Bergman ovo nikada nije radio

Dragi čitaoče, pre nego što započne pohvala ili pokuda filmova, treba reći da u ovoj rubrici neće biti nikakvih zvezdica i ocena filmova –…

Dragi čitaoče, pre nego što započne pohvala ili pokuda filmova, treba reći da u ovoj rubrici neće biti nikakvih zvezdica i ocena filmova – samo tekst sa ponekom slikom. Često ću iznositi nepopularna mišljenja, oživljavati klasike, otkrivati filmove, i priređivati vam svakojaka iznenađenja. Nadam se da ćete makar neke od ovih filmova odgledati, a neke posle toga i prepričavati i analizirati.

 Rđa i Kost (De Rouille et d’os)

Režiser: Jacques Audiard

Glumci: Marion Cotillard, Matthias Schoenaerts, Armand Verdure, Celine Sallette

Rđa i kost je ljubavna priča, iako će vam Google reći da je to film o Stefani, treneru kitova kojoj obe noge bivaju amputirane posle nesreće, i Aliju, potpunom životnom promašaju, koji hrani dete otpacima i odlazi da živi kod sestre. Da, ona ostaje bez nogu posle nesreće, i da, on nema čime da prehrani dete, ali film nije o hendikepu, niti je o siromaštvu, tako da nemojte misliti da je to još jedna tužna životna priča o bespomoćnoj Njoj koja nalazi spas u Njemu, grubijanu, ali ga u isto vreme spasava od samog sebe.

Marion Kotijar u filmu Rđa i Kost

Marion Kotijar u filmu Rđa i Kost; preuzeto sa Courtyard.org.uk

 Ovo je film koji svoju snagu crpi iz svojih likova i odlične glume. Stefani je od onih žena koje noću izlaze same da bi igrale, koje završavaju sa krvavim nosevima, koje psuju i bore se za sebe, koje nose kratke haljine i nije ih briga što neko misli da zbog toga izgledaju kao kurve. Ali je muškarac koji deluje emocionalno hendikepirano, ne misli previše (osim da kratke haljine nose samo kurve), udara prejako i retko se kaje. Njihov seks je u početku bez poljubaca, oboje imaju nedostatke, ali kao i u još jednom Odijarovom filmu (Read My Lips) njihova veza postaje jača upravo zbog tih nedostataka, a ne uprkos njima kako obično biva u većini ljubavnih filmova.

Kamera Žaka Odijara je okrutna, ona nam ne pokazuje bespomoćnu Stefani (Cotillard) u invalidskim kolicima koja čeka da bude spasena, već depresivnu ženu kojoj se ne ustaje iz kreveta i kojoj treba neko ko ne zna kakva je ona nekada bila, ko ne žali i ko ne upoređuje. Ta osoba je Ali (Schoenaerts) izbacivač iz kluba koji ne preza ni od čega, otvoreno pita sve što ga zanima i pomaže, a da to ni ne primećuje, pritom pokušava da zaradi u uličnim tučama i ponekad udari svog sina tako jako da ga baci na ivicu kreveta. Ukratko, Odijar nam pokazuje dvoje ljudi, i to tako da svaki gledalac postaje kao Ali i ne oseća sažaljenje za glavne likove, ali i dalje želi da ih vidi srećne. On uspeva da učini da metafora kita deluje potpuno normalno i da nas ne preplavi, da stvori običnu ljubavnu priču u neobičnim okolnostima, da ostane sirov, iako je romantičan i da krene od seksa (koji je naterao jednu gospođu da napusti bioskop, iako je to jedna od najlepših scena ikada), a ne od zaljubljivanja.

Osim ljubavnom pričom, Odijar se bavi i ozbiljnim socijalnim problemima i siromaštvom. Snima radničku klasu i njihove pobune, tuče koje su ponekad jedini način da se zaradi i isfrustrirane ljude koji žive jedući hranu sa isteklim rokom trajanja. On ne štedi nikoga i otkriva sve, skidajući sloj po sloj kao što Ali dere svoje šake u tučama.

Uprkos svemu tome, Rđa i kost ostaje ljubavna priča. Od scene gde Stefani ostaje bez nogu (pomalo bizarno praćene pesmom Fireworks) do snimanja fabrika i supermarketa, to je i dalje obična priča o običnim ljudima smeštenih u pomalo čudne okolnosti i upravo je to ono što čini da vam se uvuče u kožu i tera vas da tražite još značenja, tragate za metaforama ili samo gledate slike i oživljavate scene u sećanju.

 

Fani i Aleksander (Fanny och Alexander)

Režiser: Ingmar Bergman

Glumci: Bertil Guve, Pernilla Allwin, Börje Ahlstedt

Malo je reći da je Bergman jedan od najboljih režisera ikada, ali hajmo to da utvrdimo. Dakle, Bergman je jedan od najboljih režisera ikada. On uspeva ono što malo ko može, a to je da snimi film baš onako kako ste ga zamislili dok ste čitali scenario. Upravo je to uradio kad je snimio Fani i Aleksander, film koji je svojevrstan spoj svih motiva kojima se on pre bavio.

Bergman menja godišnja doba i menja životne okolnosti brata i sestre poteklih iz bogate porodice, Fani i Aleksandera. Zima protiče u izobilju, vidimo prenatrpanu kuću Ekdalovih, stilski nameštaj, tapiserije, cveće i satove koji su uvek tu kod Bergmana, otkucavaju u pozadini, gotovo proročki. Leti se sve menja, njihov otac umire, a oni se sele kod očuha i tu kreće njihova nesrećna priča. Zaplet jeste pomalo dikensovski, ali ne sadrži nimalo dikensovske patetike Olivera Tvista koji želi još malo. Bergman je mnogo suptilniji, on snima život, ljude raznih godina, različitih profesija sa svojim “posebnostima”, a veliki deo filma posvećuje dečijoj mašti.

Fani i Aleksander u novom domu

Fani i Aleksander u novom domu; preuzeto sa IMDB

Mnogi kažu da je ovo jedan od njegovih “najveselijih” filmova i verovatno su u pravu, ovde nema partija šaha u kojima je ulog život, bolnih suočavanja i još bolnijih smrti. U neimenovanom gradu sve se dešava po pravilima, stari umiru, ostali im idu na sahrane, deca pate kad treba da krenu u školu, leti je sve mrtvo jer niko nije tu. Bergman priča priču o jednom sasvim običnom mestu i pomalo neobičnim ljudima. On priča o porodici, dečijim igrama, Bogu, a uspeva da u priču utka i jednog duha, pa čak i da zatvori jednog od likova u sobu i ostavi ga da tiho pevuši noću.

Sve to uspeva, jer je ovo film sastavljen od dečijih sećanja, ako u njima mrtvi hodaju i magija postoji, to je tako. Baš takav, sastavljen iz napola zaboravljenih događaja, Fani i Aleksander uspeva da stvori jednu novu priču koja ume da podseti i na snove koji se ređaju jedan za drugim i ne daju nam da se probudimo. Svemu tome doprinosi i veoma sugestivna fotografija koja nas uvlači u potpuno novi svet.

Osim što je film prelepo snimljen, a njegov svet čudesan, likovi pričaju svoje priče, a jedan od njih govori o ideji u kojoj ima i nečeg sumatraističkog; naši životi se ulivaju jedni u druge, sve je u neraskidivoj sprezi, kao što se i pokazuje tokom čitavog filma.

Snimivši ovaj film, Bergman nam je pokazao čitav jedan svet gledan očima dvoje dece, dvoje nesrećne dece, a ispričao je čitav jedan život.

2 komentara

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *