Behdel test u divljini muškosti

Behdel test je od komičnog stripa stigao do kulturne analize, ocena u švedskim bioskopima i besne rasprave: kako i gde ga primeniti, i po kojim osnovama.

Alatka filmske kritike poznata kao Behdel test u 2014. je godini bila predmet vaskolikog trvenja. Ovaj test neopipljive karakteristike poznate kao „reprezentacija ženskih likova” sastoji se iz ukupno tri pitanja: 

1. Da li film sadrži više od jednog imenovanog ženskog lika?
2. Da li ženski likovi međusobno razgovaraju?
3. Da li razgovaraju o nečemu sem o muškarcu?

Behdel test je, kao što vidite, posve jednostavan. Takođe nije zamišljen kao kakvo univerzalno sredstvo procene kvaliteta i ravnopravnosti rodnih uloga u filmskoj industriji – sačinjen je od par replika u stripu Dykes to Watch Out For Alison Behdel 1985. godine. Behdel nije mogla predvideti da će decenijama kasnije njen „test“ postati malne standard u evropskim državama. Nameravala je prosto da skrene pažnju na čudnovatu oskudicu ženskih likova u Holivudu.

'The Rule', preuzeto sa Flickr albuma  autorke

‘The Rule’, preuzeto sa Flickr albuma autorke

Međutim, ovako kompaktna provera ume biti vrlo korisna za početak procene karakterizacije u filmu. Služi vrlo jasno da razdelimo stereotipna „ženska prijateljstva“ kakvim nas gađaju s ekrana od likova koji služe radnji pre nego gradnji (drugog, važnijeg, muškog) lika.

Glavne kritike Behdel testa počivaju na sledećem: na uverenju da je namenjen da procenjuje kvalitet filma il’ serije, na tezi da je namenjen kritici filmova koji se koncentrišu na muške likove, te na viziji po kojoj bi filmospravljači morali prisilno uguravati ženske likove u svoje postojeće scenarije prosto da bi ispunili imaginarnu kvotu. Ništa od ovoga nije sasvim u kontaktu sa stvarnošću; umesto da cilja na jedan ili dva mužanstvena ostvarenja u kojima prosto prostora nema za nešto žensko što govori, Behdel teži da preispita stanje u filmu uopšte zverajući u statistiku i pitajući – kako je uopšte moguće da u ukupno dvanaest sati određenog serijala muški protagonisti ne naiđu ni na jednu ženu koja govori ili znakuje? Kako je moguće da filmske žene u sedamdeset posto slučajeva pričaju o nekakvoj romantici-ljubavi?

Lako je videti zašto i kritičari i podržavaoci običavaju da Behdel test koriste kao kvalitativno merilo. Sa strane kritike, jasno je da je takva provera reduktivna i naivna; s druge se postavlja pitanje toga da li možemo nazvati scenario kvalitetno napisanim ako jedan deo svojih likova tretira kao ružičasto-emotivne šablone, ili seks-bombe.

Verujte da muškarci u True Detective češće poziraju stavove ničeanca-početnika neg' dupeta. | Preuzeto sa Esquire

Verujte da muškarci u True Detective češće poziraju stavove ničeanca-početnika neg’ dupeta. | Preuzeto sa Esquire

No, niti je ova prosta postavka dovoljna da osudi punu kofu fekalija koju loš scenario ume prosuti po karakterizaciji žena, nit’ je reč o švajcarskom nožu rodne ravnopravnosti. Kao i uvek kada se povede iole ozbiljna diskusija o neravnopravnom položaju žena (stvarnih il’ fiktivnih), hitro se pojavila neophodna obrnuta varijanta, ne bi li podsetila na prava ugnjetavanih muških likova: obrnuti Behdel bi trebalo da osudi serijale poput Bafi ubice vampira ili, na primer, Telmu i Luiz. Taj se test pada ukoliko se u epizodi serije, ili u celom filmu, ne mogu naći dva imenovana muška lika, ili oni međusobno ne komuniciraju – ili pričaju samo o nekoj ženi. Obrnuti Behdel test pada ukupno četiri serije velikih produkcijskih kuća; izvorni Behdel test i dalje prolazi ukupno pet do sedam visokobudžetnih filmova godišnje. Trideset godina nakon što je Alison Behdel uočila da se žene u filmovima ponašaju čudno nalik asocijalnim, romantičnim ali poželjnim saksijama, svega šačica filmova čije scenarije potpisuju i po desetine cenjenih i dobro plaćenih autora uspeva da u svojih profitabilnih 80-90 minuta akcije utisne čak dve žene istovremeno. U nekim od najuspešnijih filmova protekle decenije, žene kroz film idu jedna po jedna.

Jasno je i da puka reprezentacija nije marker kvaliteta. Tako Behdel ravnomerno prolaze Gilmore Girls, mlaka oda problemima američke srednje klase, i Broad City, jedna od najboljih komedija 2014; padaju ga jednako i Bekstvo iz Šošenka (odličan film čija je radnja smeštena u muškom zatvoru) Transformeri (film za prodaju igračaka).

Skorašnja primena

Ideju Behdel testa tek u ovom milenijumu raširili su studenti filma i kritičari zainteresovani za probleme reprezentacije. U 2014. godini test je postao tema šire rasprave – van feminističkih medija – odlukom jednog dela švedskih bioskopa, a potom i Švedskog filmskog instituta, da implementiraju pitanja testa u svoj sistem ocenjivanja novih filmskih ostvarenja. Ta je vest prouzrokovala brojne optužbe i osude testa kao bezmalo cenzorne alatke, koja bi umetnicima prepisivala kvote rodne reprezentacije i time gušila slobodu stvaralaštva.

Švedski bioskopi na osnovu Behdel testa ocenjuju filmove od A do D. | Preuzeto sa Swedish Cinema

Švedski bioskopi na osnovu Behdel testa ocenjuju filmove od A do D. | Preuzeto sa Swedish Cinema

Alison Behdel se tim povodom oglasila rekavši: „Naposletku, Test se bavi onime čemu sam posvetila svoju karijeru: reprezentaciji žena koje su subjekti, a ne objekti. I drago mi je što mejnstrim kultura polako dostiže položaj gde se lezbejski feminizam nalazio pre trideset godina.” Ona je, kao predavač i gostujući profesor na brojnim američkim univerzitetima, radila na tome da pozitivno predstavljanje ženskih likova predoči budućim filmskim stvaraocima i kritičarima ne kao turobni zahtev i uslov uspeha, već kao funkciju jedne proste teze, toliko elementarne da je svaki misleći čovek, a posebno autor, instinktivno razume. Kako je 2012. godine Džordž R. R. Martin prosto odgovorio na upit – kako mu uspeva da piše tako „različite” ženske likove u Pesmi leda i vatre: „Uvek sam smatrao da su žene ljudska bića.”

No ono što Behdel naziva lezbejskim feminizmom, a intersekcionalne autorke razmatraju i u kontekstima rase, fizičke sposobnosti, i starosti, uska je niša koja se dosad slabo i nikako susretala sa komercijalnim medijima. Zato je test primenjen na razbijače kase i dela koja dotiču milijarde ljudi širom sveta. Zapomaganje nad „diktaturom političke korektnosti” i drugim projekcijama „ugroženih” šovinista, podseća nas na ono slučajno otkriće Mišel Najhaus koja je, čitajući Hobita kćerki, naišla na snažan otpor: „Bilbo je devojčica”, insistirala je kći. Hobit je najednom stekao glavnog ženskog lika, ne izgubivši time ništa od svojih pouka i priče.

No kako je Behdel primetila, mejnstrim na ovakve pomisli tek dolazi. Katkad to čini posve trapavo: zato je čest slučaj da moderna popularna literatura i film na čelo multimilionskih franšiza stave heroinu – ali da ona ostane usamljena, posebna žena, čiji su jedini značajni odnosi sa muškarcima. Neretko se tu javi i ona pubescentna potreba da se žena obeleži kao vredna i zanimljiva time što „nije kao druge”: jer druge su prazan šablon, a njen se karakter gradi na njihov račun. Behdel test svojim drugim upitom – da li žene međusobno komuniciraju – ostaje na tragu teksta koji ga je inspirisao, Sopstvene sobe Virdžinije Vulf. I ako neko delo nudi dva i više imenovana ženska lika, a ostane na tome da ih stavlja u odnose ljubavnog suparništva, estetske zavisti, sitnodušnih trzavica, to nije ona široka, bogata i zanimljiva reprezentacija žena u medijima kojoj pobornici Behdel testa i srodnih alata streme.

Kora i Asami iz Legende o Kori hitro su pobegle iz ljubavnog trougla u... zabavnije avanture. | Preuzeto sa Avatar: The Last Airbender subreddit-a

Kora i Asami iz Legende o Kori hitro su pobegle iz ljubavnog trougla u zabavnije avanture. | Preuzeto sa Avatar: The Last Airbender subreddit-a

Zato od voljene žanrovske fikcije i pop-kulture u 2015. godini želimo:

  1. Treću sezonu apokaliptičnoj seriji Stotinu (The 100), gde žene vode, greše, pobeđuju, i raspravljaju preživljavanje, metke i telekomunikacije.
  2. Da Stiven Mofat, nadzornik Šerloka Doctor Who-a, u snu doživi otkrovenje i obogati se bar daškom rodne svesti.
  3. Da svi brojni akcioni filmovi i serije sa ženama u glavnim ulogama, u godini koja će nam doneti poslednji nastavak Igara gladiAgenta Karter i Džesiku Džouns, ne ostave svoj doprinos reprezentaciji žena u pop-kulturi na svojoj pobedonosnoj protagonistkinji.
  4. Da žene budu ravnopravni neprijatelji, zlikovci, heroji, suparnice i prijateljice, a da se između njih ne stavljaju isključivo ljepota i muškarac.

Jer na svetu nema ničeg dosadnijeg, a ima toliko drugih priča za ispričati.

Naslovna slika preuzeta iz serije „The 100”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *