Bunjuel za početnike

Luis Bunjuel je poznat kao prvi reditelj primljen u krugove nadrealista. Pogledajte čime je to zaslužio i oduševite se.

Ukoliko smo prethodnim tekstovima (Oskari nadrealizma i apsurda i Nadrealističke igre) uspeli da vas zainteresujemo za nadrealizam, ali ne znate odakle da počnete jer je nadrealista mnogo i svi su zanimljivi, !Kokoška ima rešenje – filmove Luisa Bunjuela (Luis Buñuel), oca nadrealističkog filma. Ipak, i Bunjuel je snimao mnogo, pa valja izabrati nešto reprezentativno što će vas zakovati za ekran i ponukati da ogledate ceo opus ovog majstora.

Zločinački život Arčibalda de la Kruza (Ensayo de un crimen)

Počinjemo od sredine – 1955. godine Bunjuel snima Zločinački život Arčibalda de la Kruza. Dve decenije nakon svojih režiserskih početaka odlučuje da scenario za svoj film ne piše sam, nego da ga bazira na romanu Rodolfa Usiljia. Plan je bio da Bunuel i Usiljio sarađuju na scenariju, ali to se brzo izjalovilo kada se ispostavilo da pisac nije spreman da menja svoje delo zbog filma, a Bunjuel je bio još manje spreman da u svoj film ubacuje scene koje je smatrao potpuno nepotrebnim. Tako je u igru ušao Eduardo Ugarte, scenarista i reditelj, koji je Bunjuelu pomogao da adaptira roman.

Preuzeto sa listal.com

Preuzeto sa listal.com

Zločinački život Arčibalda de la Kruza je prava crna, nadrealistička komedija i zato valja od nje početi. Priča o čoveku čija je jedina životna aspiracija da postane serijski ubica žena, a u tome nikako ne uspeva, sigurno će uspeti da vas razonodi u masi ozbiljnih filmova i serija o profajlerima koji proniču u dubine zločinačkih umova i rešavaju ubistva.

Arčibaldo de la Kruz nije imao teško detinjstvo, majku alkoholičarku i oca kockara, već je živeo privilegovanim životom, sa guvernantom. Jednog idealnog popodneva guvernanta umire dok Arčibaldu priča o muzičkoj kutiji, poklonu koji je dobio od majke. Mali Arčibaldo zaključuje da je on kriv za smrt svoje drage guvernante i da ju je ubio baš tom muzičkom kutijom; počinju njegove bizarne avanture i žrtve se gomilaju, iako on nije zaista ubio ama baš nikoga – sve žrtve su samo bile posledica nesrećnih slučajnosti.

Ipak, ovaj film nije samo obična komedija sa simpatičnim glavnim likom, jer Bunjuel pravi svojevrsnu parodiju religije i katolicizma. To se vidi posebno u izboru Arčibaldovih žrtava, žena, čime se aludira na izopačen tretman žena u hrišćanstvu. Zatim, lažni moral tadašnjih vernika izvrće se ruglu kada se ispostavi da navodna devica, okorela vernica, ima aferu sa oženjenim čovekom i laže sve oko sebe, još im dajući savete kako da postanu bolji vernici i ljudi. Jedina žena koja ostaje živa je ona koja nema nikakve veze sa verom, ili makar mi to ne vidimo, a još se druži i sa gringosima! Kako se samo usudila!

Odlučite li da pogledate ovaj film (a odlučićete), očekujte sve suprotno od onog na šta ste navikli. Bunjuel, poznat po odličnim završecima, ni ovde ne izneverava i uspeva da u filmu održi kvalitet dobre komedije sa socijalnim komentarom i mračnim temama, tako da kraj nije dramatičan, mračan i nabijen tenzijom. Arčibaldo završava bizarno kako je i započeo i sve je kako treba da bude. Baš kako treba.

Andaluzijski pas (Un Chien Andalou)

A sada, početak Bunjuelove karijere i klasik – Andaluzijski pas, jedan od prvih nadrealističkih filmova; traje samo 16 minuta, ali ostavlja utisak večno. Bunjuel i Dali su ovaj film zasnovali na dva sna; Bunjuelov san bio je o oblaku koji preseca Mesec „baš kao što bi oštrica presekla oko”, a Dalijev o ruci po kojoj gmižu mravi. Ove dve scene postaju i najprepoznatljivije u Andaluzijskom psu koji je u celosti snimljen po logici snova, tako da pravog zapleta i fabule nema, te o njima nema svrhe govoriti. Bitne su ekspresivne scene i ono što ih povezuje, kadrovi istih objekata u različitim situacijama, i likovi koji se ne menjaju iako radnja skače kroz vreme, od „bilo jednom davno” preko „8 godina kasnije” do „oko 3 ujutro”.

Ukoliko ste se toliko zagrejali za nadrealizam da morate o njemu saznati baš sve, – ovaj film je dobar izbor, jer je izvor mnogih legendi tog doba, a u mnogim scenama aludira na omiljene ili, pak, omražene pisce i umetnike toga vremena. Bunjuel i Dali mrzeli su roman Huana Ramona Himeneza, „Platero”, o malom nevinom magaretu, te su odlučili da je neophodna poetična scena magarca kako truli. Zatim, Dali je poštovao Vermera, te je jedan kadar posvećen njemu, a aluzije na pesnike nadrealizma teške su za pobrojati –  čitajte Lorku, a onda tragajte za simbolima njegove poezije u filmu; biće ih dosta.

Dakle,  Andaluzijski pas je obavezan ukoliko ste filmofil, jer je u film doneo toliko novina da je Bunjuel morao da se skriva iza zavese sa džepovima punim kamenja u slučaju da zbunjena publika počne da ga gađa nečime. Takođe je obavezan za sve ljubitelje nadrealizma, ali i Dejvida Bouvija, koji je tokom cele turneje prvim kadrovima ovog filma zgražavao publiku. Svideće vam se i ako samo želite da uživate u nesebičnoj materinskoj ljubavi i podršci, jer je u celosti finansiran od mame Bunjuel. Mami Bunjuel bi valjalo dići spomenik.

Želite još?

U svoj Bunjuel-maraton ubacite L’âge d’or (Doba zlata), Los Olvidados (Zaboravljeni, engleski naziv The Young and the Damned) i El ángel exterminador (The Exterminating Angel). 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *