Bizarne priče o muzici i mozgu

Otkrijte šta je sinestezija, kako nekome duvanje nosa može da zvuči kao visoko G i zašto neki ljudi doživljavaju epileptične napade kada čuju određenu vrstu muzike.

Muzika je moralni zakon. Ona daje dušu univerzumu, krila umu, let mašti, šarm životu i svemu ostalom.

~ Platon

Muzika- Henri Matis, 1910

Muzika, Henri Matis, 1910

Muzika je neodvojiva od čoveka. Kroz sve vremenske epohe i sve kulture, ne postoji momenat u ljudskom životu za koji ne postoji prikladna muzika, bilo da je to hipsterska razbibriga uz gitaru na topli sunčan dan, bolni ljubavni lelek kafanske pevačice, neumorna ratarska pesma preko polja, bubnjanje uz vojne pokliče afričkog plemena, struganje drevnog slepog muzičara, zanosno horsko slavljenje boga ili majčino pevušenje uspavanke nemirnom novorođenčetu. Muzika teši, uzbuđuje, smiruje, zabavlja, podstiče, pamti, priča priče ljudskog roda.

Svi ti muzički obrasci, ritmovi, tempo, sekvence, harmonizacije, uplivavaju zapanjujuće lako u složeni mehanizam našeg slušnog sistema, koji opaža, obrađuje i izvodi na toliko različitih nivoa.

Muzika aktivira mnoštvo različitih tačaka u mozgu; preuzeto sa www.seattlemusictherapy.com

Muzika aktivira mnoštvo različitih tačaka u mozgu; preuzeto sa www.seattlemusictherapy.com

Zanimljivo je to da se pogledom na mozak ne može utvrditi da li je pripadao matematičaru, književniku ili slikaru, ali se sa velikom verovatnoćom može pogoditi ukoliko je u pitanju bio muzičar.

Ljudski mozak je toliko kompleksno i izvrsno podešen na muziku, da nije ni čudo što su nam njegove mnoge finese još uvek poprilično tajanstvene. Retki i bizarni fenomeni su posebno privlačni, stoga vam predstavljamo par nama naročito intrigantnih.

SINESTEZIJA

preuzeto sa: pixgood.com

Preuzeto sa pixgood.com

Jedna od nesumnjivo najzanimljivijih pojava ljudskog uma je sinestezija – neurološko stanje u kom se dva ili više čula ujedinjavaju. Pod sinestezijom se ne misli na asocijacije koje ljudi prave između zvukova i boja, ma koliko bile čvrste. Sinestezija podrazumeva da se stimulacijom jednog čula automatski i fizički aktivira centar u mozgu za drugo čulo u isto vreme, stvarajući gotovo neopisiv doživljaj stapanja. Pre nego što je njeno postojanje naučno potvrđeno najnovijim tehnologijama oslikavanja mozga, sinestezija se dugo smatrala pukim stilskim sredstvom pesnika.

A crno, E belo, I rujno, O plavo,
U zeleno: tajna rođena vam tu je:
A, crn kosmat pojas muhâ što blistavo
Nad svirepim smradom kupe se i zuje,

Zatoni sene; – E, koplja gordih santi,
Belina čadora, cveće zanjihano;
I, krv ispljunuta, smeh što gnevno plamti
Na usnama lepim, u kajanju pjanom~

~Artur Rembo, Samoglasnici

Niz novijih istraživanja pokazuje da je sinestezija poprilično česta kod dece, a uglavnom se izgubi do adolescencije. Takođe, sinestezija verovatno ima genetsku komponentu, budući da se uglavnom pronalazi unutar porodice. Ipak, ona se vrlo individualno manifestuje kod različitih ljudi: neki osećaju da svaka boja ima sopstveni miris, neki da muzički intervali imaju poseban ukus. Neki pojedinim slovima, brojevima ili danima u nedelji pripisuju sasvim specifične boje.

U primeru kompozitora Majkla Torkla, on je još kao dete nastavnicu u muzičkoj školi ubeđivao da je D-dur plav, i potpuno se zbunio kad je po prvi put shvatio da drugi ne vide boje povezane sa muzičkim ključevima. Uvek su sasvim specifične nijanse: g-mol je oker, b-dur „boje mesinga”, d-mol je „poput kremena ili grafita”, dok je f-mol „zemljan, pepeljast”. Nekom drugom sinteti bi se ovo činilo potpuno pogrešnim – svaka osoba sa sinestezijom vidi svet obojenim nekim svojim jedinstvenim unutrašnjim bojama.

Možda nemate priliku da doživite kako izgleda sinestezija, ali uživajte u ovoj lepoj, jednostavnoj vizuelnoj predstavi muzike

APSOLUTNI SLUH

Kada mu je bilo 5 godina, Ser Frederik Uzli, bivši profesor muzike na Oksfordu, kroz smeh je svojoj majci pričao: „Zamisli samo, tata izduvava nos u G!” Govorio je i da vetar zviždi u D, ili da grmi u G, ili da njihov stari sat otkucava u b-molu. Kada bi konačno njegovo „lupanje” dojadilo roditeljima, povremeno bi uzeli da provere neke njegove tvrdnje – i uvek bi se ispostavilo da je u pravu!

preuzeto sa: www.playbuzz.com

Preuzeto sa www.playbuzz.com

Ljudi sa apsolutnim sluhom mogu iz mesta, bez razmišljanja, da odrede visinu svake note bez potrebe da je porede s nekim spoljnim standardom. Nama smrtnicima sa normalnim sluhom ovo se može činiti kao neka supermoć ili „šesto čulo”. Međutim, ljudima koji zaista imaju apsolutni sluh to nije ništa posebno, već ga često čak i ne primećuju, sve dok ih neko ne pogleda krajnje zblanuto.

Ukoliko bismo hteli da zamislimo kako svet izgleda ljudima sa apsolutnim sluhom, uzmimo za primer čulo vida i imenovanje boja. Zamislite da ste nekome pokazali crveni predmet i tražili od njega da vam kaže koje je boje. A on vam odgovara: „Prepoznajem boju, i razlikujem je od ostalih boja, ali naprosto ne mogu da tačno kažem koja je.” Onda pored crvenog stavite neki plav predmet i date opet da pogađa, a osoba kaže „Aha, sad vidim, pošto je ta druga boja plava, ova prva mora da je crvena!” Naravno da bi nam ovakav način opažanja bio potpuno bizaran. Ali, upravo tako glupavo deluju svi ostali iz perspektive osobe sa apsolutnim sluhom.

Ipak, da bi neko bio muzičar nije neophodno imati apsolutni sluh: smatra se da ga je od klasičnih kompozitora imao Mocart (koji bi se od malena žustro pobunio ukoliko bi instrument bio naštimovan za pola četvrtine tona niže) dok ga, na primer, nisu imali Šuman i Stravinski, iako su vrhunski svetski muzičari.

Predvidljivo, apsolutni sluh ima skoro 50% dece koja su rođena slepa, dok je u normalnoj populaciji ta brojka 1 od 10.000.

AMUZIJA

preuzeto sa www.braintuning.fi

Da li možete da zamislite život bez muzike? Preuzeto sa www.braintuning.fi

Svako je nekada upoznao bar jednu osobu gluvu za ton, s kojom po cenu života izbegava da ide na karaoke. Ali to nije ništa u poređenju sa potpunom amuzijom s kojom žive neki ljudi.

Amuzija podrazumeva da osoba tonove ne opaža kao tonove, i jednostavno muziku uopšte ne prepoznaje kao – muziku. Ne uočava odnose između nota, niti uopšte može da shvati šta je to „nota”.

Ljudi sa amuzijom mogu imati osećaj za ritam, ali bilo šta što uključuje melodiju im zvuči kao „škripa kola” ili „kao da neko udara čekićem po metalnoj ploči”. Ovo se dešava zato što se opažanje melodije povezuje sa desnom hemisferom mozga, dok je predstava ritma mnogo rasprostranjenija i jača (u levoj hemisferi, pa kroz supkortikalne strukture, pa u malom mozgu, itd.) zbog čega se i ređe gubi.

Jedan amuzičar opisuje kako je morao da izleti sa koncerta, usled neobjašnjive mučnine, jer bi radije bio na bučnoj ulici zakrčenoj automobilima nego da izdržava „ono nepodnošljivo tandrkanje.” Što će reći, osobama sa amuzijom muzika koju vi obožavate zvuči kao da neko manijakalno baca lonce i šerpe po kuhinji.

Muzika, žao mi je da kažem, utiče na mene samo kao slučajan sled manje-više razdražujućih zvukova…

~Vladimir Nabokov

Po jednoj teoriji je i Frojd patio od neke vrste amuzije, budući da je muziku mrzeo i izbegavao na svaki mogući način.

Ljudi sa amuzijom inače nemaju nikakvih smetnji sa govorom i prepoznavanjem drugih zvukova; samo ih prisustvo muzike dovodi do ludila. Amuzija može biti urođena, ali može se i zadobiti u toku života, najčešće usled povrede glave.

Poznat je slučaj žene iz izuzetno muzikalne porodice koja od malena nije znala šta to znači „pevanje” i uopšte nije shvatala kad druga deca to rade. Kad je pročitala članak o amuziji, bilo joj je žao što dijagnozu nije dobila sa sedam, već tek sa sedamdeset godina, jer bi je to spaslo „celoživotnog dosađivanja i mučenja na koncertima, na koje je odlazila samo iz učtivosti”.

preuzeto sa: stereozona.com

Preuzeto sa stereozona.com

MUZIKOGENA EPILEPSIJA

A onda postoje i ljudi koji moraju da izbegavaju muziku – jer im bukvalno izaziva epileptični napad. Kod ljudi koji pate od muzikogene epilepsije, njihov strah od muzike je sasvim opravdan.

Ilustrovao:  Daniel Horowitz

Ilustrovao: Daniel Horowitz

Jedan od prvih opisa potiče od muzičkog kritičara iz XIX veka, Nikonova, koji je vremenom postajao sve osetljiviji na izvesne tonove, da bi mu ubzo čak i najtiša muzika izazivala teške konvulzije. Iako strastveni ljubitelj muzike, Nikonov je morao da napusti profesiju i izbegava svaki kontakt sa njom. Ukoliko bi na ulici začuo duvački orkestar, pobegao bi u suprotnom smeru glavom bez obzira.

Odlika muzike koja izaziva napad se razlike od osobe do osobe: kod jednog pacijenta je to klasična muzika, kod drugog „sentimentalna starinska muzika”, kod drugog „moderna disonantna muzika”, dok jedna pacijentkinja kao najopasniju odliku muzike navodi „jak ritam”.

Kod nekih ljudi nije presudan žanr muzike, već njihov mozak reaguje tačno na određenu visinu tona ili samo na određene instrumente. Zabeležen je slučaj čoveka koji je stalno gubio svest tačno u 21.00. Lekari su ubrzo shvatili da mu napade izaziva zvuk crkvenih zvona koji se pušta na radiju svaki put pred večernje vesti.

MUZIČKE HALUCINACIJE

Neki ljudi, pak, od muzike ne mogu da pobegnu, hteli to ili ne, jer je ona uvek s njima – ili bolje reći, u njima, u njihovoj glavi.

Gospođa K. je bila gluva dama od sedamdeset godina koju je jedno veče probudila užasna galama. „Strašna, jeziva, kao tramvaji, za zvonima koja zveče,” po njenom opisu. Poklopila je uši, ali ništa nije vredelo: galama je ostala, toliko glasna da joj je došlo da izjuri iz kuće. Najpre je pomislila da su ispred kuće vatrogasna kola, ali kada je ustala i bacila pogled na ulicu, nije bilo nikoga. Posle sat vremena, zveketanje se postepeno preobrazilo u muziku, koja je zatim nastavila da se satima uporno ponavlja. „Bila sam potpuno svesna da to ne svira nikakav orkestar, da sam to ja,” shvatila je u tom momentu, „Uplašila sam se da ludim!”

preuzeto sa: weirdwiki.tumblr.com

preuzeto sa: weirdwiki.tumblr.com

Muzika je od tada nastavila da svira u njenim ušima, glasna i nametljiva, a napuštala ju je jedino u momentima kada bi se duboko koncentrisala na nešto drugo, poput razgovora ili igranja karata. Po glavi joj se, poput starih pokvarenih ploča, vrteo uzak repertoar: božićne pesme, patriotske pesme, ili pesme iz mjuzikla. A onda su počele da se ponavljaju samo određene note: nota E bi joj ostalo u svesti dva dana, visoko F pištalo u ušima iznova i iznova. Fragmenti nekih pesama bi se ponavljali po čak 20 puta u par minuta.

Ipak, neurološki pregledi nisu našli ništa neobično: gospođa K. nije imala epilepsiju i bila je uopšte psihijatrijski normalna. Njene halucinacije nisu bile znak mentalne bolesti. Bile su, s druge strane, posledica njene gluvoće.

Ovo nije nikakav izolovan slučaj – naime, pokazalo se da su auditorne halucinacije prilično česte kod ljudi sa oštećenim sluhom. Zbog gluvoće i nedostatka stimulacije, deo mozga zadužen za slušne podatke se spontano aktivira i pravi sebi zanimaciju u vidu muzičkih halucinacija. Mozgu je bitno da bude aktivan (štagod vi mislili) i ukoliko je lišen svakog nadražaja, on će prionuti da izmisli sopstvene – ovaj fenomen se naziva „otpuštene halucinacije”.

Čujem kako neke velike orgulje sviraju tužbalicu koja se polako razvija bez ritma i metra. Ima svečanu veličanstvenost zore… uklapa se u priliku, jer moje uši umiru. Ali, divno sviraju na sopstvenoj sahrani.

~ Majkl Korost o svom gubitku sluha i početku halucinacija

Kod nekih ljudi ove halucinacije prestanu kad im se ugradi slušni implant; kod nekih one nikada ne nestanu. Ovi drugi moraju da nauče da se pomire s tim i žive sa glavom punom muzike. Zamislite da vam u ušima svakodnevno mesecima bubnjaju nacistički marševi, kao što je to bio slučaj sa Dvajtom Mamlokom, starim Jevrejinom čije su halucinacije prerasle iz pukog brujanja motora aviona posle puta.

preuzeto sa: www.pinterest.com

preuzeto sa: www.pinterest.com

Ili zamislite da u lobanji imate džuboks koji se sam spontano uključuje. Neki ljudi uspevaju da snagom volje promene pesmu, poput pritiska na dugme, ukoliko se dovoljno koncentrišu. Ali dugmeta za gašenje nema. Neki imaju čitav orkestar u glavi, koji je čak poprilično kreativan i svira sopstvene varijacije na neku temu; neki svoj orkestar uspeju da „istreniraju” da im svira samo u određenim prilikama. Neki više nikada nisu u stanju da odu na koncert ili da sviraju instrument, jer im je muzika koja dolazi iznutra podjednako glasna kao muzika koju slušaju od spolja.

Neki lekovi uspevaju da stišaju muzičke halucinacije, ali ne i da ih zauvek ugase. Ako išta, to bar uliva nadu u napredak. Profesionalni violinista Gordon je uzbuđeno pisao svom lekaru kako je, popivši lek, ležao u krevetu puna dva sata bez muzike u glavi – to mu je bila prva pauza posle četiri godine!

Dugo se verovalo da su muzičke halucinacije vrlo retke, za razliku od vizuelnih, pa im se posvećivalo i srazmerno malo pažnje. Danas, međutim, znamo da su mnogo češće no što se prethodno mislilo, kao i to da se javljaju čak i kod sasvim zdrave populacije. O njima se ne govori javno, jer se pojedinci plaše da će biti prozvani ludima i zatvoreni na psihijatrijsko odeljenje.

Ipak, nekima posle prestanka halucinacija one počnu da nedostaju – osećaju kao da je ta muzika postala deo njih samih. Mnogi muzičari ih smatraju darom isto koliko i prokletstvom – njihova muza koja im bez prestanka svira u glavi, čiju muziku se trude da zapišu i pretoče u stvarne kompozicije. Veruje se da su mnogi velikani doživljavali muzičke halucinacije. Poznata je priča da je Šuman pred kraj života bez prestanka čuo jedno prodorno visoko A koje mu je paralo uši.

Ta muzika! Tu je, u mojoj glavi! Spasite me od nje!

~noćima je plakao Čajkovski kao dete roditeljima

EARWORMS- UŠNI/MOŽDANI CRVI

Iako možda nikad niste imali realne opipljive halucinacije, bez sumnje znate kako je to kad vam se neka muzika bez prestanka mota po glavi, a vi ne možete nikako da je se otarasite. Možda je to samo jedna fraza iz vaše omiljene pesme, a možda je neko potpuno sranje koje vas živcira. A može da vam se vrti danima.

Da se lakše operemr proper

I bude još čistije

Mr. Proper!

Znamo da ste ovo pročitali pevušeći pesmicu u glavi. Ne lažite.

Moždani crvi su pevljive, jednostavne pesmice zaraznog ritma, koje imaju tendenciju da se ponavljaju. Javljaju se spontano, napastvuju nametljivo, i jedva čekaju da nam se uvuku i zaore u ušima.

U 21. veku muzika je postala sveprisutna i neizbežna – čak i kad je sami ne puštamo kroz slušalice dok se vozimo u autobusu, ona neprestano trešti iz kafića, radnji, teretana. To je poprilično fascinantno, kada se uzme u obzir da je samo par vekova ranije muzika bila ograničena samo na mesta gde se uživo izvodila – koncerte, crkvu i druge institucije.

Danas smo bombardovani zvucima sa svih strana, a mozak je izuzetno osetljiv organ – on je stalno iznova u potrazi za podsticajem i nagradom, a preko ponavljajuće muzike upravo to i dobija. Koliko god se vi odupirali, lako upamtljive melodije su prava poslastica za naš mozak.

Šta god radili, NE KLIKĆITE VIDEO IZNAD!!!

Pobogu, zašto ste to uradili?! Dobro de, evo predloga: neki se ovih dosadnih crva otarase tako što naglas otpevaju celu pesmu do kraja, kako im se ne bi više ponavljao samo jedan fragment. Ili počnu da pevuše iznova i iznova neku drugu pesmu – što možda nije toliko dobro, pazite, jer možete lako da se „zarazite” tom drugom pesmom (na primer ovom).

Nema na čemu.

MUZIKOFILIJA: priče o muzici i mozgu

Svi navedeni slučajevi preuzeti su iz fascinantne knjige Olivera Saksa Muzikofilija u kojoj možete pročitati o mnoštvu najbizarnijih slučajeva, kao što su:

muzikofilija clio– čovek koji je posle udarca groma dobio nezadržljiv apetit za klavirskom muzikom i postao pijanista sa 44 godine

– čovek koji u glavi nosi putujućeg rabina koji mu zapeva na uvce gde god išao

– muzički idioti-savanti: ljudi koji su, iako intelektualno zaostali, u stanju da posle prvog slušanja u potpunosti odsviraju složene kompozicije, ili u glavi drže pozamašan repertoar od 10.000 opera

– ljudi koji nemaju apsolutno nikakvu emotivnu reakciju na bilo koju muziku

– kako muzikoterapija uspeva da pokrene ljude koji pate od autizma, parkinsonove ili alchajmerove bolesti

preuzeto sa pixgood.com

Oliver Saks poznat je po svom divnom načinu pisanja – njegove knjige Buđenja, Antropolog na Marsu i Čovek koji je pobrkao svoju ženu sa šeširom, su internacionalni bestseleri; preuzeto sa pixgood.com

I tako dalje, i tome shodno: neobične priče se nižu jedna za drugom, svaka čudnovatija od prethodne. Muzikofilija je prava riznica muzičkih fenomena, koje doktor Saks opisuje i objašnjava na zabavan i prijemčiv način, uz puno ljubavi prema mozgovima i muzici podjednako. Toplo je preporučujemo stručnima i nestručnima, svima onima koje interesuje neverovatna povezanost mozga i muzike.