – dete koje shvata značaj imenovanja stvari, priča o nastanku sveta i jednoj farmi kao obitavalištu svega starog i magičnog, priča o ženi koja voli da Mesec uvek bude pun, pa ga takvim i čini svaku noć, i priča o prijateljstvu u krhkim godinama kada se svi ponekad osećaju bespomoćno. Svim ovim pričama mi verujemo, kao što ih i narator prihvata bez ikakve zadrške; više analize potrebno je da bi se shvatila očeva ruka na zadnjici nove dadilje koja je u stvari čudovište, ali to ne zna niko osim dečaka i njegove drugarice. 

Prisećajući se, sredovečni muškarac žali za ovim vremenom, pa tako The Ocean at the End of the Lane postaje prelepa elegija. On doživljava svoje detinjstvo iz perspektive odraslog čoveka koji je malopre bio na sahrani i previše puta se rukovao, i pokušava da uhvati taj osećaj koji je imao onda kada ga je drugarica uhvatila za ruku i zaštitila od čudovišta.  Ipak, on zna da taj osećaj nikad neće biti isti, ali se trudi da se seti svakog detalja i uspeva, pa se ponekad ne zna ko govori  – sedmogodišnjak ili sredovečni čovek.

The Ocean at the End of the Lane nije namenjen odraslima, a ni deci. On je namenjen sećanjima. Onom deliću nas koji skida prašinu sa svojih igračaka s vremena na vreme i postavlja ih na mesto gde pripadaju, i koji će bez zadrške poverovati da je jedna obična bara Okean.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *