Autori svih filmova, ujedinite se: FAF 2016

I autori se ujediniše! U Beogradu, od 25. novembra do 3. decembra održan je 22. Festival autorskog filma. !Kokoška, vama na usluzi, prenosi utiske.

Iako je jasno da je ovaj festival usmeren ka nezavisnim filmskim produkcijama, reč „autorskog” u nazivu festivala ostaje pomalo sporna. Plastično gledano, ime festivala isključuje iz filmskog autorstva sve one koji učestvuju u nastajanju produkcija velikih studija. Time ovi filmski radnici postaju neautori, što je u današnje doba političke i socijalne korektnosti u najmanju ruku nekorektno. No, vratimo se tome šta su ove godine autori imali da kažu.

Album  (2016) – priča o nastanku i nestanku jedne porodice

Prvi dugometražni film reditelja Mehmeta Čana Mertoglua prati šemu mnogih debitantskih filmova – vratiti se korenima i napraviti portret zajednice iz koje potičemo. Mertoglu prenosi priču o kreiranju istorije koja nikada nije postojala, kreiranju „trudničkog albuma“ sačinjenog od fotografija na kojima Beher pozira sa veštačkim stomakom, dok njen muž Čunejt okida fotoaparat. Iako se okosnica filma odnosi na život bračnog para koji se sprema da usvoji dete, i čini se, daće sve od sebe da se za usvajanje ne sazna, Mertoglu posmatra celo tursko društvo naglašavajući njegove mane humorističnim opaskama. Dotiče se svih njegovih sfera, od škola, centara za socijalni rad, policije, do državne uprave – svuda vidimo kritiku upućenu nesavesnom obavljaju profesionalne dužnosti, čemu uzrok ne leži u individui već u kolektivu. Iako iz same priče bračnog para sasvim jasno dobijamo sliku njihove okoline, film dodatno akcentuje apsurdne navike i tradicije, što dovodi do gušenja „tipično turskim“, skretajući sa srži priče. Možda baš iz ovog razloga ostaje nejasno da li je usvajanje generalno u turskom društvu smatrano za sramotu, te da su Beher i Čunejt, podlegavši socijalnom pritisku primorani na kreiranje lažnog albuma i samim tim svoje i detetove lažne istorije, ili su pak njih dvoje izdvojene individue čiji lični nagon tera na drastične mere.

Zanimljiv je sam početak filma, koji isprva deluje kao diverzija: dokumentarni insert o veštačkom oplođenju kod krava. Iako bi vas ovaj početak mogao naterati da se zapitate jeste li pogrešili bioskopsku salu, on je tu sasvim opravdano i predstavlja metaforu za priču Beher i Čunejta, priču o veštačkom kreiranju porodice. Jednako je zanimljiv i kraj filma, u kom dug kadar slika celu porodicu ispred vodopada i time pravi poslednju fotografiju za album. Kraj ostaje otvoren, ali se gledaocu nameće opcija da je ovo zaista bila poslednja fotografija u jednom lažnom albumu života. Šteta je što se sve ono između početka i kraja razvodnjilo rasplinjavanjem na previše strana, ali ipak Mertoglu uspeva da ispriča priču. Da je kraće trajalo, verovatno bi više valjalo.

Ova beba nije njihova beba. Preuzeto sa unifrance.org

Doktor, Beher sa nečijom bebom, Čunejt.
Preuzeto sa unifrance.org

Jazavičar (2016) – pasji dani su naši dani

Glavni i ujedno najmanje glavni lik novog filma Toda Solonda sugestivno nazvanog Jazavičar je ženka jazavičara kao linearni vremenski kontinuum na kome se smenjuju njeni vlasnici. Solond koristi jazavičara za stablo na koje kalemi četiri sasvim drugačije grane, od kojih svaka nosi priču o životu, smrti, ljubavi, nedostajanju ljubavi, umetnosti, odnosno o onome što muči jazavičarevog vlasnika. Neizvesna sudbina psa, koji se prebacuje iz ruke u ruku vlasnika, bez da se išta o tome pita, podseća na neminovnu sudbinu čoveka po teorijama opšte predodređenosti gde je naš svaki izbor zapravo samo pseudoizbor. Ipak, sve što se dešava jazavičaru potaknuto je ljudskim osećanjem koje je on probudio. U prvoj priči psa na poklon dobija dečak Remi koji se  pojavljuje u filmu kadrom koji je sigurna referenca na Linklaterovo Odrastanje (2014). Kada se Remijevi roditelji odluče da sterilizuju psa, a potom i da ga uspavaju, u dečaku se javlja niz pitanja o ispravnosti ovih postupaka, o verovanju, o životu posle smrti i drugim pipavim stvarima na koje roditelji teško odgovaraju. Remi, koji je preživeo rak, suočava se sa ovim vitalnim pitanjima na primeru drugog živog bića, iako ih je sam proživeo borbom sa rakom. Svaki sledeći vlasnik traži odgovore na svoja pitanja, a pokušaji rešenja direktno utiču na sudbinu jazavičara. U poslednjoj priči Solond se vraća na temu raka, ali potpuno drugačije nego u prvoj: psu je ime Rak nadenula slabo pokretna starica još uvek britkog uma, kojoj je maženje Raka sve što je ostalo od životnog hedonizma. Remi je pobedio rak, ali će Rak verovatno nadživeti staricu. Nije objašnjeno kako je jazavičar proputovao celu Ameriku i selio se iz Ohaja u Holivud, menjajući vlasnike, pa film deluje kao konglomerat četiri kratka filma spojena tankom niti izduženog psa, ali to ne smeta ukupnom utisku. Jazavičar je dobra mešavina komedije i drame, dugih kadrova pseće dijareje i dubokoumnih dijaloga, egzaktno rečenog i onog što se čita između redova. Oprez: nije za one koji ne podnose krupan kadar tečenog fecesa u trajanju od dva minuta uz Debisijevu Claire de lune.

Odrastanje ili Jazavičar? Ovog puta ipak Jazavičar. Preuzeto sa: yifitorrent.xyz

Odrastanje ili Jazavičar? Ovog puta ipak Jazavičar.
Preuzeto sa: yifitorrent.xyz

Sirovo (2016) – što bi narod rekao, „krv ti jebem“

Kada bi se nabrojali elementi debitantskog ostvarenja Belgijanke Žulije Dikurno, većina bi pomislila film za poželeti: neiživljene tinejdžerke, lude žurke, seks, krv, sreća, suze i znoj. Ime hrvatskog filma Ljudožder vegetarijanac (2012) odlično odgovara glavom liku ove komično-hororične drame, brucoškinji veterine Žistin, koja potiče iz porodice vegetarijanaca i odlaskom na fakultet otkriva svoju ekstremnu ljubav prema ljudskom telu (u svakom smislu). Žistinina okolina je razuzdana gomila u kojoj živote brucoša kontrolišu stariji studenti pretvarajući ih u nerealno ludilo na granici utopije i distopije. Za Žistin ono je bliže distopiji, u kojoj ona pokušava da pronađe svoje mesto. Ovo je priča o odrastanju i samospoznaji, ispričana jezikom horor filmova, ali uz odsustvo bitnog elementa ovog žanra – tipske muzike. Takođe film na momente prelazi iz horor-drame u komediju neočekivanim reakcijama likova na situacije u kojima se nalaze. Trenuci u kojima Žistin prvi put probava ljudsko meso i njena prva seksualna iskustva usko su povezani, a seksualni poriv se meša sa životinjskim instinktom i nagonom za hranom. Žistin je često prikazana kao životinja, imajući pogled predatora ili vrebajući iz zasede. Ipak, ona je dokaz da i opasne životinje mogu da osećaju i to dovoljno snažno da obuzdaju svoju želju za mesom. Ako uspete da suzbijete svoj nagon za misli poput „nema šanse da su studentske žurke u Belgiji ovako lude“ ili „šta je sad ovo, krv ti jebem“, Sirovo će vas dobro zabaviti i setiti na vaša prva iskustva o samospoznaji (želeli vi toga da se sećate ili ne). I zapamtite, ljudožderstvo je porodična stvar.

SKrvavo, ali biće krvavije. Preuzeto sa: www.terrorweekend.com

Krvavo, ali biće krvavije.
Preuzeto sa: www.terrorweekend.com

Neukroćeno (2016) – kako bi izgledao Sci-Fi podžanr meksičke sapunice

Ne postoji bolji opis od ovog goredatog za film reditelja Amata Eskalantea, rađen u koprodukciji Meksika, Danske i Francuske. Iako dosta dugo u filmu odnosi likova ostaju nerazjašnjeni, oseti se da su nezdravi. A kada bivaju razjašnjeni postaju još nezdraviji: muž vara ženu sa njenim rođenim bratom. Naravno, kao u svim sapunicama, uloga svekrve je neizostavna, ali postoji i momenat Veronike, misteriozne devojke koja postepeno odvodi ostatak likova da spoznaju nešto najlepše ikad. U poslednjoj trećini filma mi spoznajemo da je to nešto zapravo vanzemaljac-hobotnica-seksualna-mašina (ne karikiramo), a svojim ljudskim parnterima pruža nezaboravno ali smrtonosno iskustvo seksualnog prosvetljenja. Ako ste pomislili da je ovakav obrt neuklopljiv sa melodramskim ostatkom filma, dobro ste pomislili. Deluje kao da su ovi izleti u Sci-Fi nespretno nalepljeni na film, naročito scena parenja svih životinjskih stanovnika šume u pet kvadratnih metara kratera koji je za sobom ostavio meteor donevši na zemlju hobotnicu vanzemaljca. Jasno je da Neukroćeno ima nameru da slavi seks i katarzu koja ga sledi, ali istovremenim nazivanjem celog „obreda“ sa hobotnicom „okretanjem svojoj primitivnoj strani“ predstavlja kontradikciju emotivnom i apstraktnom prosvetljenju koje likovi tvrde da su doživeli nakon toga. Kjubrik je imao crni monolit, Eskalante hobotnicu. Jedan je poterao gledaoca na razmišljanje, sagledavanje svojih primitivnih i neprimitivnih strana i ispitivanje svoje opšte prisutnosti, drugi nije. Ko je ko?

Čekajući da je hobotnica (ne)ukroti. Preuzeto sa: variety.com

Čekajući da je hobotnica (ne)ukroti.
Preuzeto sa: variety.com

Svi filmovi o kojima ste sada čitali bili su konkurenti u glavnoj takmičarskoj selekciji festivala. Nijedan od njih nije pobedio. Iranski reditelj Rafi Pits i njegov film Zovem se Nero nadjačali su druge konkurente i izvojali pobedu na Festivalu autorskog filma 2016, odlukom žirija u sastavu Gurvider Sing (reditelj prošlogodišnjeg pobedničkog filma), Petra Vajsenburger (generalna direktorka NIPKOW programa, i verovatno najpoznatija poljska rediteljka današnjice), Malgoržata Šumovska. Ako niste ugrabili momenat da pogledate neki od 21 filma u glavnoj konkurenciji i donesete vašu ličnu odluku o pobedniku, ne očajavajte! Upućujemo vas na satnicu gde možete naći termine projekcija filmova sa FAF-a posle FAF-a, odnosno FAF NA BIS! Ukoliko i to propustite, još uvek nije vreme za očajavanje! Neki od autorskih filmova stižu i u bioskope, iako će ih sa repertoara verovatno brzo izgurati oni neautorski: u decembru gledajte Gimme Danger, r. Džim Džarmuš; Matura, r. Kristijan Munđiu, Toni Erdman, r. Maren Ade, Ja, Danijel Blejk, r. Ken Louč.

Do sledećeg autorskog ujedinjenja!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *