BookTalk 2016 – okasneli izveštaj sa književne konferencije

1. i 2. septembra održana je druga po redu regionalna književna konferencija, BookTalk, u Spomen zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu. Bili smo tamo i pažljivo slušali sve od zvuka pljeskanja šake Borke Pavićević o njeno čelo na pomen imena Ivice Dačića do ničim izazvanog prepriča najnovijeg romana Zorana Živkovića. Izdvajamo utiske sa nekih od panela.

Istvud nas je čikao. Poklekli smo.

Istvud nas je začikao. Poklekli smo.

Prošlog četvrtka !Kokoška se zaputila do Novog Sada i, kao svaki pravi putnik, krenula da jede čim je sela u voz, ushićeno vičući „Road trip!” punih usta. Iako se može učiniti da smo na put pošli da bismo gušterisali po novosadskim kafićima, povod je bio malo ozbiljniji: 1. i 2. septembra održana je druga po redu regionalna književna konferencija, BookTalk, u Spomen zbirci Pavla Beljanskog. Istina, BookTalk je počeo tek u 19č, a mi smo se u Novom Sadu obreli znatno ranije, pa smo neko vreme proveli lutajući po knjižarama. Toplo preporučujemo kafe-antikvarnicu Nublu (Žarka Zrenjanina 12), Bulevar Books (Bulevar Oslobođenja 90) i nezavisnu knjižaru Most (Zmaj Jovina 22); mi smo pazarili svašta uzbudljivo, ali pošto se tekst zove „BookTalk 2016” a ne „Pisma iz Novog Sada” nećemo više o knjižarama. Dobrodošli u tekst koji ste došli da čitate: BookTalk 2016!

Ovogodišnja Konferencija sadržala se od deset panela na kojima su govorili ljudi manje ili više bitni za književnost ovih prostora. Karakteristično je da je na svakom od panela makar jedan panelista bio iz neke od zemalja bivše Jugoslavije, pa smo imali priliku da steknemo uvid u to šta se dešava u svetu kulture naših suseda. Svi paneli su trajali između sat i sat i po vremena, što je ujedno i najveća zamerka ovom BookTalk-u; teme su bile složene, panelista je bilo mnogo, a vremena premalo. Često se činilo da je diskusija tek načeta, a moderatori su već izgovarali „vreme je da privodimo kraju”.

DSC_0200

Foto: Color Press Group

Osim ove zamerke, problem je i jako visoka kotizacija. Nismo sigurni da li je iko u publici zapravo platio celih 6000 (slovima: šest hiljada) dinara da prisustvuje konferenciji, jer je prosto sumanuto očekivati da neko te novce može potrošiti da bi prisustvovao dvodnevnom događaju gde neki manje i više kul ljudi govore o knjigama. Pretpostavljamo da je konferencija bila usmerena stručnoj javnosti i predstavnicima izdavača (što bi donekle opravdalo cenu) ali onda ostaje nejasno za koje „učesnike konferencije” je održana šetnja sa omiljenim piscem gde je trebalo glasati za svog omiljenog pisca/spisateljicu da bi se dobila prilika za šetnju i kolače sa njim/njom. Nekako je teško poverovati da je izdavačima, prevodiocima i ljudima iz struke teško da dođu do Isidore Bjelice da bi seli na kolače sa njom, a još je teže zamisliti ih kako u sred konferencije šalju mejlove da bi glasali za svog omiljenog pisca. Ipak, studenti su mogli da se akredituju besplatno, pa smo osim panelista koji su slušali druge paneliste, novinara i organizatora, u publici ugledali i nekoliko studentkinja (koje su uglavnom došle da podrže svog dragog profesora Savu Damjanova), a i celu konferenciju je bilo moguće pratiti uživo preko onlajn strima, što je više nego pohvalno.

Pređimo sada na same panele!

Da li je sloboda umela da peva? 25 godina posle – regionalna prožimanja i barijere u kulturi

Moderator: Jovana Gligorijević
Učesnici: Muharem Bazdulj, Svetlana Slapšak, Borka Pavićević, Vladimir Arsenijević, Katica Ćulavkova

DSC_0728

Borka u akciji!

Prvi panel ovogodišnjeg BookTalk-a verovatno je bio i najuzbudljiviji. Počeo je čuvenom scenom pevanja Marseljeze iz filma Kazablanka, a onda su učesnici imali priliku da diskutuju o svojim stavovima o mestu kulture u zemljama bivše Jugoslavije i saradnji među ovim zemljama. Borka Pavićević je prvo iskazala svoje gađenje prema terminu „region” i svim sintagmama koje taj termin sadrži kao i eufemizmima za njega, a onda je pokrenula temu o jeziku kao nečemu što definiše jedan kulturni prostor. Učesnici panela su se složili da narodi bivših zemalja dele kulturni prostor, te da se razlike često neprirodno forsiraju. Muharem Bazdulj je u ovom delu diskusije napomenuo i da na teritoriji bivših jugoslovenskih republika Makedonija i Slovenija predstavljaju „drugi krug”, odnosno marginu u odnosu na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju koje smatra još kulturno bliskijim.

Bazdulj se, takođe, kao pisac i prevodilac, problemom jezika najdetaljnije bavio, pa je komentarisao suludost prevođenja jednog dela na sve BHSC jezike, kao i činjenicu da su pisci sa ovih prostora jedini koje strani izdavači pitaju na kom jeziku pišu. Anegdotom o prevođenju jedne knjige na hrvatski, srpski i bosanski istovremeno, on je istakao kako bi honorar te trojice prevodilaca zapravo odgovarao jednom pristojnom honoraru, ali i redundatnost tih izdanja i potrebu izdavača sa ovih prostora da se utrkuju.

Arsenijević je, kroz primer festivala „Krokodil”, čiji je organizator, pokazao kako interesovanje za kulturu i te kako postoji i kako ljudi više nego ikada žele da sarađuju i slušaju književna dela kako ih čitaju njihovi autori, dok se Katica Ćulavkova osvrnula na trenutnu situaciju u Makedoniji, koja identitet pokušava da redefiniše, postavljajući se u kontekst antičkog naroda, potomka Aleksandra Makedonskog. Od svih govornika, Ćulavkova je delovala najnesnađenije na ovom panelu, mada je moguće i da je jezik predstavljao prepreku, a moderatorka se pokazala kao vrlo pripremljena i upućena u tematiku. Jedan od zaključaka panela je bio i da treba manje da se govori, a više da se radi na promenama i poboljšanju, ali mi bismo ipak voleli da se malo više govorilo.

Između države, pisaca i čitalaca: Tradicionalni „Book Talk” panel izdavača

Moderator: Teodora Ž. Janković
Učesnici
Sanja Jovičić (Fraktura), Zoran Hamović (CLIO), Nenad Šaponja (Agora), Zoran Kolundžija (Prometej), Jelena Trivan (Službeni glasnik)

Nakon kratkog osvrta na SFRJ i ocene da je funkcija izdavaštva u tom periodu prevashodno bila propagandna, panelisti su zaključili da ne postoji jasno određena vrednosna vertikala naslova koji se danas proizvode, te da je tvrdnja da je „dobro ono što se dobro prodaje” jedna opasna i naivna teza koja je postala tržišni fundamentalizam. Hamović je istakao da se knjige ne čitaju u meri u kojoj se kupuju, te da je posedovanje knjiga u određenim krugovima postalo vid socijalne legitimacije; tačnije, da u krajnjoj liniji, ljude ne zanimaju knjige, već uticaj (a to se može proširiti i na druge aspekte društva).

DSC_0741

Postavljeno je pitanje da li izdavaštvo treba posmatrati kao industriju ili kao kulturu, kako bi se mogli pomiriti interesi izdavača sa potrebama čitalaca. S tim u vezi, načeta je priča o odnosu države prema izdavačima: loš model bibliotečkog otkupa naslova, nedostatak subvencija i poreskih olakšica, potreba za objavljivanjem nekomercijalnih ali „kapitalnih” dela i neisplativost. Izneto je nekoliko predloga za poboljšanje situacije (koji, osim oslanjanja na državu, uključuju postavljanje radnog okvira regionalne saradnje i učešće inostranih i međunarodnih fondova), ali, kao i u većini slučajeva, jedna mala grupa izdavača nije dovoljna da pokrene dešavanja, naročito ne ako samo priča o tome šta treba uraditi. Opšti utisak je da je ovo problematika koja dugo postoji i kojom se treba baviti na institucionalnom nivou.

Poslednji deo panela protekao je u kritikovanju Sajma knjiga, odnosno njegovog pretvaranja u vašar. Klasika.

Umetnik i njegov spomenik: Kako čuvamo uspomenu na dela velikana naše kulture

Moderator: Daniela Pavelka
Učesnici: 
Isidora Bjelica, Vlaho Bogišić, Jasna Jovanov, Milan Isaković, Jasmina Mihajlović

Uvod za ovaj panel bio je video-klip sa otkrivanja spomenika Borislavu Pekiću na Cvetnom trgu u Beogradu, te rezignirana reakcija Dragoljuba Mićunovića na taj događaj. Slučajno ili namerno pogrešno protumačivši naslov panela, panelisti su dobar deo vremena diskutovali o fizičkim spomenicima umetnika. Jasmina Mihajlović se najpre ogradila rekavši da ona nema nikakve veze sa spomenikom Milorada Pavića (ni beogradskim ni moskovskim), iskoristivši priliku da objasni svoj status korisnika stana i čuvara legata, te da se požali na odnos države prema njenom pokojnom suprugu. Isidora Bjelica je nedvosmisleno zaključila da odluke vlasti o spomenicima predstavljaju isključivo ideološki profit i određenu vrstu „nagrade” u cilju ispravljanja nepravdi nanetih umetnicima tokom njihovog života. Vlaho Bogišić, priređivač sabranih dela Miroslava Krleže u Hrvatskoj, osvrnuo se na zakonodavstvo u regionu po pitanju autorskih prava i njihovog prenošenja na naslednike, ističući da je upravo na njima da budu prvi koji će očuvati legat i sećanje na umetnike. Jasna Jovanov, upravnica Spomen-zbirke Pavla Beljanskog, i Milan Isaković, član porodice Beljanskog, nisu imali značajan doprinos temi, ali su dali primer uspešne institucionalizovane saradnje.

Upitani za ideje o očuvanju ugleda umetnika i održavanju (uslovno rečeno) popularnosti njihovih dela, panelista su uglavnom pružili neodređene odgovore sa mnogo opštih mesta. Međutim, Mihajlovićeva je došla pripremljena ponela je uzorke merch-a spremnog za produkciju i distribuciju: ceger sa odštampanim autoportretom Milorada Pavića, i sveske sa njegovim citatima ispisanim u raznim bojama na više jezika. Ako ste ikad poželeli ceger sa Pavićevim likom, sada znate kome da se obratite. 

DSC_0746

Voleli bismo da možemo da tvrdimo da je u cegeru i neka figurica Pavića, ali, nažalost, to još nije napravljeno. Ovo desno je Isidora Bjelica, verovatno je ne vidite od šešira.

Mi deca Save Savanovića: Fantastika i njeno mesto u savremenoj književnosti  

Moderator: Dragoljub Igrošanac
Učesnici: prof. dr Zoran Živkovićprof. dr Sava DamjanovGoran Skrobonja, Uroš Petrović, Ivan Lutz, Oto Oltvanji

DSC_0752

Dok Živković priča o tome kako je samo jedan starac koji ne može ove smartfonove, Damjanov se smeška u svojoj pastelnoj kombinaciji. Ostali kao prate. Skrobonja izneverovao.

Jedan od potencijalno najzanimljivijih panela (kako po temi, tako i po učesnicima) ispao je mlak, najviše krivicom moderatora, koji nije usmeravao diskusiju, već je redom postavljao pitanja panelistima. Sve je mnogo više ličilo na cirkularni intervju u kom bi svako od govornika dao odgovor na unapred precizno formulisano pitanje, bez prilike da se neko drugi izjasni, dopuni ili prokomentariše.

Teško je izdvojiti opšte teme kojih se na panelu dotaklo, upravo usled preterane konkretizacije pitanja, ali postoji nekoliko motiva kojih se dotaklo više panelista.

Upitan o popularizaciji fantastične književnosti putem ekranizacija, Ivan Lutz je naveo da one svakako imaju uticaja, ali da smatra da je cilj ostvaren ne onda kad gledaoci pročitaju originalno delo, već onda kad ih ono odvede do neke druge knjige. Prof.dr. Zoran Živković je ipak uputio žestoku kritiku ekranizacijama (posebno se pohvalivši kako je uspeo da izbegne sve što je povezano sa Harijem Poterom) i „smartfon kulturi” koja je ubila književnost, u isti mah tvrdeći da popularnost nije merilo vrednosti, nego trivijalnosti; kao glavni faktor popularizacije je naveo izdavače koji su spremni da publici ponude nove i nepoznate naslove, za šta smo mi našli da je ironično u ukupnom kontekstu njegovog izlaganja budući da je izdavačka kuća Polaris koju je on vodio bila dominantna sa komercijalnog aspekta osamdesetih godina. Živković je takođe utvrdio da je fantastika iznedrila samo dva žanra vredna pomena – SF i magični realizam, dok je „epska fantastika iliti tolkinijada izmišljotina za decu, i to ne naročito inteligentnu decu”. Vau, kako je uzvišen i pametan ovaj Živković, prosto ne možemo ni da se nosimo sa ovakvim izjavama. Oto Oltvanji međutim smatra da postoje knjige koje su popularne ali su vredne i dobro napisane, te da se ranije nije gledalo ko piše koji žanr, već ko je dobar autor.

Goran Skrobonja je naveo da je jedan od razloga približavanja književnosti takozvanog glavnog toka žanrovskoj književnosti to što pisci smatraju da više nije potrebno poštovati strogo određene granice žanra; štaviše, generalni pristup je stvaranje toliko prepoznatiljivog ličnog stila, da on postaje „žanr” za sebe, bez obzira na elemente radnje.

Na pitanje o mogućnosti uspeha u svetu fantastike, Uroš Petrović je kazao da se najpre treba dogovoriti šta uspeh kao takav predstavlja, ali da po njegovom mišljenju uspeh fantastike leži u buđenju mozga i izlaženju iz ustaljenih koloseka. Ujedno je bio jedini koji je otvoreno tvrdio da može da živi isključivo od svoje književnosti, dok su svi ostali panelisti izjavili da se izdržavaju od nekog drugog posla (profesure, prevođenja itd.). Petrović je ovo ponovio čak dva puta, pa je delovalo kao da se malo popiškio po svima ostalima. Ali to je okej. Lutz, inače profesor fizike u srednjoj školi, istakao je da doprinos SF-a ne leži u fizici i prirodnim naukama, već u antropologiji i sociologiji. Najzad, osvrnuvši se na regionalnu scenu fantastike, govornici su pomalo oporo zaključili da postoji više pokreta, konvencija i magazina posvećenih popularizaciji žanra nego što ima čitalaca i da se svuda vrte ista imena, ali da niko ne namerava da odustane upravo zato što je publika malobrojna ali veoma verna. 

.

Sve u svemu, ako vas put ikad nanese ka Novom Sadu za vreme BookTalk-a (i ako se pre toga akreditujete) nemojte ga propustiti. Možda su paneli prekratki a moderatori ne baš uvek sjajni, ali nađu se tu i neki kul ljudi koji imaju šta pametno da kažu. S nekima od njih možete posle da odete i na pivo i razmatrate kako bi izgledale Pavićeve figure i zašto Živković ima potrebu da kinji decu i studente. A možete i sa Isidorom Bjelicom na kolače. Mi biramo kul ljude. I pivo.

2 komentara

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *