Osvrt na BELDOCS 2018

Od 7. do 14. maja Beograd je bio prestonica dokumentarnog filma, i to sa odličnim gostima i odličnim filmovima. Bilo je naravno i mućaka, ali kakav bi to festival bio da je sve bilo odlično.

BELDOCS je ove godine održan od 7. do 14. maja pod sloganom „Znam da si tu”. Nismo sigurni ko je taj neko ko zna, a ni ko treba da bude tu, ali možemo da potvrdimo da smo bili u bioskopu i da je sigurno neko znao da smo baš tamo. I to često. Osim u bioskopima, ovogodišnji BELDOCS proširio se i na Muzej savremene umetnosti, a jedno veče proveli smo i na svirci Ejbela Ferare koja je bila odlična i verovatno je jedna od onih stvari (uz intervju sa Rut Bekerman) koje će članovi redakcije prepričavati unucima a njih baš neće biti briga za to. Ipak, važna je priča! A važni su i filmovi, tako da smo za vas pripremili osvrt na ovogodišnji program uz preporuku da nađete način da većinu ovih filmova pogledate, ako već niste.

Okupirani bioskop, izvor Filmski Centar Srbije

Srpski takmičarski program

Beldocs je 2018. godine otvorio film Đorđa Markovića, Poslednja avantura Kaktus Bate, o životu i delu Veljka Kockara, strip autora koji je streljan 1944. godine bez suđenja. Film prati Aleksandra Zografa koji pokušava da odgonetne šta se desilo te 1944. I zašto je Kockar streljan, a u toj misiji mu pomaže animirani lik Kaktus Bate urađen po uzoru na najupečatljiviji strip ovog posleratnog umetnika. O Veljku Kockaru, njegovim radovima, a i o ovogodišnjem filmu o njemu govorili smo upravo sa rediteljem i Aleksandrom Zografom u Kultur!Kajgani neposredno nakon premijere, pa pohitajte da poslušate emisiju čim pročitate tekst. Film je prava poslastica kako u domaćoj dokumentaristici, tako i među domaćim filmovima uopšte, i više je nego vredan gledanja a onda i daljeg kopanja za stripovima Veljka Kockara.

Odmah nakon Kaktus Bate, na otvaranju je prikazan i film Borisa Mitića, Slatko od Ništa, koji je uticao na to da članovi vaše omiljene redakcije iz Sava Centra izađu malo manje oduševljeni nego što bi izašli da se otvaranje završilo odmah nakon prvog filma. Slatko od Ništa je više projekat nego dokumentarni film i to nam je nagovestio i reditelj kada je pre projekcije i sam prozborio o filmu i podelio sa nama neke od kritika koje je film dobio. Uglavnom podržavamo umetnike kada čine netipične stvari, ali ovo je učinilo da shvatimo da postoji razlog za odbijanje mnogih reditelja da govore o svojim filmovima, a kamoli da citiraju kritike koje su im bile upućene. Jedna od kritika je bila i da je „Slatko od Ništa previše mudro da bi bilo poetično” i tu dolazi do našeg osnovnog neslaganja sa većinom kritičara koji su, čini se, pali na dupe kad su odgledali ovaj film. Slatko od Ništa je vizuelno upečatljivo i prelepo dokumentarno putovanje svetom praćeno dubokim glasom Igija Popa koji nam se obraća upravo kao Ništa, ali ništa od toga što Igi Pop govori nije preterano mudro; u najbolju ruku je zabavno u par trenutaka, a dubina filozofske misli Ničega zasniva se na izjavama poput: „Danas će vas dete prodati za telefon”. Film bi bio odličan kada bismo mogli da ga gledamo i čujemo a da zapravo ne slušamo. Kad savladamo tu veštinu odgledaćemo Slatko od Ništa ponovo i javiti se, a do tada – gledajte samo ako ste profesionalni budistički monah i i znate kako da se isključite dovoljno dobro da ne pratite šta Ništa govori.

Festival je zatvorio Okupirani bioskop Senke Domanović koji je na festivalu doživio i svoju svjetsku premijeru. U pitanju je prikladan portret društva u tranziciji koje nikada se nikada nije zaista u potpunosti oporavilo od svoje prošlosti, već se uzaludno batrga u prelaznom periodu. Žrtva tog period je i bioskop Zvezda, čije je spasenje zajednički cilj svih aktera filma, kao i svih uključenih u okupaciju. Nažalost, to im je jedino zajedničko, budući da svako ima različitu viziju rada i opstanka za odavno napušteni i zanemareni prostor. Pitanje je, kako se postaviti prema privatizaciji kulturnih dobara koja su zbog nemarnosti i korupcije prestala biti javna i potpuno propala, naročito ako je na problem pažnja skrenuta tek ilegalnom okupacijom u kojoj svaki pojedinac vidi privatni projekat i lični interes? Možda nećete saznati odgovor, ali zahvaljujući Domanović možete saznati mnogo više o samim događajima nego što je do sada bilo moguće iz druge ruke, te čuti različite verzije bez autorkine sugestije o tome koja je u pravu ili tačnija, a to je sasvim dovoljno da film smatramo uspješnim.

“Trg Vitorio”, Abel Ferrara, izvor Little White Lies

Međunarodni takmičarski program + Planet Earth:

Kao najveći mejnstrimaši, iz međunarodnog takmičarskog programa gledali smo filmove svih velikih imena dokumentaristike (i filma) na koja smo naišli. Film Faces Places Agneš Varde je svakako nešto što ne treba propustiti. Varga u stvari uspeva da snimi jedno pravo umetničko putovanje i to sa francuskim fotografom i umetnikom JR-om. Njih dvoje zajedno putuju po francuskim selima, slušaju ljude koji u njima žive, fotografišu ih, i neke stavljaju i na ogromne postere. Faces Places je pre svega film o umetnosti, njenoj moći da zbližava ljude, ali i o prijateljstvu koje se kroz umetnost rađa. Ako to nije dovoljno, onda ništa nije.

Aj Vejvej je takođe snimio nešto prelepo, ali na potpuno drugi način. Njegov film Human Flow se bavi izbegličkom krizom, a Aj Vejvej izbeglice razume bolje nego bilo koji reditelj jer je i sam bio prognan iz svoje države, tako da se i sam pojavljuje u filmu (ponekad i bez konkretnog razloga). Lepota Human Flow-a vidi se u načinu na koji je snimljen – ni u jednom trenutku ne popuje i ne pokušava da šokira, Aj Vejvej prosto prikazuje, a ono što prikazuje nije potrebno dalje objašnjavati. Human Flow je negde na međi između dokumentarnog i umetničkog, i izbegličku krizu smešta u globalni okvir i svojom odlukom da prikaže ljude, a ne migrante, izbeglice, azilante, postiže mnogo više od tradicionalnih dokumentaraca na ovu tematiku.

Ai Weiwei, Human Flow, izvor

Dok su Varda i Vejvej putovali, Varda kroz francuska sela, a Vejvej kroz 23 države, Ejbel Ferara je izašao ispred zgrade i snimio dokumentarac o čuvenom rimskom Trgu Vitorio, poznatom po multikulturalnosti, i njegov film je svakako najintimniji iz ove trojke i na trenutke izgleda kao da je Ferara ustao jedno jutro, poneo kameru i odlučio da dan provede pričajući sa ljudima koje zatekne na Trgu. Upravo u tome je i čar Trga Vitorio. Ferara je odličan sagovornik a ljudi sa kojima govori su upečatljivi i stvarni. Oni pokreću najrazličitije razgovore, dotičući se i imigracije, rasizma, i drugih „teških” tema, a sve na jedan vrlo opušten način, bez ikakvih pretenzija da se daju politički komentari ili kaže nešto mudro pred kamerom. Ljudi prosto pričaju ono što misle, a Ferara je dovoljno pametan i da zna kada on treba da ćuti i pusti ih da kažu baš sve što misle.

Human Rights + Front Page

Brexitannia, izvor brussels-express.eu

Ako ste, kada je 2016. Velika Britanija naizgled iznenada objavila rezultate referenduma i povlačenje iz EU, pomislili “Jedva čekam dokumentarce o ovome za nekih 1,5 godina” – čestitamo! Prvi u nizu ste mogli vidjeti na BELDOCS-u i !Kokoška je prilično zadovoljna. Timothy Džorž Keli ne koristi narativne obrasce tipične za pokušaje da se objasni Brexit: snishodljiva svođenja elektorata na generalizacije. Kelly pita da li u generalizacijama o tipičnom glasaču za izlazak ima istine, te da li je upravo (intelektualni) elitizam bio odlučujuća tačka.

Odlazi u više djelova Britanije kako bi čuo kako su različiti ljudi glasali i zašto, bez podrugljivosti, ali uz dozu humora, snimivši jako lične, nekad dirljive, smješne ili prosto apsurdne odgovore. Drugi dio narativa je dosta tipičan – nekolicina vodećih eksperata za globalizacioju i neoliberalizam (poznatiji kao Noam Čomski i neki drugi ljudi) koji nude detaljnu analizu, nesumnjivo baziranu na logici i faktima koje uzimamo za tačne, ali priče i okolnosti tih ljudi su njihova istina, čak i kada su udaljeni od objektivne političke realnosti. Narod traži promjenu, ali kako ona izgleda niko se ne može složiti. Kelly ne sugeriše rješenje, ali jako dobro mapira problem – i uz mogućnost da griješi,  to je solidan početak.

Bjarke u Njujorku, la-ga-no; Big Time režija Kaspar Astrup Schröder izvor Mongrel Media, mongrelmedia.com

Baltik i biografije:

Kod biografija, (polu)reformisani nacisti i arhitektura! Agresivno ističemo Valdhajmov valcer  –  sjajnog pobjednika Berlinale-a u dokumentarnoj kategoriji o kome više možete pročitati u intervjuu sa autorkom Rut Bekerman. Sa  druge strane, Big Time nudi intimniji, iako malo plastičan, pogled u svijet BIG – Bjarke Ingels grupe (čije radove možete čekirati na adresi big.dk koja, kako smo načuli, Ingelsa beskrajno zabavlja) i vrhunskog, održivog skandinavskog dizajna koji već deceniju simbolizuju. 42-godišnji Ingels, koji je osnivač i glavna kreativna snaga biroa, predstavlja istinsko otjelotvorenje riječi starchitect, ali filmadžije ovom priliku (prilično uspješno) pokušavaju da ukažu na odricanja koja to podrazumijeva.

Ingels, koji traži jutjub tutorijale za vezivanje leptir-mašne i vrlo loše reaguje kad mu kažete da je između sivog i srebrnog „samo razlika u boji”, opsesivno evocira primjere poznatih prethodnika koji su umrli prije završetka najvažnijih dijela ili doživjeli da njihov rad izazove efekte potpuno suprotne željenim. Paranoju sigurno ne umanjuju ni zdravstveni problemi sa kojima se bori, kao ni visoko stresan posao. Preporuka za sve ljubitelje arhitekture i one koje zanima kako radi kreativni um slavljen kao jedan od najvažnijih današnjice. Pominjemo i jako zanimljivi estonski Soviet Hippies o malo manje poznatim, ali ništa manje važnim, evropskim kolegama američkih ikona kasnih 60ih. U Sovjetskom savezu, drugovi i drugarice sa dugom kosom i gitarama, ne samo da guraju granice društveno prihvatljivog već rizikuju život i slobodu, budući da komunistička vlast ne odobrava doslovno ništa od onoga čime se bave, povremeno im nasilno šišajući kosu!   

Soviet Hippies, režija Terje Toomistu, izvor widehouse.org

Vatrometi + meteori:

Rediteljka Čejda Torun hrabro pokazuje ono što svi znamo, ali ne govorimo naglas – mačke su gospodarice ljudi. U  beskrajno šarmantnom filmu Kedi (koji je izazvao gužve na ovogodišnjem Beldocsu) mačke, vlasnice Istanbula, dobijaju 5 minuta slave.  Elegantne i proždrljive, odlučne i nezainteresovane, umiljate i ponekad pomalo zlobne, mačke su iskrene – nikada se ne izvinjavaju ili pitaju za dozvolu. One su uvijek samo ono što jesu, a i nas ponekad na to inspirišu. U ovom dokumentarcu one djeluju subverzivno svojom elegancijom, ženstvenošću i nepokolebljivošću, pa i okrutnošću, povezujući grad  u homogenu zajednicu čiji članovi dijele odanost mačkama kao i univerzalne ljudske težnje sa kojima one nemaju baš veze, ali ih obilato eksploatišu. Ako kao zaključak ponesete to da mi ljudi treba da budemo više kao mačke, !Kokoški je to sasvim na mjestu, naročito ako to znači da će čovječanstvo proizvoditi više ovakvih filmova.

You…you talkin’ to me?, Kedi, izvor alternateending.com

Specijalne projekcije:

Our New President

Teza o iminentom krahu ruske demokratije zahvaljujući postepenom podrivanju sredstava informisanja ne zvuči previše zabavno ni duhovito, osim ako ste Maksim Pozdorovkin. Naš novi predsednik problematici navodnog ruskog mješanja u američke izbore 2016. pristupa na iznenađujući, ponekad možda na previše pojednostavljen i malo površan, ali uvijek zabavan i pametan način. Fokusirajem se na rusko javno mnjenje, Pozdorovkin zapravo ne pokušava (niti obećava) saznati pravu istinu o optužbama na račun Putina, već podiže ogledalo naspram ruskog društva.

 

 

Od hvalospjeva na nacionalnoj televiziji, preko bezbroj pjesama i klipova posvećenih Trampu u svim žanrovima, do otvorenog i hvalisavog preuzimanja odgovornosti za ishod izbora u ruskim medijima, film duhovito pravi preciznu skicu stanja ruskog novinarstva, političke propagande i tkzv. “lažnih vijesti”. Za  Pozdorovkina, a u praktičnom smislu ni Putina, “istina” nije važna, već samo njena percepcija u javnosti; istina koja se bira je ona koja je narodu najprimamvljivija, te stoga ima najveću mobilizacionu moć. Uz pokoju manu, Naš novi predsjednik tjera na smijeh i nelagodu i još malo smijeha – šta drugo treba za uspješnu satiru?

!Kokoška se odjavljuje, do sledećeg BELDOCS-a. Znamo da ćete biti tu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *