Čehoslovački novi talas

Tokom šezdesetih godina XX veka u istočnoevropskoj kinematografiji stvara se struja koja i danas svojom inventivnošću utiče na svet filma.

Kao odgovor na političku i istorijsku realnost Čehoslovačke ovaj pokret započinje specijalnim prikazivanjem filma Štefana Uhera The Sunshine in a Net u Pragu 1963. godine. Ovaj film postaje vesnik promene i otvara vrata generaciji novih reditelja kao što su Miloš Forman, Vera Čitilova, Ivan Paser, Jan Nemec, Jaromil Jireš, Juraj Jakubiško, František Vlačil, Jirži Mencel, Jan Kadar i mnogi drugi koji su uglavnom bili studenti čuvene Filmske i TV škole Akademije umetnosti u Pragu (FAMU), najstarije i najprestižnije filmske škole u Evropi. Iz nje su izašli i neki od poznatih jugoslovenskih reditelja takozvane „praške škole” na čije je stvaranje je češki talas takođe uticao: Rajko Grlić, Srđan Karanović, Emir Kusturica, Goran Pasakljević.

Podsetimo se, u Čehoslovačkoj je od 1948. na vlasti Komunistička partija pod direktnom upravom Sovjetskog saveza. Od sredine šezdesetih građani iskazuju sve veće nepoverenje u sistem, a to se odražava i na unutrašnje struje u partiji te je za lidera izabran Aleksandar Dubček. On započinje reforme i svoj politički program pod nazivom „humani socijalizam” koji pak nije bio toliko radikalan kao onaj u Mađarskoj 1956, ali je ipak predstavljao pretnju Sovjetskom savezu. Dubčekove promene su doživele krah 1968. godine kada je ljuti SSSR zakucao na vrata. Dobro, izvršio invaziju i potvrdio svoj položaj hegemona zemalja Istočnog bloka. Ovaj period nazivamo Praškim prolećem.

U celoj toj zbrci pojavljuje se grupa reditelja koja se vodi preciznom mišlju: žele da  građani postanu svesniji da su kolektivno učesnici u sistemu ugnjetavanja i nesposobnosti koji ih je sve brutalno uništio. Umetnici ne stvaraju nikakav zvaničan manifest, niti proklamuju svoje namere. Pokret je teško okarakterisati osim ako bismo rekli da ga odlikuje upravo raznolikost. Svaki od autora češkog talasa je imao jedinstven pristup filmu, ali su svi imali jedan isti cilj: kritika društva.

Mislim… verujem da je ono što nas istinski povezuje odbojnost prema gluposti koja je isijavala iz filmova zvanične produkcije 50-ih, tzv. filmova socijalističkog realizma, koji nisu bili ništa drugo do beživotni i dosadni propagandni filmovi. Naša mržnja i bes protiv ovih filmova bila je velika i zajednička, ali sve ostalo je bilo različito. Miloš Forman (Duga, 1987.)

Logično da je uspostavljanje ponovnog reda u nemirnom sovjetskom satelitu doprinelo da se reditelji, koji su se isuviše razmahali, cenzurišu ili ti lepšim jezikom rečeno, malo primire.

Neposredno nakon toga sam još mogao da radim. Uspeo sam da snimim jedan film, a potom već ne. Nije se to desilo preko noći. Rusi su na početku bili nemoćni. Čitav narod je bio protiv njih. Tražili su kvislinge među nama. Prvo u politici, a onda i u svim ostalim sferama. Trajalo je to skoro godinu dana, a onda je došla i nova uprava filma koja je počela da likvidira novi talas. Uglavnom, naše najneuspešnije kolege, koje su dotad bile po strani, otvoreno su izrazile saglasnost s okupacijom, počele su da diktiraju ko može, a ko ne može da radi. Naravno, oni koji su umeli da režiraju, to nisu smeli da rade. To je bilo tako, i to ne samo u filmu, nego i među piscima, umetnicima, toga je bilo svuda. Ja sam bio prvi koji nije smeo da radi.’ Jirži Mencel (Vreme, br. 848)

Posle 1968. godine većina autora odlazi u Sjedinjene Američke Države, a neki ostaju u svojoj domovini. Miloš Forman je jedan od onih koji je napustio zemlju i odjezdio u Ameriku da slobodno snima filmove koji su ga proslavili, i samim tim osvrnuli pažnju sveta i na češki novi talas. Jirži Mencel je jedan od onih koji su ostali, jer kako kaže, isuviše je mek i neambiciozan, ali se Formanu divi što je sačuvao češki humor u američkim filmovima.

Šta tačno odlikuje češki talas? Osim što nastaje kao kritika totalitarnog režima, karakteristike su dugi, nekoncipirani dijalozi između aktera koje su uglavnom igrali glumci amateri, naročito u filmovima Čitilove i Formana. Oslanja se na češku literaturu, te su Milan Kundera, Bohumil Hrabal i drugi autori bili vrlo zastupljeni. Filmovi obiluju mračnim humorom, ironičnim situacijama iz svakodnevnog života, emotivnim likovima, seksualnom tematikom i skrivenim političkim porukama.

Ljubavi jedne plavuše (Lásky jedné plavovlásky, 1965)

loves-of-a-blonde-1965

Pre nego što je otišao u Ameriku i osvojio Oskare za Let iznad kukavičjeg gnezda i Amadeusa, prvu nominaciju za istu nagradu doneo mu je upravo ovaj film. Priča o devojci iz malog mestu u Češkoj koja je zbog ljubavi pošla u veliki grad našla je Formana na ulicama Praga kada je jedne noći sreo devojku koja mu je ispričala o svojoj romantičnoj vezi sa dečkom iz Praga koji ju je usrdno pozvao da dođe kod njega, ali se na kraju ispostavilo da nije to baš ozbiljno mislio. Ispričala mu je ovo dok su čekali njen jutarnji voz, i to je bila osnova za film.

Glavna junakinja Andula je radnica u fabrici cipela u malom mestu u unutrašnjosti Češke. Usled greške u centralnom planiranju u gradu žene nadbrojavaju muškarce, stoga nadzornik fabrike odlučuje da uradi nešto po pitanju podizanja morala i produktivnosti svojih radnica. Organizuje susret vojnika, koji u blizini vrše svoje manevre, i radnica na plesu. Posle provedene noći sa njim, Andula se zaljubljuje u mladog pijanistu i preozbiljno shvata njegov poziv da pođe za njim u Prag. Ona to vrlo hrabro i čini te se pojavljuje njegovim roditeljima na vratima što stvara niz komičnih situacija. Njegova majka zgrožena je nad svetom i ponašanjem omladine, krivi Andulu za dolazak ali pak nije potresena ponašanjem svog sina dok otac pokušava da se distancira od svega. Film je bio vrlo polularan tokom prikazivanja i to bi se moglo pripisati tome što je prvi istočnoevropski film koji sadrži scenu seksa koja prikazuje golišave glumce.

Jednostavna priča o volji za boljim, o hrabrosti da se istupi iz šablona i očekivanja okoline, međugeneracijskom kontrastu i umornom radničkom životu je najbolji način da se upoznate sa filmovima ovog talasa.

Strogo kontrolisani vozovi (Ostře sledované vlaky, 1966)

Ostre-sledované-vlaky-2Ovaj film Jiržija Mencela jedan je od napoznatijih filmova ovog pokreta. Rađen je po romanu Bohumila Hrabala iz 1965. godine, a 1968. nagrađen je i Oskarom za najbolji film van engleskog govornog područja. Pokupio je i brojne nagrade i priznanja na lokalnom nivou, a čak ga je i Time uvrstio u svoju Top 100 listu najboljih filmova. Ovo je Jiržijev prvi film, do tada je režirao samo jednu epizodu u omnibusu Biseri na dnu, upravo po Hrabalovim pripovetkama. Priču o odrastanju mladog Miloša Hrme koji radi na maloj železničkoj stanici u okupiranoj Čehoslovačkoj pri kraju Drugog svetskog rata Mencel prikazuje potpuno iskreno, kao da je on sam Miloš.

Bele rade (Sedmikrásky, 1966)

daisiespdvd_00520

Ovaj film Vere Čitilove prati radnju o dve tinejdžerke pod imenom Mari I i Mari II koje u genijalnoj robotskoj sceni na početku odlučuju da i one budu razmažene, kada već svet jeste toliko razmažen. Nakon te odluke, one postaju loše devojke koje traže nevolju i upuštaju se u pravljenje haosa i maničnu potragu za hranom. Iskorišćavaju starije bogate muškarce, opijaju se po klubovima, leškare polugole u stanu i čude se ljudima koji rade. Sama priča nije toliko razumljiva. Verovatno ćete završiti guglajući šta ste upravo videli i na kojim je, dođavola, drogama bila rediteljka? Takvu reakciju film je verovatno izazvao i kod predstavnika Komunističke partije koji su ukinuli njegovo prikazivanje sigurni u to da predstvalja otrov za radničku klasu, a Čitilovoj je bilo zabranjeno da radi u domovini do 1975. godine. Jan Nemec je za Njujork Tajms rekao da predstavnici vlasti verovatno nisu razumeli film, ali da su imali osećaj da je slava anarhizma i terevenki opasna. Upkos tome, nagrađen je prestižnom Grand Prix nagradom u Briselu.

Kremator (Spalovač mrtvol, 1968)

the-cremator-spalovac_mrtvol-posterRadnja ove mračne komedije koju je režirao Juraj Herc smeštena je u tridesete godine XX veka i predstavlja život čoveka, Karela, koji radi u krematorijumu u od strane nacista okupiranom Pragu. Bazirana je na romanu Ladislava Fuksa. Karel je jedan vrlo pedantan čovek, uveren da tim što među prvima spaljuje mrtve donosi neku vrstu olakšanja tim dušama, kao da im je on poslednja nada da se osećaju slobodno. Uveren je u svoje dušooslobodilačke mogućnosti i potpuno posvećen svom poslu koji je na prvom mestu. Nesvesan je svoje porodice, žene, sina i ćerke koji tokom filma jedva da i pričaju ili imaju bilo kakav uticaj na njega; predstavljeni su samo kao deo njegovog malog savršenog univerzuma. Opsednut je svojim poslom toliko da čak i u poseti bordelu priča samo o tome, zapravo, priča svima koji žele da ga slušaju. U jednom momentu, sa većom ulogom nacista u njegovom životu taj univerzum se ruši i on shvata da uz prihvatanje malih promena i velikih zločina može proširiti svoje delovanje i olakšati muke velikom broju preminulih duša. Ni u jednom momentu se ne zapita da li je tim dušama vreme da umru. Ovaj film se smatra kultnim filmom iz Čehoslovačke. Naravno, nakon premijere 1969. godine zabranjen je sve do pada komunističkog režima 1989. godine.

Valeri i njena nedelja čuda (Valerie a týden divů, 1970)

Ako vam Bele rade Vere Čitilove budu čudne, onda će vam tek ovo ostvarenje ostaviti znak pitanja u glavi. Nadrealistički film Jaroslava Jireša rađen po istoimenom romanu Vitezslava Nezvala iz 1932. godine. Radnja filma prati avanture trinaestogodišnje devojčice Valeri u prvoj nedelji nakon njene prve menstruacije koja je vrlo slikovito prikazana kapljicama krvi na beloj radi. Priča postaje izuzetno komplikovana i teško je ispratiti sve detalje, pogotovo u prvom gledanju. Valeri je devojčica bez oca i majke, koja živi u kući sa bakom. Od majke su joj preostale još samo čarobne minđuše koje joj bivaju ukrade nakon čega ona kreće u istragu koja dovodi do susreta se sa demonima, vampirima, čudovištima, iskvarenim sveštenicima. Ispostavlja se da joj je baka bivša ljubavnica čudovišta i vampir. Čudovište koje se zove Lasica joj krade minđuše, a možda joj je i otac. Lasica ima sina u kojeg je Valeri zaljubljena, ali nije sigurna da li joj možda nije brat. Likovi koji su umrli pojavljuju se opet. Vidite koliko je konfuzno? Film se može shvatiti kao priča o odrastanju i seksualnom buđenju žene, ali možda u svetu strave i užasa. Ipak, nemojte ga odbaciti samo zbog konfuzne radnje i možda nekonvencionalnih odnosa između aktera. Film je prepun divnih kadrova i muzike, predstavljenih kroz um devojčice koja odrasta.

Uho (Ucho, 1970)

ce09f3a3076bea1673a70702f3c29061 Film Karela Kačine o jednoj noći bračnog para, funkcionera vladajuće Komunističke partije i njegove žene Ane snimljen je 1969. godine, nakon Praškog proleća. Od tada pa do 1990. godine bio je pod ključem, a te godine je prvi put prikazan na Kanskom festivalu.

Ludvik i njegova žena, alkoholičarka, vraćaju se kući sa političke zabave i primećuju da im je kuća obijena. Nestalo je struje, ne radi telefon, nestali su rezervni ključevi, i nekoliko sumnjivih situacija primoraju Ludvika da posumnja na to da im je kuća verovatno pod nadzorom. Počinje da preispituje svoje poteze i dela, te nam prisećanja sa zabave pomažu da shvatimo zašto bi njih dvoje bili meta političkog kažnjavanja. Na zabavi je Ludvik vrlo odmeren i oprezan, ne govori više ni manje no što treba dok je lik njegove žene njemu sušta suprotnost. Ana je uvek spremna da prokomentariše ono što nalazi da je pogrešno iako neke od tih stvari ne bi smele biti izgovorene. Vidimo da su u braku oboje ogorčeni i zajedljivi, ali da ih mogućnost zajedničke nesreće ipak zbližava. Tokom te noći pune neizvesnosti sve mane i vrline ljudi koji se plaše za sopstvene živote izlaze na videlo. Film predstavlja sve strahote totalitarnog sistema kontrole, i strah od mraka i izgovorenih reči.

Još neki od filmova koje preporučujemo da pogledate:

Prodavnica u glavnoj ulici (Obchod na korze, 1965) Jana Kadara

Još jedan od dobitnika Oskara iz reda čehoslovačkog novog talasa. Finansiran je od strane vlasti, uostalom kao i većina tih filmova koji su bili pod nadzorom Komunističke partije.

Zabava i gosti (O slavnosti a hostech, 1966) Jana Nemeca

Reditelje najpoznatiji film koji je čak lično predsednik Antonjin Novotni zabranio. Radnja prati grupu prijatelja na pikniku koji bivaju pozvani na zabavu kod sadiste koji neizmerno liči na Lenjina, mada neki autori smatraju da je to bio nenameran izbor.

Vatrogasni bal (Hoří, má panenko, 1967) Miloša Formana

Još jedan film ovog autora iz vremena novog talasa prikazuje bal koji pravi vatrogasno društvo u gradiću u Češkoj. Jedinstvenost ovog filma je što je sniman na lokaciji, igrali su ga glumci amateri koji nisu uvežbavali scenario. Ovakav rediteljev izbor je ono što film čini još upečatljivijim, a njegov humor još iskrenijim.

Šala (Žert, 1968) Jaromila Jireša

Baziran na istoimenom romanu Milana Kundere još jedan film koji dokazuje koliko je novi talas bio oslonjen na češku književnostFilm prati Ludvika čoveka izbačenog iz Komunističke partije zbog humorističke razglednice koju je poslao svojoj devojci, zakletoj komunistkinji.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *