Are you sure you want to delete?

„Psihoza 4:48” je čitaocima poznata kao silovit tekst. Njeno beogradsko ostvarenje u Bitefu ovog proleća pročeprkalo je po njenoj površini, pokupilo ono najbanalnije, i zadovoljilo se plitkim lelekom i pratećim ovacijama.

 U redu, hajde da to obavimo, hajde da uzmemo lekove, uradimo hemijsku lobotomiju, zatvorimo više funkcije mog mozga i možda ću biti malo sposobnija za taj jebeni život.

Sara Kejn – Psihoza, 4.48.

 

Nema duhovne delatnosti koja na kraju ne biva beskorisnom.

Jorge Luis Borges – Izmišljaji

 

image001

Sara Kejn se ubila u dvadeset i osmoj godini: prvo je to pokušala sa prekomernom dozom lekova, a kada joj to nije uspelo, u kupatilu bolnice u kojoj se lečila od prvog nespelog samoubistva, obesila se pertlama.  Psihoza 4: 48 je njen poslednji komad, napisala ih je svega pet – Očišćeni (Cleansed), Žudnja (Crave), Razoreni (Blasted), Koža (Skin), i Fedrina ljubav (Phaedra’s Love) – i u njemu ona jasno postavlja bombu-poruku u kojoj navodi kako će se ubiti: prvo će progutati pilule, zatim će prerezati vene, i, na kraju, kada ništa od toga ne uspe,  obesiće se.

Vreme iz naslova, 4: 48, označava vreme kada se Sara nevoljno budila rastrzana bolnom svešću o smrti, da bi ostatak dana tragično provela u nepodnošljivom traganju za izlazom iz bola, a poslednja misao u tekstu: „Sebe nisam nikada srela, to lice zalepljeno na dno mog uma”, naslućuje krajnji poraz samodefinisanja i totalnog oslobođenja koje dolazi sa svešću o nastupanju smrti.

Zanimljivo da je isti čovek, David Albahari, preveo Psihoza 4. 48 i zbirku zen koana, Mumonkan, u kojoj se spoznaja koja muči Saru Kejn predstavlja kroz sledeće pitanje: Kada ne misliš na dobro i kada ne misliš na zlo, kako izgleda tvoje prvobitno lice koje si imao pre rođenja? ( Koan: Dobro i zlo, str. 32.)

Koan u zen budizmu predstavlja zagonetku ili paradoks, koji se u slobodnom tumačenju označava kao „neprolazni prolaz”. Njime se želi odigrati disocijacija logičkog mišljenja i buđenje intuitivnog, prosvetljenog uma, a psihoza, ili bilo koji drugi psihički poremećaj, ako se posmatra iz vizure zena, može nalikovati kao trenutni poraz u odbacivanju logičkog mišljenja, odnosno kao izvesni napredak na putu do suštine.

E, tačno tu, nameće se uslovno i ključno pitanje: Ko je ovde lud? Lice u koje je čovek uvučen? Lice koje vide njegovi prolaznici? Ili, lice koje oseća da ima, koje tako želi da pokaže, a ne uspeva?  Jedno pitanje: da li se čovek rađa stvaran, ili je to nešto što postaje?

Daleko od toga da sam na izvođenje predstave Psihoza 4. 48, na sceni Bitef teatra, otišao očekujući odgovor na ova pitanja, no ipak, očekivao sam originalnije i ličnije čitanje teksta, koje bi mi makar odgovorilo na jedno:  Zašto su se baš ti ljudi okupili da rade baš ovaj tekst?

Prema intervjuima: Darija Rajšić, studentkinja Mirjane Karanović, izabrala je ovaj tekst još pre četiri godine, s ciljem da na njemu diplomira, i željom da se publika opusti (?) Isprva, njena profesorka, Mirjana Karanović, pokušavala je da je odgovori od te ideje, govoreći joj kako je isuviše mlada, da je komad strahovito težak, a zatim je, uz ličnu identifikaciju sa tekstom, pristala da joj pomogne tako što će režirati komad. Druga glumica, Vanja Ejdus, spominje da ju je tekst iz kompjutera opsedao godinama i da će sada, nakon izvođenja, konačno moći katarzično da ga obriše… I sudeći samo po medijima, to brisanje sa hard drajva ispraćeno je zasluženim aplauzom, a beogradska pozorišta dobila su još jednu predstavu koja će biti dočekivana ovacijama.

No, budi rečeno, rediteljka Mirjana Karanović, koja i ne ističe svoj debitantski rediteljski zadatak, već privilegiju i čast što joj je uopšte omogućeno da se bavi tekstom, odlučila se za školsko čitanje teksta. Na sceni gledamo jedan realistični dijalog između stvarnog i nestvarnog ja, koja i u tekstu neuhvatljivo menjaju raspoloženja, da bi na kraju, sasvim očekivano, to dvojstvo pronašlo izbavljenje u  sopstvenoj propasti.  Živu reč na sceni upotpunjuje nekomunikativni video-materijal koji potpisuje Gorčin Stojanović, izvrsni kostim Zore Mojsilović, kao i koreografija Sonje Vukićević. Dakle, ništa novo, ništa vredno ovacija, možda čak ni gledanja, naročito ako se pre toga nije pročitao tekst.

A zašto je to tako? Zašto je na pitanje: Kada ne misliš na dobro i kada ne misliš na zlo, kako izgleda tvoje prvobitno lice koje si imao pre rođenja, odgovoreno toliko površno i banalno? Zašto se bomba od teksta toliko muči da eksplodira na sceni? Zašto je moderni tekst predstavljen u zastarelom, oprobanom i realističnom ključu?  Da li je zaista moralo bilo toliko puno uzdaha, ah, eh, huh, jaoj, vrisaka, suza, plača, i onda kada je sasvim jasno da osećanja nema, jebeno nema, i nema?  A da li je i realistični deo teksta u kome Sara navodi svoje potrebe: dobiti oproštaj, biti voljena, biti slobodna, itd, morao biti pročitan tako visokoparno? Tačno u kom trenutku je nečijem stvarnom životu dodeljeno tolika mera ozbiljnosti da je postao nestvaran, čak i nepozorištan? I jesmo li svi sada postali zen, ili smo pak potpuno izgubljeni?

Odgovor možda leži u pristupu ovom tekstu kao kultnom, u strahu od in-your-face teatra, kome ovaj tekst može, i ne mora da pripada, u njegovom doslovnom čitanju, neiskrenoj brutalizaciji bez pokrića, u zvučnosti imena, a bezvučnosti onoga što je opasnije imenovati, u tome da su svi naši glumci završili FDU, gde ih možda uče jedino Stanislavskom, a kljukaju mitovima o vremenu nakon njega, ili možda zato što je ovo samo još jedna predstava za Jovana Ćirilova i medijske ovacije – ne znam, stvarno ne znam, ostaje mi prost zaključak.

Sara Kejn je čeznula da atmosferu sa fudbalskih stadiona prenese u pozorište, da stupi u direktan i živi odnos sa publikom, a igra i fer analiza viđenog u Beogradu nije iščezla samo iz pozorišta, već i sa stadiona. Baklja! Nož! Suze! Krv! Šok! Aplauz! Ovacije! To može! Samo da niko zaista ne učestvuje! Vanja Ejdus je u stilu a la David Copperfield izbrisala Psihoza 4. 48 iz kompjutera. Ja nisam, i neću.

„ Psihoza 4, 48”, Sara Kejn
preveo: David Albahari
režija: Mirjana Karanović
Uloge: Darija Rašić, Vanja Ejdus i Damjan Kecojević
Bitef teatar, Hartefakt fond

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *