Belgrade to Bowie: kultur-palanački hohštapleraj

Naširoko najavljivana izložba Belgrade to Bowie školski je primer prestoničke kulturne organizacije koja bi da ćari neku paru na konto nečeg što narod vole. Sergeju Trifunoviću, gledamo te.

Kao osvedočeni fan Dejvida Bouvija, !Kokoška je pohrlila na izložbu već prvog dana – što nije ni toliko jednostavno, s obzirom na to da je organizacija dva dana pred javno svečano otvaranje odlučila da će otvaranje ipak biti samo za one s pozivnicom, dok će plebs izložbu videti tek sutradan. !Kokoška je vazda bila plebs, pa smo tako, normalno, naleteli u subotu.

Na fotografijama sa svečanog otvaranja se pokazalo da je ova Rašićeva fotka bila najpopularnija za pozirati ispred. Valjda je bitno da piše „Bowie”. Kako na otvaranju nismo bili jer nismo VIP, evo vam je sa običnim komonersima koji hode Kinotekom.

Na fotografijama sa svečanog otvaranja se pokazalo da je ova Rašićeva fotka bila najpopularnija za pozirati ispred. Valjda je bitno da piše „Bowie”. Kako na otvaranju nismo bili, dajemo vam je u ovom običnom izdanju. Takođe, primetite naherenost nekih od fotografija iznad.

Sve vas koje su bombastične najave navele na pomisao da je izložba spektakularna, moramo odmah da razočaramo: ona to nije, ali to neće sprečiti organizaciju da vam na ulazu uredno uzme 300 (slovima: tri jebene stotine) srpskih dinara, uprkos sponzorstvima jedne velike banke i samog grada Beograda. Ako mislite da ćete za te pare videti bog zna šta, varate se. U pitanju su, ukratko, tri sobe odštampanih fotografija Brajana Rašića, i šačica dela domaćih umetnika „inspirisanih Bouvijem” koja su mahom toliko očajno loša da ćemo o njima morati da kažemo koju nešto kasnije.

Prethodno je jako bitno istaći činjenicu da su fotografije Brajana Rašića zaista izuzetne, i zadovoljstvo je videti ih u velikom formatu. Međutim, logika po kojoj su one raspoređene u prostoru potpuno je neuhvatljiva: izvesno je da nije hronološka, a ako postoji tematska, ona ni na koji način nije očigledna (sa izuzetkom prostorije u kojoj su slike iz raznih bekstejdževa, na kojima je Bouvi u društvu drugih slavnih ličnosti). Ne pomaže ni to što ne postoji nikakav propratni materijal u vidu letka ili pamfleta (ne daj Bože monografije!) koji bi objasnio kustosku viziju, te se nameće zaključak da ona, zapravo, ne postoji, već da je neko odlučio da gomila (odličnih) fotografija odštampanih u velikom formatu i ubačenih u jedan (sjajan, ali očajno iskorišćen) prostor čini izložbu. To da je na takozvanim „izložbama” uobičajeno pored fotografija stavljati informaciju makar o godini nastanka, a božezdravlja i kontekstu, organizatorima isto niko nije javio.

Zašto kačiti fotke tamo gde ljudi ne mogu da im priđu da ih vide? Posebno fotke manjih formata. Nije trik pitanje. Javite ako znate odgovor.

Zašto kačiti fotke tamo gde ljudi ne mogu da im priđu da ih vide? Posebno fotke manjih formata. Nije trik pitanje. Javite ako znate odgovor.

Na dan otvaranja, samom Rašiću dopalo je da vodi ture kroz izložbu – organizator je najavio tri obilaska od po sat vremena, u pet, šest i sedam sati uveče. To što nam se Rašić na samom početku izvinio što ne može da kaže mnogo o samoj izložbi, jer niti je učestvovao u njenom sastavljanju i prezentaciji, niti zna po kom je ključu rađena, već je najavilo organizacioni propust. Srećom, on je ne samo sjajan fotograf i profesionalac, već i lafčina od čoveka, pa je naredna dva sata zabavljao okupljenu bagru anegdotama iz svoje uspešne dugogodišnje karijere. Uspeo je da ostane pribran i ljubazan čak i kada mu je u sedam uveče saradnica Kinoteke predočila – iznenada, čini se – da treba da „vodi turu” još sat vremena, a on pokušavao da krene na zakazani televizijski intervju.

Organizatorski propusti:

  • preskup upad i glupost sa „petnaestodnevnim ulaznicama”
  • manjak propratnog materijala i loš merch
  • loš kvalitet odštampanih fotografija, od kojih su neke već prvog dana izložbe bile oštećene i/ili izgužvane
  • očajan odnos prema samom Brajanu Rašiću koji je i publika mogla da vidi
  • IZLOŽBA JE U PRIPREMI TRI FAKING GODINE
  • nedostatak prateće muzike na izložbi fotografija čoveka koji je bio muzika
    U arhivima !Kokoške postoji i fotografija lica ove vajne skulpture. Nismo je okačili za vaše dobro. Ukoliko se baš želite mučiti, kontaktirajte nas.

    U arhivima !Kokoške postoji i fotografija lica ove vajne skulpture. Nismo je okačili za vaše dobro. Ukoliko se baš želite mučiti, kontaktirajte nas.

Užasavajuću palanačku nadobudnost ljudi koji su rešili da od Beograda naprave „prvi grad koji (šta-god-da-su-rekli)” kruniše grupa radova domaćih umetnika, smeštena na sam kraj izložbe. Već na vrhu stepeništa sačekaće vas gipsana skulptura Bouvija u prepoznatljivim leptir-hlačama, koja po kvalitetu izrade pre zavređuje mesto u putujućem luna-parku nego na umetničkoj manifestaciji. Osećaj transfera blama i jeze neminovno će vas pratiti dok obilazite i ostalu izloženu papazjaniju, a shodno principu frojdovske asocijacije naredna tri dana u snovima će vam se javljati školski panoi gde ste u četvrtom razredu kačili radove o jeseni u svom kraju. Iz sveopšteg vizuelnog košmara izdvajaju se, međutim, radovi Mateje Petkovića kao i posteri Nemanje Jehličke i Nina Maljevića. Ako se, uprkos !Kokoškinim upozorenjima, odvažite da horor Belgrade to Bowie izložbe spoznate sami, potražite ih umornim i očajnim očima u prostoriji pre nego što vam želja za životom i vera u čovečanstvo odumru sasvim.

Poslednja prkosna preporuka za kraj: shodno sveukupnom kvalitetu organizacije, dešava se da na ulazu u Kinoteku nema nikoga da vam naplati 300 (slovima: trista, je bo te!) dinara za ufur. Prošvercujte se, vidite, volite Brajana Rašića i bacite hejt na sve ostalo.

Rašić fotka svoje fotke analognim aparatom i uspeva da razgali razjarenu i tužnu ekipu !Kokoške. Hvala mu na svemu! Nadamo se da se vidimo na nekoj boljoj izložbi.

Rašić fotka svoje fotke analognim aparatom i uspeva da razgali razjarenu i tužnu ekipu !Kokoške. Hvala mu na svemu!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *