BeFem 2014: razgovor o feminizmu

“Feminizam može i treba biti politika svih nas!” poručuju sjajne žene sa BeFem festivala. Saznajte kako i pridružite im se.

posetiteljkeKarikatura feminstkinje kao isfrustrirane usedelice neobrijanih nogu i dalje pohodi javnu maštu, a odavno je vreme da je za vjeki vjekov batalimo. BeFem, beogradski festival feminističke kulture, odličan je izraz onoga što feminizam zaista jeste – dinamičan pokret za ravnopravnost koji prevazilazi okvire roda i fokusira se na univerzalnu ravnopravnost, ne zaustavljajući se na pravima žena. Feminizam se fokusira na dekonstrukciju patrijarhata i društvenih normi kojima smo odvajkada kljukani, a u spektar bavljenja su uključene još i brojne druge bitne društvene teme, duhovite vesele aktivistkinje i najmanje jedna Kokoška.

O feminističkom delovanju u Srbiji, kao i o festivalu BeFem, koji će se ove godine šesti put odigrati 6. i 7. decembra u prostoru KC Grad, popričali smo sa Jelenom Višnjić i Anom Stevanović, aktivistkinjama koje stoje iza organizacije 48 sati, kako one kažu, „nezaustavljive feminističke akcije”.

Kultur!Kokoška: Za početak – šta je BeFem i kako se razvijao? 

Jelena: BeFem smo odlučile da osnujemo švedska novinarka Kristina Vasholm i ja 2009. Palo nam je na pamet da napravimo neki novi feministički prostor koji će biti dovoljno kritičan, koji će promišljati različite, ne samo feminističke, akcije i politike, i istovremeno će biti i jedan duhovit prostor, koji treba da pokaže svu radost u bivanju feministkinjama. Činilo nam se da feministkinje prati negativan stereotip, i htjele smo da pokažemo, osim toga koliko je to jedna zaista ozbiljna borba u rekonstrukciji savremene srbijanske  stvarnosti, i jedno veliko zadovoljstvo i radost.
BeFem je nastao u saradnji feministkinja iz regiona, iz Srbije i iz Švedske. Trudimo se da pokažemo decentralizaciju feminističke misli i sve incijative koje dijeluju u Srbiji, a koje možda nisu dovoljno vidljive i važno je da je festival iz godine u godinu rastao. Takođe nam je bilo važno da otvaramo teme koje nisu dominantne ni u mejnstrimu, niti su toliko prisutne u nekim feminističkim raspravama: prostitucija, feministička pornografija, pitanje migracionih politika, feministička umjetnost. Vjerujem duboko u politiku savezništva, koja naravno počiva na politikama koje dijelimo, a one su vrlo jasne. To su, naravno, pitanja antimilitarizma, antinacionalizma, ženske solidarnosti, ali nam je bilo važno i da stalno probijamo granice, i unutrašnje i spoljašnje, i mislim da smo to uspjevale svih ovih godina. Htjele smo da se oslobodimo hijerarhija znanja, ali i generacijskih hijerarhija koje su ipak prisutne u nekim feminističkim grupama.

Mlade snage na BeFemu

Mlade snage na BeFemu

Ana: To je stvarno bilo značajno. Kad sam ja krenula da ulazim u svet feminističke kulture i pokreta, škakljivo pitanje na koje smo nailazile sve mi mlađe devojke bilo je: „A u kojoj si ti organizaciji”, „A koga ti predstavljaš?” Postojala je hijerarhija znanja,  patrijahalna matrica koja se, nažalost, našla i u okviru feminističkog kruga. BeFem  je postao prostor gde ti niko nije tražio da kažeš: „E, ja sam iz ove organizacije, ja to znam”. Naravno, znanje smo razmenjivale i svakako se neko više profilisao u jednoj oblasti, a neko u nekoj drugoj, ali upravo je BeFem bio taj prostor u kome smo mogle zajedno da se okupimo, da debatujemo i da kreiramo ne samo ovaj festival nego i mnoge druge akcije. Na primer, dajemo podršku događajima poput obeležavanja dana borbe protiv nasilja nad ženama, a trudimo se i da u toku obeležavanja 8. marta napravimo neku žurku, akciju gde ćemo da okupimo naše prijateljice, saradnice, i saradnike u ovoj borbi. U vreme poplava smo se udružile i nastojale smo da ženama koje dolaze iz ugroženih prodručja pružimo psiho-socijalnu, ali i finansijsku pomoć. Nastojimo da pružimo i ženama i muškarcima mogućnost da svoj identitet grade na način na koji oni to žele. Naravno postoji set vrednosti koji daje okvir tome – i borba protiv patrijarhata, i antimilitarizam, i borba protiv nacionalizma, jesu neka zajednička šira platforma – ali BeFem pruža mogućnost da se razvije niz različitih strategija zajedničih borbi u različitim poljima delovanja.

K!K: Šta za vas u organizaciji festivala znači feminizam?

Jelena: Ono što je BeFemu važno je da pokaže svu raznolikost feminističkog djelovanja. Vi kad kažete feminizam, neko opšte mišljenje je da je to jedan pokret, politika, proces za poboljšanje položaja žena. To je tačno, ali feminizam koji mi živimo je zapravo htio da pokaže kako se proizvode različiti modeli solidarnosti sa svim obespravljenim grupama. Mi ne vjerujemo u „univerzalni” ženski identitet, niti vjerujemo u „univerzalnu” žensku politiku. Htjeli smo da pokažemo koje su to sve strategije dijelovanja, i kako različite žene u različitim kontekstima, različitim aktivističkim dijelovanjima i teoretskim oruđima mijenjaju te stvarnosti manje ili više uspješno. Ima onih koji će reći – šta će nam više feminizam, evo nas na pozicijama moći, evo nas na univerzitetima… Ali, mislim da i Srbija i region, a bogami i svijet, pokazuju koliko su ženska prava krhka. Iako mislimo da su ona osvojena, ta priča nikada nije zavšena do kraja, i prava su – ženska, ljudska – nešto što se uvijek iznova stiče. Na primer, pitanje abortusa kao jedno od ključnih ženskih prava, pravo na vlastito tijelo, vrlo se brzo problematizuje u medijskom i javnom diskursu. Živimo u vremenu duboke retradicionalizacije i repatrijalizacije, i mislim da bismo i mi kao feministkinje, i svi misleći građanke i građani, trebalo da budno pratimo i budno reagujemo. Sve dešava vrlo brzo, i moramo stalno biti spremni da reagujemo i da budemo neposlušne, kao što su rekle Žene u Crnom, sistemu i državi i crkvi i patrijarhatu.

Ilustrovana retradicionalizacija: iranske žene pre i posle islamske revolucije

Ilustrovana retradicionalizacija: iranske žene pre i posle islamske revolucije. Posetite prezentaciju iranske umetnice Celie Šomal na BeFemu, 7. decembra u 18h

K!K: Kakvo je stanje feminizma u Srbiji i, naročito, kakav je odnos žena u Srbiji prema feminizmu?

osvajanje prostora

Atmosfera sa jedne od prošlogodišnjih radionica. Ove godine, za osnaživanje ženskog kreativnog učešća !Kokoška preporučuje „Radionicu genijalki”, 7. decembra u 17:30. Biće šampanjca i šljokica!

Jelena: Ja zaista ne mislim da je feministička praksa samo aktivističko dijelovanje, ja mislim da je to celokupni način života. Mislim da su žene u Srbiji najhrabriji dio društva. One su te koje su otvarale ključna pitanja, kao što je pitanje suočavanja sa prošlošću koje su pokretale Staša Zaović, Nataša Kandić i Sonja Biserko, zatim pitanje siromaštva, pitanje korupcije koje je otvarala Verica Barać, pa pitanje LGBT prava – sijetimo se da su 2009. odbor za povorku ponosa činile samo žene.
Sa druge strane, glasovi tih žena nisu dovoljno prisutni, i to je obrnuto proporcionalno njihovoj unčinkovitosti, što je samo potvrda kako taj patrijarhat duboko opstaje. Tako da, mislim da ima još puno posla za nas. Feministkinje u Srbiji se bave i pitanjem nasilja nad ženama, i da nije bilo feminističkog anganžmana, mi ne bismo ni dobile ovakve zakone, ne bismo dobile konvencije, ne bi to pitanje stavile na političku agendu, kao ni pitanje prava Romkinja, prava lezbejki. Mi živimo u vremenu u kom imamo užasan porast nasilja nad ženama, do sad je ove godine već ubijena 21 žena. Imamo užasan porast feminizacije siromaštva, žene su i dalje manje plaćene na tržištu rada, prave obrazovne i akademske izbore koje ih poziciniraju lošije na tržištu, i tu je i ozbiljan doprinos crkve koja je sama po sebi retrogradna – sve su to problemi sa kojima su feministkinje hrabro ušle u koštac. Naravno, sa novom generacijom imamo nove kontekste. One su hrabro ušle u sajber svijetove, tu su takođe glasne, reaguju na mizoginiju koja je i direktna i indirektna. Ja bih spomenula i rad Ženskog fonda koji je takođe važan jer podržava male inicijative u Srbiji. Nije isto živeti u Beogradu i živeti u Vlasotincu. To s čime se žena u Vlasotincu suočava je mnogo dramtičnije. Mi stalno vidimo žene koje su na vrhu, a zaboravljamo na živote kasirki, žena koje stoje u bankama za šalterima, i Romkinja koje žive u kartonskim naseljima. Volela bih da promišljamo sve te različite identitete koji su žrtve opresivnog sistema.

radionica

Atmosfera na jednoj od prošlogodišnjih radionica

Ana: Osnovni problem sa kojim smo se mi prošle godine susreli u medijima je da smo nailazili na izgovor da je feminizam u Srbiji i dalje osetljiva tema. To je mene dosta i lično i politički uzburkalo. Mi želimo da otvorimo pitanje feminizma na način na koji on pruža mogućnost da bude politika svih nas. Ja se uvek iznenadim kad vidim da će većina ljudi reći da je protiv nasilja nad ženama, iako nasilje nad ženama raste, ali kad se govori o pitanju feminizma [kažu]: „Ah, ja nisam feministkinja”. Uvek se susretnemo sa neznanjem, sa nekom zatvorenošću koja je opet proizvod patrijahalnog sistema vrednosti koji je duboko, duboko usađen svima nama. Iako mi osećamo da feministički pokret i raste i jača, i da uvek ima  žena koje se bave različitim pitanjima koja su bitna za feminističku temu i pokret, još je mnogo mnogo više onih do kojih tek treba da dosegnemo.

Jelena: Mi smo od početka imali ideju da dekonstruišemo stereotipe o feministkinjama, koji su vrsta negiranja feminizma u životima žena koje uopšte nisu svijesne da su sve privilegije  koje sada imaju rezultat feminističkih borbi i incijativa. Kad imate pravo da odete da glasate, trebale bi se setiti da ste u doba sifražetkinja morale biti metrima daleko od glasačke kutije. Pravo na glas, pravo na obrazovanje, pravo na vlastito tijelo, pravo na rad – sve su to prava koja su tamo neke žene davno osvojile za nas, i to ne bi trebale nikada da zaboravimo. Kao što mi sada verovatno osvajamo neko parče slobode za neke buduće generacije.

K!K: Zašto biste rekle da je feminizam i dalje „prljava” reč i zašto ima tu stigmu i u medijima, i u javnosti i kod žena?

Jelena: Što mi je strašno kad tako kažeš „prljava reč”! Znate šta, ti identiteti žena koji se konstruišu u javnom i medijskom diskursu zapravo uvek treba da budu potvrda sistema. Ovo što vidimo na raznim bilbordima i u medijima, je zapravo ne ono što pripada ženama samim, već paket koji je društvo nametnulo da bi samo sebe potvrdilo. Nije lako osloboditi se norme. I vama ta neka norma zapravo daje neku vrstu legitimiteta u društvu. Naspram tome je ideja da misliš i da dijeluješ slobodno, da izađeš iz svih kutija. I ono što je važno s feminizmom je da ti on zapravo daje pravo na izbor, pravo da živiš onako kako ti želiš. Vi sa tim  životnim paketom imate jednu vrste osude koja dolazi spolja; imate i diskriminaciju LGBT zajednice, u kojoj se mnogo manje govori o lezbejkama nego o homoseksualcima, koje su mnogo manje prisutne u medijskom diskursu, osim na nivou nekog erotskog fantazma upakovanog za muškarce. Ženska borba i pravo na sebe samu je nešto što uznemirava mnoge. Naravno, postoje feministkinje koje su majke i supruge, postoje one koje to nisu, i nama je upravo ključno da osvojimo mijesto slobode u kome možemo da budemo ono što jesmo.

Ana: Upravo je to ključni razlog što je feminizam i dalje ružna reč. Iako postoje zakoni i zagarantovana prava, mi zapravo ta prava nemamo. Možda imamo Jelena i ja koje smo visoko obrazovane, imamo sreću da živimo u Beogradu, da smo u prilici da se školujemo, da dođemo u susret sa ženama iz feminističkog pokreta, ali većina žena u Srbiji mnoga prava nema. Ako ti samo na papiru imaš pravo i za politički glas, pravo da vodiš računa o svom budžetu, a pre svega pravo na odlučuvanje o sopstvenom telu, onda vrlo teško  možemo da kažemo da je feministička misao prodorna tako da svi mogu o njoj da razgovaraju. Ne može svaka žena za sebe da kaže „Aha, ja želim da budem feministkinja”, jer ona još uvek, nažalost, mora da pita svog supruga da li može da ode do prodavnice, ili do komšinice na kafu, a kamoli nešto više. Drugi deo pitanja je opet stvar znanja. Potrebno je da kroz različite kanale mlade devojke i žene dođu u susret sa time šta zapravo feminizam jeste.

K!K: U poslednje vreme, naročito nakon govora Eme Votson u UN-u, primećujemo taj rast, pogotovo poznatih, muškaraca koji promovišu feminizam. Kako možemo to da posmatramo i šta to donosi feminističkom pokretu, a šta zapravo znači muškarcima i feministkinjama?

XY pojedinac opažen na prošlogodišnjem BeFemu, sa knjigom i brkovima.

XY pojedinac opažen na prošlogodišnjem BeFemu, sa knjigom i brkovima.

Jelena: Ja mislim da nema emancipacije društva ako nema emancipacije muškaraca. Međutim, ako će oni svoje vrijednosne matrice mijenjati, ja bih to volela da vidim kroz dela – deklarativna izgovaranja „Ja sam feminista” mi ne znače ništa ako ja ne vidim to da radi i u stvarnosti. Kao i sa zakonima koje smo dobili u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, sa raznim tijelima za rodnu ravnopravnost, važi pravilo da ako to ne radi u praksi, onda je to samo još jedan kozmetički dodatak državi koja je sama po sebi neučinkovita. Ne bih volela da riječ feminizam postane jedna trendovska riječ, jer feminizam znači dugotrajnu borbu i stalnu intervenciju u kontekstima koji živimo. Ja ne znam veliki broj muškaraca u Srbiji koji se tako deklarisao. Oni dolaze svakako iz redova aktivista. Volela bih da oni takođe reguju na porast nasilja nad ženama i reaguju na različite oblike diskriminacija žena.

Ana: Meni se čini da je pitanje muškog prisustva u feminizmu deo mainstream feminizacije: postoji i među nama podela na taj mainstream feminizam, i, neću reći alternativni, ali aktivistički feminizam. Mislim da je dobro da postoje različitosti. Naravno, različiti ljudi različito misle i svakako se ja ne slažem sa svima, ali čini mi se da je za ostvarivanje prostora bitno da se neko izjasni kao feminista. Svaki novi glas, makar samo i deklarativno opredeljen kao feminista/kinja, značajan za jačanje feminističkih ideja

K!K: Kako vi vidite dalji razvoj feminizma u Srbiji i, u tom okviru, kako vidite dalji razvoj vašeg festivala?

Jelena: Ja sam glas jedne grupe, ne bih baš mogla da dajem odgovore na tako velika pitanja. Sa obzirom na stvarnost u kojoj živimo i taj užasan proces repatrijarhalizacije, mislim da mi imamo još puno, puno posla. Instrumenti feminističke borbe su se promenili i formirale su se nove generacije koje zapravo žive neke druge kontekste, nalaze se na nekim drugim mestima. Mislim da će to da se širi, i da ćemo dobiti i jedan čitav novi set pitanja koji zapravo dolazi sa  promenama društvenog sistema. Važno je da Centar za ženske studije i BeFem i dalje edukuju nove generacije, i da je naš zadatak da iznova otvaramo prostore – aktivističke, teorijske – gde možemo zajedno  problematizovati sve etablirane načine misljenja i delovati. Moć delovanja je politička privilegija, kao sto kaze Džudit Batler.

Što se tiče BeFema mi nikad nismo imali neki strateški plan. Ako me pitaš šta je naša agenda sledećih pet godina, mi bi voleli da festival raste i dalje. Vjerovatno će u nekom trenutku naše mlade saradnice kreirati program same, ili će doći neka nova generacija, a mi kao osnivačice ćemo se baviti nekim drugim stvarima i msilim da je to takođe važno. Mi ćemo razvijati naše medijske programe i nastavit ćemo sa kursom „Feministička medijska kultura i proizvodnja roda” u Centru za ženske studije. Ono što ja želim BeFemu je da još neke nove generacije postanu članice našeg tima, da se sadržaji mijenjaju, budu bogati, raznoliki, kao što su do sada bili. Uvek smo radili na našoj autonomiji i nezavisnosti, i volela bih da se to tako nastavi u budućnosti.

Tablica sa citatom Majke Tereze istaknuta na unutrašnjoj strani Kapije Makedonija u Skopju: problematizacija abortusa sa čak tri uskličnika.  Makedonske aktivistkinje iz Tiiiit!Inc. govoriće o stanju u svojoj zemlji 6. decembra u 15:45, na radionici "Prvo pa žensko?"

Tablica istaknuta na unutrašnjoj strani Kapije Makedonija u Skopju: problematizacija abortusa sa čak tri uskličnika.
Makedonske aktivistkinje iz Tiiiit!Inc. govoriće o stanju ženskih prava u svojoj zemlji 6. decembra u 15:45, na radionici „Prvo pa žensko?”

Ana: Ono što bih ja dodala je da se nadam da će feministička oštrica nastaviti da jača i da će pronalaziti svoje nove pristupe delovanja, ali da će nastaviti da prati političku situaciju u stvarnosti u kojoj živimo, da nećemo dozvoliti, a nekad se dešava, da ostanemo vakuumirane u prostoru, u stvarnosti koju mi delimo. Nadam se da će više incijativa biti okrenuto ka tome da reagujemo na politička dešavanja – na primer, trenutno aktuelno pitanje abortusa.

K!K: Kakvi su bili utisci publike prethodnih godina i kakvu publiku očekujete ove godine?

Ana: Utisci publike, oni koji dođu do nas, su uvek pozitivni. Ali ono što je moj najveći utisak jeste da je BeFem jedno nesvakidašnje mesto gde se stvori jaka energija, gde se ljudi jako dobro umreže i gde se različiti profili ljudi iz različitih sfera interesovanja, iz različite obrazovne pozadine, nađu na jednom mestu i krenu kritički da razmišljaju. Često na panelima imamo suprostavljena mišljenja, ali to rezultira dobrom energijom koja se uvek završi uz piće i slušanje bendova. Svake godine se desi neko novo partnerstvo, gde se razmenjuju kontakti, u okviru organizacija u Srbiji ali i na regionalnom nivou.

Jelena: Ono što je mene posebno obradovalo i nešto što mi je jedan od najdražih rezultata našeg rada je to što sam prošle godine videla puno mladih lica, što je taj dijalog o feminističkoj politici izašao iz zatvorenog kruga. Ako se desi jedna mala promena u glavama svih tih mladih žena i muškarca, ja mislim da je naša misija uspela. To što se naš broj iz godine u godinu umnožava, povećava, što dolaze nove generacije, daje kredibilitet i BeFemu i našem radu.

K!K: Ima li nešto što biste posebno preporučile iz programa ovogodišnjeg BeFema?

Jelena: Što bi to rekle turbo folk pijevačice, meni je svaki dio kao moje dijete, teško mi je da se odlučim. Preporučujem svim vašim čitateljkama i čitateljima da prouče program, on je dosta intenzivan. Nas dosta pitaju zašto ne transformišemo festival na tri ili četiri dana, ali vrlo nam važno da sve ide paralelno u tih 48 sati, i da su svi okupljeni na jednom mjestu. Možete svratiti u kafe zonu, napraviti pauzu, proćaskati, slikati se u našem photo corner-u, pogledati nešto od poslednjih izdanja feminističkih grupa iz Srbije i regiona, poslušati Silent Disco sa novim izdanjima Femiksete. Ima i gomila pratećeg programa. Možete da slušate, mislite, uživate, plešete, smijete se…

Ana: Program traje paralelno, i na spratu, i u prizemlju, tako da, shodno interesovanjima možete da pratite program koji se dešava gore ili dole i plus da pratite program sa strane. Uvek je otvoren deo koji predstavlja kafe zonu tako da u svakom trenutku može da se napravi pauza, ali sve se dešava u ta dva dana i u tom prostoru, tako da uglavnom ljudi koji dođu ostanu po čitav dan ili čitav vikend.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *