Film: Amour i The Master

Ljubav (Amour) Režiser: Michael Haneke Uloge: Emanuelle Riva, Jean-Louis Trintignant, Isabelle Huppert U prošlom broju bilo je mnogo hvaljenja Ingmara Bergmana, a sada je došao…

Ljubav (Amour)

Režiser: Michael Haneke

Uloge: Emanuelle Riva, Jean-Louis Trintignant, Isabelle Huppert

U prošlom broju bilo je mnogo hvaljenja Ingmara Bergmana, a sada je došao red na Mihaela Hanekea. On je režiser koji za film kaže da je 24 laži po sekundi, ali se opet trudi da daje makar polovinu istine, i da što manje manipuliše svojom publikom za koju smatra da joj teže pada gledanje njegovih filmova nego njemu snimanje. Ako ste gledali makar jedan njegov film, znate da je on verovatno u pravu. Nije bitno da li je u pitanju scena u kojoj obezglavljena kokoška mlatara krilima pred zapanjenom decom, dete koje pita da li ćemo svi umreti ili starac koji pokušava da nahrani svoju bolesnu ženu koja ne želi da jede, gledanje Hanekeovih filmova ume da bude jako mučno. Verovatno je to zato što on ne pokušava ništa da sakrije, već pokazuje svet bez ikakvih maski. Ljubav je još jedna takva, pomalo mučna priča, ali je ujedno i priča sa kojom se svako na neki način susreće u životu. Ostareli bračni par ovde se suočava sa bolešću, smrti i odlukama za koje je nemoguće reći da li su ispravne ili ne.

Riva i Trintinjan u Amour. Slika preuzeta sa: movies.nytimes.com

Riva i Trintinjan u Amour. Slika preuzeta sa: movies.nytimes.com

Prva scena ovog filma odmah govori o njegovom završetku. Haneke na početku odbacuje iluziju o bilo kakvom srećnom kraju, spasenju ili šokantnim sudbinama svojih likova. Tek onda vidimo kako je došlo do te prve scene: Žorž (Tringtinant) i An (Riva) su ostareli, ali i dalje veoma zaljubljen bračni par; ona se smeje njegovim šalama i voli što je ponekad pravo čudovište, on joj govori kako lepo izgleda, zajedno idu na koncerte, jedu zajedno, čitaju, smeju se. Svemu tome isprečila se iznenadna bolest koja je An prikovala za invalidska kolica i oduzela joj desnu stranu tela. Uprkos svemu tome, oni se i dalje vole. Nastavljaju da vode svoj život, pokušavajući da se prave da se ništa nije desilo, i tu Haneke uspeva da snimi neke od najboljih scena u ovom filmu, a to su scene za stolom. Mnogo puta vidimo Žorža i An kako jedu zajedno i posle njene bolesti, on joj seče ručak, a ona ga jede i smeši mu se. Što bolest više napreduje, to one postaju isprekidanije. Na kraju, An traži Žoržu da joj donese album sa slikama, priseća se prošlosti i odjednom više ne može da ustane iz kreveta. On jede za stolom, a nju hrani u krevetu.

Lepota Hanekeove režije je u sitnim stvarima za koje često treba više gledanja da bi se primetile. Njihov stan izgleda kao stan u kome ljudi zaista žive, a ne obična scenografija; pločice su prljave, kupatilo je baš onakvo kakvo bi kupatilo u jednoj staroj zgradi trebalo da izgleda, a možemo ih zamisliti kako ceo život sviraju na svom klaviru. Upravo taj klavir igra bitnu ulogu u ovom filmu pošto su oba glavna lika muzičari. Ipak, ovo je film bez ikakve muzičke pratnje. Svaki put kada čujemo muziku, to je zato što se ona zaista čuje. Zanimljivo je i da je muzika u ovom filmu uvek naglo prekinuta. Nekad je to samo nagli završetak scene, a nekad usisivač, molba da se prekine jer je mučno slušati je ili shvatanje da nije stvarna. Haneke kaže da je film najsličniji muzici jer je za njega kao i za muziku najbitniji ritam. Ovo je film savršenog ritma, a nagli naleti i prekidi muzike samo pokazuju koliko je život likova ispao iz ritma.

Onoliko koliko Haneke poštuje svoju publiku, on poštuje i svoje likove i glumce. Svaka scena je osmišljena do tančina pre nego što je krenulo snimanje filma. On sam kaže da je snimanje samo tehnički deo, a sve pre toga je pravi kreativni rad. Retko se dešava da se u njegovim scenarijima nešto menja, jer su u njih uloženi meseci rada da bi izgledali što vernije realnim situacijama, a glumcima daje toliko detaljne instrukcije da je teško zamisliti ga kako dozvoljava slobodu i impovizaciju. Sve to on radi da bi dao svoju polovinu priče, druga polovina ostaje na gledaocima i promišljanju. Svaki postupak i metaforu moguće je tumačiti, isto kao što je i svaka reč ili izraz lica bitan za shvatanje priče. Zbog toga je bilo bitno da glumci za ovaj film budu Emanuel Riva i Žan-Luj Trintinjan. Oboje su već dovoljno stari da bi razumeli situaciju u kojima se njihovi likovi nalaze, ali su dovoljno dobri glumci da ne bi unosili sebe u likove koje je Haneke precizno osmislio. U dokumentarcu o snimanju ovog filma Riva govori da ne može više da podnese snimanje, jer joj je suočavanje sa smrću postalo previše mučno. To je znak da je sve čemu Haneke teži uspelo; ovaj film ne dozvoljava gledanje bez učestvovanja i stvarnog suočavanja. Isto kao što je i uzdah publike kada Žorž postupa neočekivano i agresivno u trenutku nemoći nešto što bi Hanekea učinilo ponosnim.

Završetak filma je jednako realan kao i njegov početak. Jedino je Žorž tugovao za An i u tome i jeste njihova ljubav. Ostali su jedno uz drugo do kraja, misleći sve vreme o onom drugom više nego o sebi. Njihova ćerka samo ulazi u stan u kome je nekada slušala svoje roditelje kako vode ljubav i u tome nalazila sigurnost, razgleda ga i razmišlja šta će uraditi sa njim. Nema nikakvog preteranog tugovanja za onima na koje je bio red da umru.

Majstor (The Master)

Režiser: Paul Thomas Anderson

Uloge: Philip Seymour Hoffman, Joaquin Phoenix, Amy Adams

Novi film Pola Tomas Andersona, Majstor, skoro je jednako pretenciozan kao i njegovi prethodni filmovi (There Will Be Blood), ali ta pretencioznost ovde ne nalazi iskupljenje u formi dobre priče ili sjajnih ideja.

Majstor je film o ratnom veteranu i alkoholičaru, Frediju Kvelu (Phoenix), koji se vraća iz rata i neuspešno pokušava da se uklopi u život sve dok ne naiđe na harizmatičnog Lankastera Doda koji je vođa pokreta The Cause (očigledno inspirisanog sajentologijom, iako to nigde nije pomenuto) i postaje njegov mali vojnik.

Sve dok on ne postane mali vojnik, ovaj film još uvek funkcioniše i opravdava epitete kojima je bio pompezno najavljivan kao novo remek-delo. Anderson u prvoj polovini filma savršeno predstavlja Fredija Kvela u ratu kako izgubljeno masturbira u more, smejući se sve vreme uvrnutim poluiskrivljenim osmehom, pravi piće od goriva i ponaša se kao životinja sa čisto fizičkim nagonima; a onda tu životinju smešta u posleratnu Ameriku. Tu vidimo veličinu Andersona kao režisera. Finiksovo lice snima iz različitih uglova dok on fotografiše nasmejana lica svojih mušterija koje nemaju predstavu ko stoji iza aparata. U prodavnici u kojoj Fredi radi vidimo Ameriku baš onakvu kakvom smo je zamišljali posle rata, punu nade i mogućnosti. Svi se smeškaju, lepa devojka ide kroz prodavnicu i nudi bundu za samo 49.99$ ženama koje se srećno smeše i biraju odeću sa svojim muževima. Ta prodavnica je svet u malom, i baš u njen podrum Fredi ide da razvija fotografije, pravi piće i ima seks sa ženama koje nalazi gde stigne. Sve vreme je jasno da takav život neće još dugo trajati jer životinja ne može predugo da se krije u podrumu, pa Fredi bez ikakvog povoda napada mušteriju, ismeva je, beži i nekako nailazi na Doda posle još nekoliko incidenata.

Hofman i Finiks u Majstoru. Slika preuzeta sa: www.guardian.co.uk

Hofman i Finiks u Majstoru. Slika preuzeta sa: www.guardian.co.uk

Od trenutka kada Dod dođe na scenu počinje i pad ovog filma. Filip Simur Hofman je odličan kao i uvek, a njegov vođa kulta je toliko dobro odglumljen da ga verovatno svakome u jednom trenutku filma postane simpatičan, iako je sve što govori potpuna glupost, baš  kao i metode do kojih je došao do suludih ideja koje propoveda svojim sledbenicima. Anderson ovde kao da ne ume da se izbori sa svime što je hteo da postigne. Vidimo Fredija i Doda kako piju zajedno, slede scene retrospekcije na dane kada Fredi nije bio životinja kakva sada jeste,  tuče, sesije kulta, disfunkcionalna porodica vođe o čijem stanju kao da niko nije svestan, ponovo pogled na srednju klasu posleratne Amerike. Previše ideja i tema za drugu polovinu filma, a sve od njih do kraja ostaju samo načete. Majstor postaje jedan od onih filmova za koje više ne može sa sigurnošću da se kaže zašto su snimljeni. Svaki od aspekata kojima je Anderson hteo da se bavi ostaje nedorečen, a posebno odnos između Fredija i Doda koji je, verovatno, trebalo da bude centar ovog filma i koji je mogao da bude jako zanimljiv.

Anderson ostavlja svaku ideju da pokuša da se izbori sama za sebe, a nijedna od njih nije dovoljno upečatljiva da bi je bilo koji gledalac ozbiljno tumačio. Film možda izazove neko otkrovenje, ako se krene u duboku analizu, a često i učitavanje. Ipak, verovatnija reakcija je češkanje po glavi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *