BookTalk 2017: zajednički jezik, tužna statistika i vampiri

I ove godine raportiramo sa Book Talka! Treća regionalna književna konferencija održana je na dve lokacije u Novom Sadu (u Spomen-zbirci Pavla Beljanskog i…

I ove godine raportiramo sa Book Talka! Treća regionalna književna konferencija održana je na dve lokacije u Novom Sadu (u Spomen-zbirci Pavla Beljanskog i Galeriji Matice srpske – čija je rekonstrukcija srećom završena, ali je zato maltene ceo grad raskopan, sve „u okviru priprema za Evropsku prestonicu kulture 2021”). Ovog puta, cela konferencija je nabijena u jedan dan! Loš izbor, ako nas pitate. Prvo, gde je tu klopa na otvaranju? A drugo, publika je stavljena u situaciju da mora da bira između panela koji su joj, možda, podjednako interesantni.

Ruku na srce, propustili smo neformalno otvaranje u okviru povezanog programa „Novi Sad gleda jednu sliku” (spoiler alert: za najlepšu sliku NS u 2017. odabran je „Doručak na travi” Save Šumanovića, iz 1927. godine), ali smo zato sledećeg jutra uranili, i sa opreznim optimizmom uronili u Book Talk, svesni da nećemo moći da ispratimo baš sve.

„Doručak na travi” je proglašen za sliku godine 90 godina nakon nastanka. Šumanovićevi naslednici su sigurno ushićeni.

Ovo su samo neki od panela koji su nama delovali zabavno. Svesni da smo malo odužili sabiranje utisaka (konferencija održana 29.9), ponizno vas molimo da nam to ne uzmete za zlo; kao što znate, i kokoš ima dušu.

Šta nam treba u 2018. – Tradicionalni „Book Talk“ panel izdavača

Moderator: Teodora Ž. Janković
Učesnici: Nenad Šaponja (Agora), Manjo Vukotić (Večernje novosti), Dejan Papić (Laguna), Mišo Nejašmić (Jesenski i Turk), Jelena Trivan (Službeni glasnik)

Treba nam da država počne da pomaže izdavanje knjiga, ili da bar to ne otežava – zaključak nije nikoga iznenadio. Ispaljene su neke veoma zabavne brojke, koje ne možemo da odolimo, a da vam ne prenesemo. Nenad Šaponja je izneo da je broj novih naslova na godišnjem nivou spao od ’89 do danas sa 14 500 na oko 7 500 (na istom prostoru, naravno – od toga u Srbiji izađe 2500-3000, a u Hrvatskoj 1500-1800; poređenja i statistike radi, u istom periodu u Francuskoj je ova cifra porasla sa 40 na 60 hiljada, u Japanu se izda oko 90 hiljada, a u SAD preko 240 000 novih knjiga svake godine). Od Vukotića smo saznali da biblioteke sa godinu i po zakašnjenja dobijaju knjige zbog tendera, čemu ne razumemo uzrok ali smo zgroženi. Takođe, izdavač Večernjih novosti bio je prvi koji je plasirao knjigu na trafiku (čuveni slučaj besplatnog tvrdokoričenog izdanja Ekovog Imena ruže 2004, usled čega su se mnogi penzioneri, i oni koji se tako osećaju, potukli), a danas zaključuje da je kiosk – propo. Što se predmeta samog izdavaštva tiče, po Vukotićevim rečima, istraživanje koje je sproveo pokazuje da roman i poezija „ne idu”, a da se istorija i biografije prodaju, te je njegova izdavačka kuća na to i orijentisana.

Šaponja ređa brojke, Papić smišlja replike. Nejašmić se pogubio malo. Preuzeto sa communications.rs

Od J. Trivan smo čuli da su „knjižare i izdavaštvo profitabilan posao”, ali i da se Službeni glasnik nalazi između Scile (državne mašinerije) i Haribde (međunarodnog prijema). Da stanje nije toliko teško potvrđuje i Dejan Papić tvrdeći da „postoji likvidnost u knjižarskom sektoru”, odnosno da izdavači bar imaju gde da plasiraju knjige, uprkos visokim troškovima održavanja knjižara i posledičnom visokom rabatu na izdanja (na bockanje moderatorke staloženo je odgovorio: „Nisam monopolista!”, premda mu je bilo pomalo teško da se seti još nekog knjižarskog lanca osim Delfija – čiji je takođe vlasnik – i Vulkana). O fenomenu e-knjiga rekao je da ne postoji odziv na njih, odnosno da naša javnost nije naviknuta na taj format, kao i da piraterija stvara veliki problem u tom pogledu. Poveo se razgovor i o čitalačkoj publici. Nejašmić, koji je na panelu predstavljao hrvatsku izdavačku scenu, izneo je rezultate istraživanja sprovedenog u Zagrebu koje je pokazalo da oko pedeset posto ljudi ne čita, a od te brojke 60% kaže da ih ništa ne bi nateralo da čita. Jako nas interesuje da li bi takvo istraživanje kod nas pokazalo slične brojke.

Sarajevo, pola godine posle – koji su dometi deklaracije o zajedničkom jeziku

Moderator: Eržika Pap Reljin
Učesnici: Ivan Ivanji, Goran Miletić, Mirjana Đurđević, Srđan Tešin, Svetlana Slapšak, Pero Zlatar

Ivanji objašnjava kako je istovremeno Jevrejin, Nemac, Mađar i Srbin. Preuzeto sa: communications.rs

Anketa sprovedena među publikom ovog panela pokazala je da 100% ispitanika misli da su hrvatski, bošnjački, crnogorski i srpski jedan jezik. Stoga smatramo da je vreme utrošeno na potkrepljivanje ove tvrdnje (dakle 100% vremena) moglo drugačije da se iskoristi. Panel nije bio nezanimljiv i svakako mu nije manjkalo pametnih i često duhovitih zapažanja učesnika. Ipak, nakon tih sat i po vremena i dalje nismo bili ništa bliže shvatanju koji su dometi Deklaracije, odnosno, šta je to ona promenila. Na Ivanjijevu tvrdnju da je ovaj protokol u svojoj suštini zapravo projugoslovenski, Tešin se nadovezao zaključkom da je pitanje jezika uvek bilo (i da će uvek biti) političko pitanje, što je pokrenulo raspravu o tome „ko je kome ukrao jezik” – političari ili lingvisti? Nijedna zvanična institucija ni u jednoj od država nije podržala deklaraciju – zapaženo je (što je bilo i očekivano, kako je ironično primetila Mirjana Đurđević). A negativne reakcije javnosti, kako je naglasio Miletić, baziraju se na nelagodi što postoji nešto zajedničko među ovim narodima što se ne može iskoreniti. Kako on tvrdi, niko od ljudi koji je napadaju nije pročitao deklaraciju, a Đurđević je konstatovala da deklaracija upravo insistira na različitostima, to jest, daje poštovanje različitosti. U lingvističke dokaze potrebnosti ovog dokumenta nije se zalazilo ovom prilikom, jer su se učesnici složili da je to pitanje zdravog razuma, ali je Ivanji ipak istakao primer – između austrijskog i nemačkog veća je razlika nego između hrvatskog i srpskog. Uz nebrojeno anegdota u vezi sa besmislom podele jezika, panelisti su nas učvrstili u, kako se ispostavilo, jednoglasnom uverenju o ispravnosti deklaracije, ali, izgleda da je potrebno još sačekati kako bismo sagledali koji su njeni dometi i da li je, u stvari, ona i pomerila nešto na širem planu.

Kategorički rezultati ankete. Preuzeto sa: communications.rs

Kursevi kreativnog pisanja u eri novih medija

Moderator: Miloš Jocić
Učesnici: Zoran Živković, Miloš Jocić, Mirana Likar Bajželj, Divna Vuksanović

Ovaj panel je najviše zainteresovao studente koji su činili glavninu publike, a studenti su, dopustite da ne budemo skromni, najpredanija publika, te je i on tekao poletno znajući da ima prijem. Na žalost ili sreću mnogih studentkinja, prof. dr Sava Damjanov je otkazao svoje prisustvo u poslednjem trenutku. Njegov kolega sa Beogradskog univerziteta, prof. dr Zoran Živković je pružio neizbežan, veoma dobro uvežban satirični uvod, koji svi polaznici izbornog predmeta Kreativno pisanje imaju prilike da čuju na prvom času. Ovde ga nećemo prenositi u celosti, ali znajte da se „pisac ne postaje pre pedesete godine”, da „niko ne može da živi od pisanja ako nije bogat ili dobro udat” i da „ako nemate prozni glas, ne postoji taj čarobni štapić koji vam može pomoći; međutim, ako imate makar glasičić, rad sa mentorom može biti više nego koristan”. Uz to, sa žalosnim osmejkom, Živković dodaje da nikad neće prestati da ga oduševljavaju iznenađene reakcije studenata kada čuju da će na kursu kreativnog pisanja, osim čitanja, morati i da – pišu.

Jocić je prilično ubedljiv sa košarkaškim metaforama. Preuzeto sa: communications.rs

Miloš Jocić, koji je figurirao i u ulozi moderatora, izneo je svoj pogled na kurseve kreativnog pisanja kroz analogiju sa sportom. Oni osposobljavaju da u toj utakmici, koju normalno čine i neka pravila, sportista-pisac izvežbana oka i naoštrena pera može da postigne svoj cilj – koš, kratku priču, kratku priču o košarci, kratku priču o piscu koji u stvari žarko žudi da postane košarkaška lopta, o košarkaškoj lopti koja ima migrene od driblanja (Miloš je dao mnogo normalnije primere, ali mi smo inspirisani). Mirana L. B. nam je ispričala svoje iskustvo sa radionicama kreativnog pisanja. Kaže da je veoma važno da se uspostavi sigurna atmosfera, da ljudi moraju komentarisati radove jedni drugima i da je u tom smislu veoma odgovorna uloga voditelja radionice koji treba da odabere čiji će se rad prvi analizirati kao i ko započinje kritiku. Učestvovala je i u nekoliko onlajn radionica, ali je povezanost koja se uspostavi među učesnicima takva, da bi se uvek, makar posle radionica, upoznavali i išli zajedno na kafe. Divna Vuksanović istakla je značaj kopirajtinga u modernom dobu i tu se povela rasprava. Po Živkoviću, pisanje reklama je drugorazredno i ništavno u odnosu na „kreativnu” prozu (mada ističe da proza kao takva i mora biti kreativna, te da je ova odrednica izlišna), dok je Jocić istakao složeni mehanizam koji stoji iza dobre reklame. Naime, ona uvek prenosi osećaj i atmosferu koja prodaje proizvod, a ne samo poruku „kupite ovo”. Studenti su se uključili pitanjima i panel je završen razgovorom o povećanju broja tviter karaktera i tviter prozi, a mi, zamislite, nismo ništa tvitovali o tome.

Kako pišemo o onome što je napisano – Književna kritika i novinarstvo u digitalnom dobu 

Moderator: Jelena Bačić Alimpić
Učesnice: Vojka Pajkić, Anđelka Cvijić, Tamara Krstić

JBA prijatno iznenadila kao moderatorka. Preuzeto sa: communications.rs

Među užestručnim panelima našao se i ovaj, ali on nije tome ništa žrtvovao. Naprotiv, saznali smo kako funkcioniše frankfurtski sajam knjiga naspram onog beogradskog – on je manje okrenut ka publici, ali i pored toga u danima kad je to planirano ljudi plaćaju ulaz samo da bi gledali knjige. Anđelka Cvijić je iznela tvrdnju da se dobra knjiga ne zasniva na emociji [koju prenosi], već na jeziku. S tim u vezi, pričala je i o odgovornosti prevodilaca (budući da sama prevodi sa engleskog, francuskog i italijanskog), koliko je važno ne praviti intervencije na tekstu i prevoditi što bliže originalu, a opet u duhu sopstvenog jezika; ovo možda deluje intuitivno i zdravorazumski (da ne uvlačimo i pravni aspekt), ali očigledno je da čak i neke od osnovnih stvari još uvek nisu svima jasne.

Kada je reč o književnoj kritici, bilo je nužno poći od ključnog faktora – čitaoca knjige pre nego čitaoca kritike. Kako je već poznato zahvaljujući blago depresivnim istraživanjima, čitanost je generalno sve slabija (kako Bačić-Alimpić primećuje, „danas ni Ninova nagrada nije garancija čitanosti”), a pitanje ukusa („šta čitaš?”) je zamenilo pitanje izbora („da li čitaš?”). Ipak, uprkos sužavanju „ciljne grupe”, učesnice su se složile da kvalitetna književna kritika nije zamrla i da postoje novine kao i programi na kojima se ona i dalje plasira i ima svoju publiku. Međutim, dužnost kritike ostaje da isprati sve i ukaže na ono što je dobro; neophodno je da se vrati  njen obrazovni karakter. Na pitanje slušalaca kako da se snađu i gde da traže autoritet kome će moći da veruju u toj sferi odgovorile su da čovek sam mora odrediti čijem mišljenju i izboru da veruje i da za time treba tragati, što je otežano činjenicom da danas svako može da piše i objavljuje na internetu i to nazove kritikom. Savetovale su da se za početak čitaju kritike koje se štampaju u novinama, a zatim proverene internet portale, ili preporuke kao što su tekstovi Miljenka Jergovića i Teofila Pančića (seti se, čitaoče, da i !Koka konja za trku ima).

Motiv vampira u savremenoj regionalnoj književnosti

Moderator: Dragoljub Igrošanac
Učesnici: Goran Skrobonja, Davor Šišović, Dejan Ognjanović, Vladimir Krivošejev

Šišović prepričava legendu o najpoznatijem hrvatskom vampiru, dok Igrošanac gleda koliko mu je još pitanja ostalo. Preuzeto sa: communications.rs

Poslednji panel u okviru ovogodišnjeg Book Talka (ukupno četrnaesti!), bio je relativno prirodni nastavak prethodnog – Fantastika iznad političke geografije, a sa njim je delio i moderatora – Dragoljuba Igrošanca, osnivača i urednika najvećeg domaćeg sajta posvećenog fantastičnoj književnosti književnoj fantastici, Art-Anima. Igrošanac je svakako uradio svoj domaći zadatak za obe tribine i istražio relevantna pitanja i svoje sagovornike; međutim, kao što je bio slučaj i prošle godine, najveću zamerku imamo na način na koji je on vodio razgovor: ponovo se panel svodio na niz (doduše, konkretnih i smislenih) pitanja usmerenih isključivo na pojedinačne učesnike, i ponovo nije bilo prilike da se razveze šira priča ili diskusija. Glavne teme, osim lokalnih legendi o Petru Blagojeviću i Juri Grandu, bile su korišćenje vampira u svrhe turističke promocije (Sava Savanović je bio svojevrsni promoter turističkog udruženja „Valjevo za vas”, a aktivan je i na fejsbuku) i evolucija „vampirske” književnosti u svetu i kod nas. Srećom, nije se previše govorilo o maniji koju je izazvala „Sumrak” saga i njeni klonovi, ali je zato pomenuta jedna Skrobonjina zbirka, prikladno nazvana Vampirske priče, koja predstavlja kolekciju svih priča na ovu temu koje je napisao od osamdesetih godina prošlog veka do danas, kao i dve zbirke koje je Skrobonja priredio, a predstavljaju presek savremenih regionalnih autora žanrovske proze – U znaku vampira i U znaku vampirice. Zaključeno je da vampiri neće u skorije vreme nigde nestati, samo će možda poprimiti oblik nekih drugih krvopija, kao što su bankari i poreznici, koji su pritom otporni i na beli luk i na krst. Pobegli smo glavom bez obzira.

Na kafi sa Pištalom *van programa BookTalka

Na nekoliko metara od Galerije Matice srpske i Spomen-zbirke Pavla Beljanskog nalazi se novi Bulevar books, gde je u opuštenoj atmosferi održan razgovor sa Vladimirom Pištalom. Pisac je nedavno objavio roman Sunce ovog dana i njemu je posvetio najviše pažnje u svom obraćanju. Kako i ne bi, nakon što ga je pisao pet godina. Roman nosi podnaslov – Pismo Andriću i predstavlja, kako Pištalo sam kaže, „roman toka svesti kroz tuđu svest”. Kako se ovaj članak ne bi pretvorio u omaž Pištalovom omažu Andriću, samo ćemo vam toplo preporučiti da pročitate Sunce ovog dana. Vladimir Pištalo, inače dobitnik Ninove nagrade i profesor svetske i američke istorije u Masačusetsu, zanimljiv je kao govornik koliko i kao pisac. Stiče se utisak da poseduje najšire moguće znanje o svakoj temi kojoj pristupa, te je ovaj razgovor bio posebna poslastica za zainteresovanog slušaoca. Publika je takođe imala priliku da postavlja pitanja, što je stidljivo i učinila pre onog „Hajde da potpišem knjige pa da idemo”. Ako nekog zanima, i kafa je bila strava.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *